U nedjelju mi je ispala plomba, molim stomatologinju da me uzme bez narudžbe jer u srijedu krećemo na put. 

„Kud sad idete“, pita me ona pripremajući instrumente.

„U Gdanjsk“, odgovaram sretna zbog skorog putovanja.

„Joj vi uvijek nekud za što ja nisam ni čula“, kaže već spremna za posao.

„To je na sjeveru Poljske“, uzvraćam malo suzdržanije i otvaram vilicu.

O Gdanjsku maštam već dvadesetak godina, od kada sam pročitala „Limeni bubanj“ Güntera Grassa; roman koji opisuje nezavisni grad Gdanjsk iz perioda između dva svjetska rata, a zatim i užase rata te konačni izgon/bijeg cijelog njemačkog stanovništva. Naravno da nakon toliko godina u meni od romana ostaju tek pojedine slike i ona mistična atmosfera u kojoj se miješaju stvarno i nadrealno. Tko zna postoji li više išta od toga u današnjem Gdanjsku. Nekoliko dana pred put otkrila sam i da postoji oskarom nagrađen film snimljen prema romanu. Scena izvlačenja jegulja iz konjske glave jednako mi je mučna kao i kada sam je čitala. Mislim da neću probati jegulje.

Letimo rano ujutro iz Zadra direktnim letom. Već smo naviknuti putovati s malom ručnom prtljagom, čak i ona nam je poluprazna. Ipak, uvijek imamo i suvišnih stvari. Ja, recimo, nosim dvije knjige za koje znam da ih neću pročitati, ali iznenadi me kada ugledam moju kćer tinejdžericu kako pred aerodromskim ogledalom izvlači spravu za uvijanje trepavica. Dopuštam joj da uzima što god želi, samo da je odobrovoljim, ne želi više putovati s nama i potrebni su kompromisi. Taksi nas s aerodroma vozi direktno u centar, no prerano je za ulazak u apartman pa prvo tražimo kavu i doručak. 

Pred put sam mami pokazivala slike grada i šaleći se objašnjavala: „to ti je Amsterdam za siromašne“. Odmah vidimo da nije za siromašne, tri sendviča i kajganu plaćamo 50 eura. No, ostaje istina da grad u mnogim detaljima neodoljivo podsjeća na Amsterdam. U 16. stoljeću bio je dio Hanzeatske lige, trgovačkog saveza gradova njemačkog trgovačkog i kulturnog kruga. U to vrijeme zbog jakih trgovinskih veza naseljavaju ga i mnogi Nizozemci. Porezni zakoni isti su kao i u Nizozemskoj; porez se plaća prema širini pročelja. Rezultat su uske visoke kuće poput onih uz amsterdamske kanale.

Središte Gdanjska (FOTO: Jana Prević Finderle/Lupiga.Com)

Šećemo promatrajući ispreplitanje stare i suvremene arhitekture. Nešto kasnije idemo i na obilazak s turističkim vodičem u nekom free walking tour programu. Ono što smo doma čitali sada se slaže i nadopunjuje sa zanimljivim pričama koje nam čovjek kazuje. Zabavi nas detalj da otok u centru grada izgrađen u posljednjih nekoliko godina lokalci zovu „Bookingdotcom otok“, jer na njemu, naime, ne živi nijedna obitelj, sve su samo hoteli i turistički sadržaji. U čitavoj jezgri očita je gentrifikacija.

