Rano je proljeće u Beogradu; onaj posebni, prijelazni period kada sunce već grije asfalt, a gradske ulice i bulevari polako oživljavaju. Kao i svake subote u 16 sati, u blizini Vukovog spomenika, okuplja se poduža kolona ljudi koji strpljivo u redu čekaju topli obrok. Tri puta tjedno, svake srijede, subote i nedjelje, već šest godina, bez iznimke, u ovo vrijeme i na ovom mjestu dijeli se besplatna hrana. Bez pitanja, bez papira, bez uvjeta – svatko tko dođe dobije obrok. Srijedom i subotom podijeli se po 150, a nedjeljom čak oko 200 obroka. Iza svega ovoga ne stoji država, ni neka tvrtka, čak niti humanitarna organizacija. Ovaj čin solidarnosti i međusobne pomoći djelo je samoorganiziranog, direktno demokratskog kolektiva Solidarna kuhinja.

Kada se dogodi da se podijele svi kuhani obroci, aktivisti uvijek imaju spremnu „rezervu“: nareske u pakiranjima od 400 grama. A u iznimno rijetkim situacijama kada se isprazne i te zalihe, netko od njih otrčat će do najbližeg dućana i kupiti dodatno. Kako jednostavno sumira Sanja, aktivistica Solidarne kuhinje, postoji jedno pravilo koje se nikad ne krši – „svako ko dođe na naš punkt dobiće obrok i neće ostati gladan“.

Nekima je obrok koji dobiju od Solidarne kuhinje jedini kompletan obrok toga dana, stoga se na porcijama ne štedi. Na dan kada posjećujemo Solidarnu kuhinju „na meniju“ je vege bolonjez. Drži se do higijene – ljudima u redu nudi se dezinfekcijsko sredstvo, a aktivisti koriste rukavice. „Terenci“, ili aktivisti koji sudjeluju u podjeli, dijele se u dvije grupe, jednu koja daje obroke, dok drugi po potrebi dopunjuju stol. I mi pokušavamo uskočiti i pripomoći, malo jednoj, malo drugoj grupi – sve ide brzo i efikasno, bez kaosa i konflikata. Uz posudicu s toplim obrokom posjetitelji dobiju i tri komada kruha. Osnovna ideja je da svi dobiju podjednako pa se aktivisti toga iznimno striktno pridržavaju, stoga zahtjeve za repete ne uvažavaju, čak ni za jednim komadom kruha više, ni ako ima viška obroka. Isti tretman dobivaju i pitanja oko preskakanja reda. 

Solidarna kod Vukovog spomenika (FOTO: Dora Pavković/Lupiga.Com)

Simpatični stariji gospodin dijeli aktivisticama samoniklo cvijeće koje je vjerojatno ubrao putem. Neki drugi posjetitelji nude im hranu iz pekare, pribor za jelo, a nerijetko se može čuti i generalno nuđenje pomoći „ako nešto treba“. Ljudi u redu su uglavnom umirovljenici. Neki su beskućnici, a ponekad navrate i obitelji s djecom i studenti. Velik dio posjetitelja je redovit. 

„Ljudi se stalno vraćaju“, kažu nam aktivisti dok zajednički dijelimo hranu i u pomalo frenetičnom ritmu se brinemo da na prijenosnom stoliću ostane dovoljan broj posudica s bolonjezom i kruhom. Tu su se formirala poznanstva, često se čuju prijateljski razgovori. Dojam je da se posjetitelji doista oslanjaju na Solidarnu kuhinju za pokrivanje osnovnih životnih potreba i da ova priča zaista dopire do najmarginaliziranijih članova društva kojima je pomoć najpotrebnija. 

Spremni obroci (FOTO: Solidarna kuhinja)

Ovdje nema samopromocije, uz obroke se ne dijele promotivni materijali, nema širenja ikakve propagande. Nema postera, transparenata ni obilježja, nigdje čak nije istaknuto ni ime Solidarne kuhinje. „Ko ste vi“ je jedno od čestih pitanja posjetitelja. Upravo slušamo jedno takvo.

„Kako se zovete? Par puta sam vas tu video, nemam pojma ko ste. Treba li vam pomoć”, čujemo od jednog prolaznika.

Aktivisti ne očekuju ništa zauzvrat ni od koga, čin solidarnosti s potrebitima je sam po sebi dovoljna nagrada. 

Sama podjela traje pola sata, a ako nešto ostane nakon nje, aktivisti nose hranu prodavačima na obližnjoj tržnici te u neformalna romska naselja, gdje imaju kontakte s obiteljima kojima je pomoć također potrebna. 

