Moj krevet. U mojoj sobi. Unajmljenoj, doduše. Podstanarskoj dakle. Ali, ipak mojoj neko vrijeme. Dulje vrijeme, nadam se. Zapravo i nije pravi krevet, nego dva jogi madraca. Obično stoje jedan na drugome pa ima više prostora u sobi. Ali kad se hoću s nekim pošteno izmazit, poševit i zaspati poslije toga, stavim jogije jedan kraj drugog i tako napravim jedan veliki krevet. Kao iz nekog apartmana za mladence na medenom mjesecu. Soba tada izgleda vrlo malo i skučeno. Ali ne smeta, ionako…

"A koje ste vi to dokaze podnijeli?" - pitala nas je sutkinja, nalaktivši se prekriženim rukama na stol. Gledala nas je netremice, pogledom koji je definitivno bio upitan, vrlo vjerojatno podrugljiv, malčice zloban i nimalo suosjećajan. "No?" - kratko je nadodala i nagnula glavu. Pogledala sam na suprotnu stranu sobička. Odvjetnica tužene strane zadovoljno se smješkala. Ona je ipak imala četrdeset i koju godinu, a preko puta nje, "za tužitelja", sjedili su Lolek i Bolek. No dobro, Lolek i…

Konačno sam odlučio svoj Alcatel poslati u povijest uslijed iritantnog otkazivanja tipke za kretanje gore-dolje po menijima i pronaći novi mobitel svog života. Tako krenuh razmišljati o feature-ima koje bi trebao imati savršen mobitel za muškarca u tridesetima na početku 21. stoljeća. Pustimo sada reklame, časopise posvećene mobilnoj telefoniji ili pak savjete poznavaoca ovog područja - svi oni u mobitelu vide isključivo statusni simbol ili profit. Kako im vjerovati? Oni će vam reći da…

Ima ona fora s kojom Đuro otvara kućne čarolije:" Sigurno vam se desilo...", tako ću i ja započeti ovu kolumnu. Sigurno vam se barem jednom prisralo u gradu. To je jedan od najgorih bedova. U stanu je najslađe, to svi znamo. Komocija, mir, tvoj teren pa lakše ide, ali šta ako te hapi negdje vani, kad si u gradu?! Ja sam isprobo nekoliko lokacija jer me je opasno ufatilo nekoliko puta zadnjih godinu dana. Možeš ili riskirati, pa trpiti do kuće, ili uletiti negdje u hod-za, pa šta bude da bude.…

Reći ću vam svima sada. Ti si jedno zadnje govno. Bezobzirniju osobu od tebe nikada nisam vidio. To ne postoji, osim možda kod drugih likova ove priče. Prosto je nevjerojatno dokle ta bezobzirnost seže. Jednostavno si gad. I ti i oni tvoji pašnjaci s velikim planovima, koji se nikada ostvariti neće, a zbog kojih me nepoznati ljudi zaustavljaju po gradu i govore mi kako ih više nema. Ajde to što si planirao, to ćemo pripisati dječaštvu i tome što nikada ništa nisi smio sam. Svejedno, nisi…

Moj prijatelj Đuro je genijalac. Moj privatni genijalac- tako ga zovem, ali on to ne zna ... da se ne bi umislio. Đurina priča je klasična: dijete iz totalno bogate, fine obitelji. Uvijek imao sve, ali jebi ga, život mu nekako skrenuo na "drogeraški" put i tu je zapelo. Imaš ljudi koji probaju sve droge, čak se redovito povremeno drogiraju, ali nikada ne postanu ovisni. Đuro nije bio takav. Bio je srčana osoba, tip ljudi koji se cijeli predaju onom što rade. U svijetu droge to se zove megaloman…

iz serijala "Štorija Dalmatina" U Splitu sam pita za starog prijatelja Franu iz Stobreča. Tija sam mu činit vizitu, pa su mi rekli da stoji u bolnici. Kažidu judi, da se upucava Mariji iz Žrnovice, al je bidan u jubavi zaboravija na oprez, pa je njega upuca njezin muž Jere. Kažidu još da ga je Jere upuca iz jubomore, a meni se čini da ga je upuca iz livora. Da ga je upuca iz jubomore, jema bi škulju u srcu, al jema tri škulje u drobu, ča je dokaz da ga je upuca iz livora. Sad, bidan, leži…

Sama u sobi. Zveckanje leda u čaši vina. Dva ujutro.Barem jedan končić optimizma. Samo tračak bezbrižnosti ili nehaja pa da mirno legnem spavati, ali ...Ništa!Iza mene je još jedan  dan. Sasvim solidan. Pun radosti koja mi ne znači ništa ...Sama sam, a ne bih to htjela biti. Imati nekoga pored sebe ... ne znam kako ... ako to nije On. Ne bih bila dobra u ulozi bilo čije djevojke. Lakše je slušati kockice leda kako se sudaraju jedna s drugom pa se, držeći za ruke, vrte u krug i odbijaju o…

stojim na asfaltu negdje posred kraljevićeve ulice, ispred mene, pred pogledom na nebo jedna od onih sivih petokatnica, prigradskih, gradskih betonskih spavaćih blokova, uspomena na 50-e u kojima nitko ne uživa, nakrcana praznim osamljenim ćelavim umirovljenicima kojima su i mačke pomrle, studentima koji treću godinu polažu četvrtu godinu i uporno se uvjeravaju i hrabre kako će ovaj put položiti ispit učeći na škripavoj kao oni klimavoj drvenoj stolici za starom komodom pod…

Ispočetka ...... je jebeno teško živjeti sa spoznajom da si ekvivalentno ambivalentan, da miksaš euforije i depresije, smijeh i suze, da sjajiš dok krvariš, da mrziš dok voliš, da voliš dok mrziš, da ti ništa nije jasno dok klimaš glavom, da ti je sve jasno dok odmahuješ glavom, da si tu dok te nema, da si tamo dok si tu, da u tebi mitsku borbu vode mrtvi bogovi, da ti je zanimljivo dok ti je dosadno, da ti je dosadno dok izgleda da ti je zanimljivo ...Stojimo u Melinu naslonjeni na šank.…