„Bookingdotcom otok“ (FOTO: Jana Prević Finderle/Lupiga.Com)

Grad s tisuću godina starom poviješću uvijek je bio vezan uz more i rijeke. Nalazi se na ušću Motlawe i Visle u Baltičko more. Naseljen uglavnom Nijemcima nosio je ime Danzig, no uvijek je bio multikulturalan. U selima uokolo poljsko stanovništvo, a u gradu zahvaljujući trgovini čitav svijet. U 15. stoljeću postaje dio Poljskog kraljevstva i to je razdoblje vrhunac njegove moći. Gradi se u renesansnom stilu, s planiranim ulicama koje brojnim gradskim vratima završavaju okomito na obalu rijeke. Vodič nam objašnjava da je glavni trg izgrađen po uzoru na onaj sv. Marka u Veneciji, no ja i dalje tu vidim Nizozemsku. Kada je krajem 18. stoljeća Poljska raskomadana između Rusije i Pruske, Gdanjsk je pripao Pruskoj. Nakon Prvog svjetskog rata Poljska ponovno postaje nezavisna država, traže da i Gdanjsk bude njihov, ali njemačko stanovništvo to ne želi. Zbog toga on dobiva status slobodnog grada, kao grad-država pod zaštitom Lige naroda. To je ono razdoblje o kojem sam davno čitala u „Limenom bubnju“. 

Kada ne ide milom ide silom, nakon što Poljska ne pristaje da se grad pripoji Njemačkoj Hitler napada Poljsku i počinje Drugi svjetski rat. Za vrijeme rata čak i nema velikih oštećenja, ali 1945. godina je fatalna. Dok Crvena armija pokušava osvojiti grad nacisti pružaju očajnički otpor i u tim zadnjim mjesecima uništena je većina stare jezgre. Na fotografijama koje smo vidjeli strše spaljeni zabati ovih reprezentativnih zgrada. 

Zanimljiva stvar dogodila se nakon rata. Poljski konzervatori, umjesto da grad popune suvremenim zdanjima kao što je recimo na antičkom rasteru izgrađen naš izbombardirani Zadar ili umjesto da ga obnove u obliku kakav je bio 1939. godine, odlučili su se za nešto drugo – kad već moraju iznova graditi zgrade sagradit će one koje su tu bile u vrhuncu moći. Prema starim grafikama i nacrtima iz 16. i 17. stoljeća rekonstruirane su sve bitne građevine. Nanovo je sagrađen renesansni grad. One manje važne, za koje ne postoji povijesna dokumentacije izgrađene su tako da stilski odgovaraju tom vremenu.

Malo me mučila opravdanost toga, da li je ovaj faksimil zapravo nacionalni poljski kič. Međutim, što god bilo, činjenica je da je atmosfera u gradu bajkovita, kao u scenografiji neke kazališne predstave. 

Nakon šetnje već je kasno poslijepodne, pa konačno odlazimo u apartman. Čitavu noć smo putovali prema aerodromu u Zadru i sad već jedva gledamo. Apartman je divan, neposredno uz konkatedralu, velikih prozora, a na zidovima upravo one grafike prema kojima je grad obnavljan. Dogovorimo se da ćemo malo odmoriti pa idemo dalje u istraživanje, no umor nas sve prevari. Budim se u 23 sata, obučena, i shvaćam da je današnji dan gotov.

Konkatedrala u našem susjedstvu (FOTO: Jana Prević Finderle/Lupiga.Com)

Iduće jutro prvo odlazimo u Muzej Drugog svjetskog rata. Suvremena zgrada strši nad rijekom. Sin Jan koji studira povijest, muž i ja oduševljeni smo muzejom, kćer Julka koja iz povijesti ima dva za to je vrijeme na rubu očaja. Pokušavam joj prepričati po par rečenica nadajući se da će joj bar nešto zazvučati zanimljivo, ali teško dopirem do nje. Još koji mjesec i ovo je čeka u osmom razredu, a muzej je prilagođen svima, od djece koja trebaju shvatiti tek osnovne pojmove pa do povjesničara kojima nudi beskrajno mnogo dokumenata i filmova iz tog vremena. No, ona je u otporu i bilo kakvo spominjanje povijesti dovodi je na rub suza. Onda ugleda mladog Korejanca koji pažljivo čita i promatra sve izloške. Spas, s obzirom da kćer ima neku opsesiju Južnom Korejom, pa sada stoji između mene i ovog dečka, pravi se da sluša dok joj objašnjavam o čemu se radi na pojedinim dijelovima koje svi skupa proučavamo.