Solidarna kuhinja ima svoj prostor u kvartu Zvezdara u Beogradu, kojega zovu Solidarna kuća, i gdje su nas velikodušno ugostili za drugi termin podjele. Kuća je fantastično opskrbljena ogromnim količinama hrane – u kuhinji se na policama redaju raznovrsni začini u golemim staklenkama, u „špajzi“ se mogu naći ezoterije poput sojinih ljuspica u pakiranjima od desetak kilograma … Srijedom i subotom aktivisti kuhaju po svojim kućama, a u Solidarnoj kući kuha se nedjeljom, kada smo im se i mi pridružili.

Pripreme za kuhanje (FOTO: Solidarna kuhinja)

Počinjemo oko 10 sati ujutro, vrlo laganim i opuštenim tempom, koji se postepeno „pojačava“ što se više približavamo vremenu kada vozači voze hranu na punkt. Dok se za stolom sjecka povrće, razmjenjuju se „novosti“ s regionalne anarhističke scene. Atmosfera je prijateljska i ugodna, u zraku lebdi osjećaj zajedništva i drugarstva. Sve što nasjeckamo ide u ogromni lonac u dvorištu gdje se uskoro krčka varivo od leće. To nije sve: danas je na „meniju“ i desert – palačinke, koje zamatamo u foliju, a leću pakiramo u plastične posudice. Kuhanje je trajalo oko šest sati.

Pješice stižemo na punkt, gdje je red ovaj put mnogo duži. Nakon što se podijelilo dvjestotinjak obroka, razgovaramo s jednom Beograđankom „iz reda“, koja kaže da na podjelu putuje svaki put, tri puta tjedno, iz devet kilometara udaljenog Zemuna. 

„Trebali ste biti u Areni u subotu, dobili smo tri hiljade, bila je pljeskavica…”, kaže nam. U Beogradskoj areni, naime, tom se prilikom održao miting Srpske naprede stranke Dvije dijametralne Srbije: jedna je Srbija kulta ličnosti, autokracije i populističkog treša, a druga koja izvire iz pukotina sistema je Srbija radikalne imaginacije i autentične solidarnosti. 

Dijeljenje obroka (FOTO: Dora Pavković/Lupiga.Com)

Počeci Solidarne kuhinje sežu u 2020. godinu, u vrijeme pandemije koronavirusa. Tada se, priča nam Sanja, okupila grupa ljudi koji su se već poznavali sa blokada Filozofskog fakulteta u Beogradu 2014. godine. Na početku su se organizirali prilično spontano – unutar kruga prijatelja su se raspitivali tko bi mogao skuhati desetak obroka. Oni koji su se odazvali donosili su hranu i dijelili ju na više mjesta u gradu, dok se nije ustalila lokacija kod Vukovog spomenika. U vrijeme kaosa strogog covid lockdowna i ograničenog kretanja, hrana je bila nešto konkretno oko čega su aktivisti mogli pomoći ljudima u potrebi. U razdoblju tokom korone građani su se generalno više organizirali i iskazivali međusobnu solidarnost – pomagali starijima, nosili hranu ... I Solidarna kuhinja tada je dobila „vjetar u leđa“ i uspjela ozbiljnije krenuti s radom. Okupili su se ljudi sa sličnim stavovima i principima, koji su kasnije ostali temelj ove priče. Ovdje nema hijerarhije, a u procesu donošenja odluka teži se konsenzusu. Ukoliko ima nekih neslaganja i ako ipak dođe do glasanja, objašnjava nam Sanja, odluke se donose dvotrećinskom većinom.

Kolektiv organizacije sastoji se od samo 12 članova, međutim, ukupno u Solidarnoj kuhinji je oko 300 aktivista, od kojih svako pomaže kad može. Sam kolektiv je uža grupa ljudi koja se bavi strateškim pitanjima i operativnim stvarima oko Solidarne kuće, donose odluke o većim akcijama, suradnjama i pravcu u kojem se razvijaju – primjerice, hoće li podržati neki prosvjed.

Okosnica organizacije su radne grupe: cjeline unutar Solidarne kuhinje koje se bave određenom tematikom i zadužene su za konkretne oblasti. Tu je radna grupa za medije, koja vodi društvene mreže i website te komunicira s novinarima. Radna grupa za logistiku organizira kuhare i vozače, planira nabavku i sastavlja listu jela koje će se kuhati nekoga tjedna. Članovi grupe za uključivanje i integraciju pomažu pridošlicama u organizaciji da se uključe i bolje upoznaju druge. Dakle, čitava radna grupa koja brine o tome da se članovi unutar organizacije osjećaju ugodno i da nisu izolirani. Postoje i ad hoc grupe – za konkretne akcije, primjerice, organiziranje rođendana kuhinje ili reakcija na neku kriznu situaciju. Te grupe su „jednokratne“ i postoje samo dok traje akcija, a poslije se rasformiraju.

„Recimo, kad je izgorelo neformalno naselje na Bežanijskoj kosi, organizovali smo se, išli tamo, kuvali, skupljali novac za raščišćavanje. Ili kada su bili problemi u fabrici guma Linglong, gde su strani radnici imali problema – oduzeti su im dokumenti, neko vreme nisu primali plate, pa im je čak bio ukinut i obrok – neki naši ljudi su bili u kontaktu s njima. Tada smo se organizovali kao kolektiv, otišli tamo i nosili im obroke i namirnice“, prisjeća se Sanja.

Podjela hrane stranim radnicima (FOTO: Solidarna kuhinja)

U kolovozu 2020. godine aktivisti su se pridružili radnoj akciji uklanjanja cijevi iz Rakitske reke koju su mještani organizirali u široj borbi protiv malih hidroelektrana na rijekama Stare planine. Kuhali su „solidarni pasulj“, grah, za mještane i kampere koji su stali u obranu prirodnih bogatstava i javnih dobara. Lani su se solidarizirali i sa studentima u blokadi, donosili su im neraspodijeljene kuhane obroke, a studenti su njima zauzvrat prosljeđivali voće i druge namirnice za koje nisu imali uvjete za pripremu. 

Solidarna kuhinja svakih nekoliko mjeseci organizira i događaje pod nazivom „Solidarno zajedno“ – međusobna druženja aktivista i ljudi koji dolaze po obroke. 

„Ideja je da se razbiju podele ‘mi i oni’. Jako je tanka, ako ne i nepostojeća granica između nekoga ko dolazi po obrok i nekoga ko deli. U ovakvom sistemu kakav je sad, vrlo lako može da se desi da se sutra zamene te uloge. Ti događaji su baš lepi – okupljamo se, kuvamo zajedno, neko donese društvene igre, neko instrument, pa se druži i svira. Leti su napolju, na primer na Kalemegdanu ili kod Hotela Jugoslavija, a zimi u Kulturnom centru Magacin“, kaže nam Sanja.

Nedjeljno kuhanje (FOTO: Dora Pavković/Lupiga.Com

Glavni slogan organizacije je „solidarnost, a ne milostinja“. Kako pojašnjava Sanja: „Mi ne gledamo na ljude koji dolaze po obrok kao na nekoga ‘ispod nas’ kome dajemo milostinju. Princip je solidarnost – svi su jednaki i svi zaslužuju isto. Ne postoji hijerarhijski odnos između onih koji dele hranu i onih koji je primaju. To je jednostavno situacija u kojoj su neki trenutno na jednoj, a neki na drugoj strani. Takođe, siromaštvo ne posmatramo kao individualni problem pojedinca kome ‘pomažemo’, već kao sistemski problem koji treba tako i da se tretira.”

Kako piše u „Solidarnom kuvaru“, nedavno izdanoj knjižici koja dokumentira njihove prakse: „ljudi nisu gladni i u situaciji beskućništva zbog globalne oskudice ili sopstvene lenjosti, već zbog toga što je u trenutnom političko-ekonomskom ustrojstvu, dostupnost hrane samo još jedan način na koji korporacije i pojedinci stiču profit, a ne potreba koja mora biti zadovoljena. Živimo u društvu u kojem ima dovoljno resursa da niko ne bude gladan niti bez krova nad glavom. Ipak, trenutni poredak održava ekstremno siromaštvo, dok istovremeno opravdava nejednakosti kroz narative o zaslužnosti i ličnoj odgovornosti. Dok milosrđe i filantropija prihvataju i dalje reprodukuju postojeće stanje stvari, solidarnost problematizuje odnose moći koje do siromaštva dovode.”

„Protivimo se bilo kakvoj diskriminaciji i važno nam je da svi imaju jednak pristup – svako dobija jednako. Solidarna kuhinja je i oblik direktne akcije – to znači da delujemo konkretno, kroz podelu hrane, bez posrednika“, ističe Sanja.

Konkretno ovdje i sada (FOTO: Solidarna kuhinja)

U naš razgovor se uključuje i jedan aktivist, kojeg ćemo navesti samo inicijalima S.K.. 