U uvodnom dijelu muzeja prošli smo kroz Prvi svjetski rat, razne nacionalističke pokrete i propagande koje su uslijedile, zatim je tu rekonstruirana predratna gdanjska ulica, pa taj prvi napad na grad i zatim užasi u Poljskoj, potom i u čitavom svijetu. Dok čitam o milijunima žrtava te brojke su mi apstraktne, sve mi je ovo poznato, ali zapravo nezamislivo. Onda se nađem pred uvećanom slikom smaknuća Židova u ukrajinskom Ivangorodu: vojnik s puškom uperenom prema ženi koja grli dijete. Ta fotografija poslana je u Njemačku kao hladnokrvno izvješće o odrađenoj operaciji. Odjednom osjetim sav onaj užas kako curi iz mene, nezaustavljivo plačem pregažena spoznajom tog očaja. Najradije bih odmah pobjegla iz muzeja, mislim da ne mogu više ništa emocionalno podnijeti. 

Fotografija užasa koji se ne može zaboraviti (FOTO: Jana Prević Finderle/Lupiga.Com)

I naša povijest je tu. Kratka i jasna. U jednom dijelu fotografija kako se Ante Pavelić rukuje s Hitlerom, ispod podaci o broju ubijenih Srba, Židova i Roma, pokraj toga projekcija desetominutnog filma sa snimkama leševa na obali Save i one jadne djece iz Jastrebarskog. U drugom dijelu pokreti otpora, uz Francusku, Španjolsku i Poljsku, tu su i naši partizani. Antifašistički pokret. Stvari nekada stvarno jesu crno-bijele i jasno je što je crno.

Sin mi je na aerodrom donio knjigu koju već neko vrijeme želim pročitati: „Domovine – osobna povijest Europe“ T. G. Asha. Unutra je velik dio posvećen upravo Poljskoj pa tako čitam da su vojnici Crvene armije na kraju rata sustavno silovali sve žene u Gdanjsku. Scenom silovanja završava i „Limeni bubanj“, kada Sovjeti ulaze u podrum. Još jedna od stvari koje nikako ne mogu shvatiti. Da bi muškarac nekoga silovao da li može biti emocionalno odsutan? Potrebna je erekcija, je li moguće da je većinu vojnika to silovanje uzbuđivalo? Zastrašujuća mi je ta misao. 

Rat nažalost ne završava 1945. godine, nastavlja se u daljnjim progonima, zlostavljanjima i traumama. Čitava Poljska "pomaknuta je" oko dvjesto kilometara na zapad, milijuni ljudi protjerani su u okupacijske zone poslijeratne Njemačke. 

Na samom izlazu iz muzeja vrte se snimke aktualnih ratova, avioni udaraju u blizance, maše se ukrajinskim zastavama, maše se mačetama po Ruandi. Osupnuti izlazimo van. Sjedamo na kavu, planiramo ostatak dana. Nećemo imati vremena za ručak jer nas u 15 sati čeka još jedan vodič i obilazak brodogradilišta. Odlučujemo na brzinu uzeti neki hot-dog i odvesti kćer u apartman da se odmori dok mi odslušamo priču o pokretu Solidarnošć na mjestu gdje se i odvila. 