„Trudimo se da svojim primerom, radom i odnosom pokažemo kako se može raditi sa zajednicom i društvom, i da je to moguće izvan institucionalnog okvira, koncepata NGO-ova i dodele sredstava, države, grada …”, razlaže nam.

Aktivnost i funkcioniranje Solidarne kuhinje odražavaju, rekli bismo, temeljni anarhistički princip „uradimo nešto konkretno ovdje i sada“, bez čekanja na globalnu revoluciju, i bez čekanja da „institucije odrade svoj posao“. To je princip samoorganiziranja i oslanjanja na vlastite snage umjesto na službene strukture. Dakle, kako kaže i „Solidarni kuvar“, organiziranje mimo postojećih hijerarhija, prakticiranje međusobne pomoći bez oslanjanja na rješenja odozgo. 

„Mi smo vaninstitucionalni, vansistemski, nezavisni kolektiv. Ne sarađujemo sa institucijama, ne primamo novac od države ni od nevladinih organizacija, stranaka, kompanija, fondacija, niti se finansiramo kroz projekte. Primamo donacije isključivo od pojedinaca, jer nam je važno da ostanemo nezavisni i da ne učestvujemo u sistemu koji smatramo nepravednim”, naglašava Sanja. 

Kaže kako te pojedinačne donacije stižu od sugrađana koji cijene njihov rad i žele ga podržati, a da su one dovoljne da pokriju troškove nabavke hrane i, zapravo, svega što je potrebno.

„Ponekad se desi da donacije opadnu, na primer zimi kada su troškovi veći zbog goriva i grejanja, ali tada organizujemo benefit događaje i ljudi se uvek odazovu“, objašnjavaju nam. 

Kažu da je njihova ideja da budu tu za bilo koga kome je potrebna pomoć. Bilo da dolazi iz marginalizirane zajednice, da je trenutno u problemu, da je dugoročno u problemu ili jednostavno da mu taj obrok puno znači.

Zbog političke dimenzije aktivisti svoj rad ne vide kao volontiranje (FOTO: Dora Pavković/Lupiga.Com)

„U našem redu ima ljudi koji žive na ulici, ali i dosta penzionera sa veoma niskim primanjima, kojima veliki deo penzije odlazi na lekove ili osnovne troškove. Ne koristimo termine poput ‘volonteri’ ili ‘korisnici’. Za ljude koji dolaze po hranu nemamo formalan naziv – najčešće kažemo ‘ljudi iz reda, ljudi u potrebi' ili jednostavno ‘ljudi koji dolaze po obrok’. Razlog zašto koristimo termin aktivist, a ne ‘volonter’ jeste taj što iza 'Solidarne kuhinje' stoje određeni principi i politički stavovi. Volontiranje podrazumeva rad bez ideološkog okvira, dok je ovde reč o organizaciji čiji članovi dele određene vrednosti i principe. Kada si deo kolektiva, upoznaješ se sa tim principima i, bar na osnovnom nivou, slažeš se sa njima i učestvuješ u njihovom ostvarivanju. Upravo zbog te političke dimenzije, to ne doživljavamo kao volontiranje”, objašnjava Sanja te se prisjeća i nekih anegdota: „Šta god možeš da zamisliš da krene po zlu – već se desilo i nekako je rešeno. Bilo je situacija da jelo zagori, da kasnimo ili da nešto pođe naopako. Jednom se, recimo, desilo da nije bilo gotovog obroka, pa su ljudi otišli u pekaru i kupili hranu za sve“.

Aktivisti se prema svojim sugrađanima „iz reda“ ne postavljaju kao da su „iznad njih“, ne pristupaju pokroviteljski. Kako kaže S. K., pokušavaju „razbiti odnos u kojem smo mi, kao, aktivisti s jedne a oni, kao, ljudi u potrebi sa druge strane - gde im mi nešto serviramo a oni koriste naše usluge“. 

Obroci koje dijele su oni u kojima i sami uživaju s obitelji i prijateljima, kao što su curry od slanutka, grah varivo, slatki kupus, krumpir paprikaš … Ponekad pripremaju i „luksuzniju“ hranu, poput tjestenine s lososom i špinatom. 

„Kroz delenje hrane želimo ljudima da poručimo da nisu teret društva, već članovi zajednice koje je sistem izneverio i time pokušamo da im vratimo delić dostojanstva i osećaja uključenosti”, objašnjavaju u „Solidarnom kuvaru“. 