Onda nam plan skoro propadne jer ono što smo htjeli brzinski odraditi traje bar 20 minuta. Sada već primjećujemo da su i konobari i trgovci prilično spori i nezainteresirani za nas. Kako minute cure, raste naša nervoza. Na kraju trčimo i stižemo sve u posljednji tren. Okupljanje je na poznatoj ulaznoj rampi, tu i danas vise slike pape Ivana Pavla II. Do nas visoki spomenik 1970. godini. Malo me sram priznati da zapravo nisam znala o prvoj pobuni iz te godine kada su ubijena 42 radnika brodogradilišta. Nakon tridesetak godina slušanja tek sada sam shvatila onaj Štulićev stih „Dva put se ne šalju tenkovi na radnike“. Obilazak brodogradilišta je zanimljiv, od same povijesti grada do onog najznačajnijeg: prvog slobodnog sindikata koji je, na koncu, doveo do pada komunističkog režima. Gdje god smo bili i s kim god smo pričali nigdje nismo čuli niti jednu lijepu riječ o tom razdoblju. Samo muka, neimaština i diktatura. 

Od industrijske baštine, tamo gdje je krenula Solidarnost, nastat će loftovi (FOTO: Jana Prević Finderle/Lupiga.Com)

A opet, danas brodogradilište i dalje radi, ali je palo s 18.000 na 2.000 zaposlenih. Prostori su oronuli, naslijeđeno se iskorištava dok traje. Čak je i smiješno da se tu trenutno proizvode luksuzne jahte i katamarani, a prostor izgleda kao iz kakvog distopijskog filma. Rubni dijelovi brodogradilišta polako postaju elitni stanovi, od industrijske baštine nastat će loftovi, možda neki novi „Bookingdotcom otok“.

Zabavna mi je i priča o Lechu Wałęsi, nakon što je postao vođa sindikata, proveo dio života u kućnom pritvoru i zatim bio prvi predsjednik slobodne Poljske, u utrci za drugi mandat, unatoč statusu nacionalnog heroja, izgubio je izbore. Nakon pada komunizma poljsko društvo doživjelo je velike šokove restrukturiranja, porasla je nezaposlenost, na selima su ljudi ostali prepušteni na milost i nemilost kapitalizma i mnogo ih je bilo razočarano. I onda je Lech shvatio da mu je dosadno biti doma i ne raditi ništa pa se vratio na svoje radno mjesto električara u brodogradilištu. Već prvi dan zajedno s njim došla je horda novinara i zaštitara te je u tim uvjetima svima bilo nemoguće raditi. Uprava ga je zamolila da više ne dolazi, a zatim su mu našli posao u institutu da se ipak nečim zabavlja.

Gdanjsk noću (FOTO: Jana Prević Finderle/Lupiga.Com)

Poslije šetnje razglabamo o tome u alternativnom kafiću „Doku 4“, pivo i gintonik, sin Jan i suprug Toni izvlače iz sjećanja gomile podataka, dok ja uglavnom slušam. Kad smo već u ovom dijelu grada odlučujemo uzeti taksi još i do Westerplatte, mjesta prve bitke Drugog svjetskog rata. Bolt je tu vrlo brzo, no ne prihvaća plaćanje karticom, niti eurima, samo gotovina u poljskim zlotama. Ok, odvest će me putem do bankomata. Odmah vidim da je to bankomat za turiste koji će mi naplatiti onu bezobraznu proviziju, no sada mi nema druge. U trenutku kada odaberem isplatu najmanjeg mogućeg iznosa prođe mi kroz glavu: „ajme, pa to je 250 eura. Što ću s toliko keša“. Malo pokunjeno se vraćam u auto, osjećam se glupo. Do samog rta šećemo uz šumu breza, na ostacima zgrada čitamo kako je otpor zapravo kratko trajao, nije to herojska bitka, samo beznadni pokušaj.

Idućeg dana u planu je kratki posjet Varšavi, ujutro se preplašeno trgnem jer je vani već dan, mislim da smo zakasnili na vlak, no onda vidimo da je četiri ujutro. Dan ovdje rano počinje. Obiteljsku kartu za nas četvero kupila sam preko interneta. U vlaku ispada da sam odabrala krivi obiteljski popust i kondukter je nemilosrdan. Dobro da imam onaj keš od jučer jer moram platiti 50 eura za novu kartu. Na kolodvoru prvo idem podnijeti zahtjev za vraćanje cijene neiskorištene karte, opet je sve sporo, ispunjavam formulare, možda mi vrate novce za mjesec dana. 