„Pričamo s ljudima otvoreno o našim pozicijama, ali bez nekog nametanja, već organski i kroz praksu i ovo što radimo pokazujemo kakvog smo stava. Meni se dogodilo da me jedan čovek pita dok je stajao u redu za hranu: jel' znam kada je krenulo sve naopako? I ja razmišljam - šta će reći … A on kaže: kada je uspostavljena privatna svojina! I nije jedini koji razmišlja u tom pravcu … Često se i sam kapitalizam spominje kao problem. Tako da ima ljudi, rekao bih da je reč o većini, koji jako dobro znaju zašto su tu gde jesu i šta je dovelo do toga”, opisuje nam S. K. neke interakcije i političke diskusije koje se razviju tijekom podjele. 

Antikapitalistički sentiment je, rekli bismo, prisutan među narodom, i gdje će nego među najmarginaliziranijima, među zaboravljenima i „otpisanima“. „Solidarna kuhinja“ pruža priliku da se takve ideje osvijeste i verbaliziraju. I to bez nametanja, bez propagande, već spontano i organski.

Kroz dijeljenje hrane žele poručiti ljudima da nisu teret društva, nego članovi zajednice koje je sistem iznevjerio (FOTO: Solidarna kuhinja)

Za kraj, pitali smo S. K. za praktične savjete onima koji bi nešto slično pokrenuli u, recimo, Zagrebu. Kao što smo vidjeli, za pokretanje ovakve organizacije nije potrebno, barem u početku, nikakvo veliko financiranje, izdašan kapital, prostor za rad, niti poznavanje prava. 

„Bez novaca i prostora u početku se može organizovati u sopstvenoj kući ili stanu koji ima mogućnost za kuhanje većeg broja obroka, na primer četrdesetak, pa staviti lonac od 15 do 20 litara na sve četiri ringle. Ovde je takođe važno da se na vreme krene kuhati – prethodno pripremiti i naseckati povrće – te računati s tim da je kod većih količina i sam proces kuhanja drugačiji: treba više vremena da voda provri, da mrkva ili krompir omekšaju ... Što se tiče ljudi, najpraktičnije bi bilo da taj prvi krug čine ljudi koji se već dobro znaju, dakle prijatelji i/ili uži krug saboraca, i sasvim je dovoljno da je to u početku par ljudi koji će se veoma brzo širiti nakon prvih kuhanja. U ovoj početnoj fazi najbolje je lično kontaktirati ljude, porazgovarati s njima o ideji, napraviti zajednički sastanak, otvoriti kanal komunikacije na nekoj od aplikacija i krenuti s prvim kuhanjem. Realan cilj u početku može da bude jedno kuhanje nedeljno - 40 obroka“.

Naš sugovornik također savjetuje da bi na samom početku financije mogle funkcionirati po principu „skupimo među sobom koliko možemo“, a s vremenom, kada građani već prepoznaju rad organizacije, preko društvenih mreža mogu se tražiti novčane donacije, ili donacije u vidu namirnica, koje se mogu uručiti za vrijeme podjele ili na dogovorenu adresu. Bilo bi dobro, kaže nam aktivist, da se u početku kuhanje bazira na jednostavnom i jeftinom meniju, s fokusom na grah, mahune i tjesteninu. To su namirnice koje mogu nahraniti velik broj ljudi, jednostavne su za pripremu, a jeftine su i lako dostupne. Primjerice, izračunao je da bi grah za 40 do 45 obroka koštao otprilike ne puno više od desetak eura. 

U Zagreb se iz Beograda vraćamo puni dojmova, pitajući se, najprije, kako je ovakvo nešto uopće moguće, a potom – malo bolje razmislivši – zašto ovakvih primjera nema više. Priča koja funkcionira potpuno izvan sistema i „uskače“ tamo gdje je sistem zakazao. Preuzima temeljnu socijalnu funkciju i kroz inicijativu odozdo, bez vođa i kapitala, osigurava čitavu paralelnu društvenu infrastrukturu usmjerenu na marginalizirane i ranjive. To je radikalna, antiautoritarna inicijativa koja ne getoizira samu sebe, već je istinski dio lokalne zajednice. Njihovi slogani nisu samo puka slova na papiru: „solidarnost, a ne milostinja“ se prakticira, živi i provodi u djelo. Kao da nam žele poručiti i svojim primjerom pokazati da drugačiji društveni odnosi nisu neka nedostižna utopija, već ih možemo pronaći ovdje i sada – ili, kako aktivisti sami kažu, „ponašaj se kao da si već slobodan“.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Solidarna kuhinja

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.