I ovdje smo odabrali šetnju s vodičem po povijesnom dijelu grada, a prije toga sjedamo na kavu. Kava – četiri eura. Više ne mislim da je Hrvatska toliko skupa.

Varšava je stradala puno gore nego Gdanjsk, po tome je poznata, no obnova je pažljivo provedena i jezgra je zbog toga danas pod zaštitom UNESCO-a. Jučer smo u muzeju gledali strahote varšavske opsade, a danas opet sve oko nas izgleda bajkovito, gotovo je nemoguće mentalno povezati ta dva mjesta. 

Povijesno središte Varšave (FOTO: Jana Prević Finderle/Lupiga.Com)

U šetnji rubom starog grada začujemo glazbu i nesvjesno krenemo u tom pravcu. Imamo sreću, baš danas se održava festival „Wianki nad Wisłą“. Mnoštvo ljudi, raznih štandova i velika pozornica na kojoj se upravo u generalnoj probi izmjenjuje niz poljskih bendova. Radi se o običaju koji potječe još iz pretkršćanskih vremena, dan uoči solsticija mlade djevojke plele bi vijence od cvijeća, a uvečer bi ih puštale niz vodu. Ukoliko otplove to znači sreću, ako ga neki mladić ulovi to je moguća ljubav, a ako potone to je loš znak. Kada su se Slaveni pokrstili običaj nije nestao nego su ga povezali s Ivanjskom noći.

Od devedesetih u Varšavi se ponovno održava kao pučka fešta. I danas mnoštvo djevojaka plete vijence, neke ga kupuju, nose ih na glavama i divno izgledaju. Toni u jednom trenu nestaje, vidim ga kako pregovara s nekom bakicom i uskoro se vraća s vijencem za mene. Ne volim inače privlačiti pozornost, no taj dan u Varšavi s guštom hodam čitavim gradom noseći vijenac u kosi. 

Vijenci od cvijeća i lokalna gastronomska ponuda (FOTO: Jana Prević Finderle/Lupiga.Com)

Dok smo se izležavali na travi pokraj Visle na mobitele nam svima stiže poruka da se sutra sprema opasna oluja, vjetrovi i moguće poplave te da ostanemo doma. 

Odlučujemo obići i staro židovsko groblje na rubu nekadašnjeg geta, no dočekaju nas zaključana vrata. Nažalost, progon Židova nije završio kada i rat. Kao da užasi koje su prošli nisu bili dovoljni i u komunizmu su se nastavile predrasude prema Židovima, priče kako ubijaju kršćansku djecu i od njihove krvi mijese kruh i slične strahote. Zbog toga su se iseljavanja Židova nastavila sve do 1970. godine, čak ih je i država poticala. Od nekadašnjih tri i pol milijuna danas ih je ostalo oko 10.000.

Pored Visle na najduži dan u godini (FOTO: Jana Prević Finderle/Lupiga.Com)

Zadnje što ćemo još stići vidjeti je četvrt Praga s druge strane Visle. To je dio Varšave koji nije srušen tijekom rata, pun starih oronulih zgrada. Ne djeluje turistički, a pun je života. Murali, art bazari, privlačni klubovi. Zavaljujemo se na piće u jedan naziva „Social“, uživamo u detaljima. DJ iza naših leđa nakon nekog vremena pita nas od kuda smo. Hrvatska, oduševljen je, priča nam kako je stopirao do Rapca i ostao tamo tri tjedna i kako mu je bilo odlično. Od milja ga zove Rabaček. Na zidu majice naziva „Everything is fucking expensive“, smijemo se, DJ objašnjava da je to naziv benda vlasnika kluba. Kupujemo dvije, nema veze koliko koštaju.

Detalj iz Prage (FOTO: Jana Prević Finderle/Lupiga.Com)

Navečer se opet vlakom vraćamo u Gdanjsk, naravno da je i povratna karta kupljena s krivim popustom, kondukter me grdi, autoritativnim glasom upozorava da sam trebala pažljivo čitati sve uvjete kupnje, to je karta za djecu koja idu u poljske škole. Pokušavam se izvući, ali on je neumoljiv. Opet moram kupiti novu kartu. Kada skrušeno iskeširam još 50 eura on odjednom postaje ljubazan, pokušava popraviti dojam. I on ima lijepe uspomene iz Hrvatske. Vlak je već u polasku kasnio pola sata, u jedan ujutro umorni se vraćamo prema apartmanu. Grad je pun ljudi, na sve strane muzika i smijeh. Midsummer, najkraća je noć u godini i svi slave osim nas koji se jedva vučemo do kreveta. 

Naš prijatelj Elvis po mojoj Facebook objavi skužio je da smo u Varšavi i piše mi da je on u blizini Gdanjska. Pa i mi smo zapravo u Gdanjsku, odgovaram mu i dogovaramo jutarnju kavu. On već mjesec dana nosi za mene neku knjigu o Gruziji i evo slučajno je ima tu sa sobom u Poljskoj. Koja nevjerojatna slučajnost. Dugo sjedimo u slastičarnici i pričamo, vrijeme curi, upravo je prošla zadnja prilika da vidimo predstavu poznatog starog sata u konkatedrali, no ne da nam se razići. Zanimljivi su mi kolači koje jedemo, moj je zapravo kriška kruha zapečena s borovnicama i maslacem. Od nekoć siromaških jela oni su napravili hipsterske specijalitete.

Opet stiže nova poruka o prijetećoj oluji, zbunjeno gledamo u vedro nebo nad nama, ima li smisla propustiti dan u gradu. Planirali smo obići dvorac Malbrok, no svi vlakovi su rasprodani. Onda kupujemo karte za idući dan, a sada ćemo na zvonik konkatedrale pa do plaže. Kada izađemo iz zgrade pred njom ugledamo mnoštvo ljudi, tu se upravo okuplja kolona Hoda za život. Mladi svećenik na krovu autobusa pjeva „Macarenu“. Netko nam u ruke uvali par balona. Atmosfera je zapravo vesela, no onda počne skupna molitva vjerovanja preko razglasa i sve se promijeni i uozbilji. Jučer nam je vodič pričao kako je u Poljskoj službeno 90 posto vjernika, no praktičnih vjernika, onih koji zaista odlaze u crkvu, tek je 25 posto. I tu je, dakle, vjera zapravo načelni politički stav. 

Slučaj je htio da završimo u Hodu za život (FOTO: Jana Prević Finderle/Lupiga.Com)

Penjemo se preko 400 stepenica do vrha zvonika, u jednom trenutku nalazimo se u velikom prostoru, iznad rebrastog svoda glavne lađe. Malo sam iznenađena, vidjela sam snimke srušene crkve, no nisam znala da su nove svodove napravili od armiranog betona, ovako s gornje strane izgledaju grubo i lažno. Sa samog vrha pogled puca na čitavu staru jezgru, one ulice koje izbijaju na obalu rijeke, nizove zabata, zelenilo na mjestu porušenih kuća. Nakon ovih nekoliko dana lutanja gradom već prepoznajem trgove i lijepe zakutke. 

Pogled na središte Gdanjska s vrha konkatedrale (FOTO: Jana Prević Finderle/Lupiga.Com)

Potom krećemo prema plaži, ali dok joj se mi približavamo ljudi masovno odlaze s nje. Opet pogledavamo nebo, no još uvijek ništa ne izgleda opasno. Putem pamtimo moguća mjesta za povlačenje. Plaža i dalje izgleda krcato ljudima usprkos kilometrima pijeska. Toni i Jan odlaze u more, a Julka i ja u dugu šetnju plićakom. Kada započne grmljavina žurno se vraćamo natrag. Plaža je već skoro prazna, crni oblaci nadiru sa zapada, sklanjamo se u jedni kafić na plaži. Unutra sat vremena čekamo da pljusak popusti. Ipak ne izgleda kao ništa dramatično, obična ljetna oluja.

Plaža nakon nevremena (FOTO: Jana Prević Finderle/Lupiga.Com)

Navečer dečki gledaju utakmicu, Svjetsko je prvenstvo, a kćer i ja idemo u zadnju noćnu šetnju gradom. Iako se već par dana buni što mora putovati s nama, sada odjednom raspoloženo razgovara sa mnom, drži me za ruku i vidim da je sretna. Prije puta mama me podsjetila kako sam i ja s njima kao trinaestogodišnjakinja putovala u Poljsku i tamo se durila. Ovo sada doživljavam kao dar, slušam i o tutorijalima za šminkanje, pravilima korištenja snapchata i kompliciranim odnosima tinejdžera. Kada su dečki bili mali jednako tako sam slušala o kompjuterskim igricama iako me uopće nisu zanimale, sada evo učim o šminkanju i šopingu. Kada je u ponoć pitam da li želi natrag u apartman, a ona kaže da bi još malo šetala oblije me dragost.

Noćni Gdanjsk – stara dizalica je simbol grada (FOTO: Jana Prević Finderle/Lupiga.Com)

Zadnje je jutro, šećemo prema kolodvoru. Vlak je opet pun, zanimljivo mi je kako za razliku od nas Poljaci intenzivno koriste željeznicu. Idemo do Malbroka, najvećeg svjetskog dvorca od opeke. Veliki gotički kompleks zaštitio je UNESCO. Nikako da shvatim gdje se kupuju karte, a onda mi objasne da je danas ulaz besplatan. Nekoliko sati obilazimo dvorišta, mostove, kule. U 13. stoljeću dvorac je nastao kao središte države Teutonskog reda, nazvan je Ordensburg Marienburg. Ovi vitezovi, slično kao i Templari, bili su zaštitnici hodočasnika i sudionici križarskih ratova. Tek u 16. stoljeću država je propala i ponovno priznala poljsku vlast, no bila je temelj za kasnije stvaranje Pruske, zatim i Njemačke.

Dok se vrzmamo pod križnorebrastim svodovima ispred mene se stvori grupa motorista. Šokirano gledam na leđima njihovih kožnih jakni male kukaste križeve prikrivene u ornamentu. Onda guglam kako su nacisti koristili simboliku Malborka u svojoj propagandi o njemačkoj povijesti na istoku i pravima na taj životni prostor. Očito ti stavovi nisu nestali.

Malbrok je, kažu, najveći svjetski dvorac od opeke (FOTO: Jana Prević Finderle/Lupiga.Com)

Nakon dvorca sjedamo pojesti pieroge, tradicionalno poljsko jelo, neku vrstu raviola. Zanimljiv mi je taj pritisak moranja. Mora se jesti pieroge kada si u Poljskoj, iako ti se možda uopće ne jedu. Jednako tako spominjemo da bismo trebali probati neku od njihovih voćnih votki, a onda na sreću zaključimo da nitko od nas ne voli votku i da nas baš briga što se mora.

Vraćamo se u Gdanjsk, još jednom šećemo gradom, uz kanale do stare jezgre, obilazimo neku diplomsku izložbu akademije, zadnji prolazak kraj Neptunove fontane.

Neptunova fontana za oproštaj s Gdanjskom (FOTO: Jana Prević Finderle/Lupiga.Com)

I tu je kraj, moramo na avion. Iako grad nema mističnost koju sam mu zbog onog romana godinama pripisivala, divan je i nadam se da ću mu se još koji put vratiti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Jana Prević Finderle/Lupiga.Com

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.