Zabok se često opisuje kao grad razvoja, prometa i ubrzane izgradnje, kao mjesto koje se posljednjih desetljeća intenzivno mijenja i širi. Ipak, iza slike rasta otvara se i niz pitanja o tome što je u tim promjenama izgubljeno. Kakav je danas odnos grada prema vlastitoj industrijskoj prošlosti, što se dogodilo s prostorima koji su nekoć oblikovali njegov identitet te kakve posljedice takva transformacija ostavlja na svakodnevni život građana? Grad koji je u velikoj mjeri izrastao na tekstilnoj industriji danas sve više poprima obilježja komercijalnog, tranzitnog i betoniziranog prostora, u kojem se razvoj često mjeri investicijama, a rjeđe kvalitetom života.

Satelitske snimke otkrivaju da se Zabok proteklih dvadesetak godina pretvorio u golemo parkiralište (SCREENSHOT: GoogleMaps)

Upravo o tim procesima, o nestajanju industrijske baštine, promjeni prostornog identiteta, odnosu prema zelenim površinama, urbanističkim promašajima i mogućim drukčijim vizijama grada, razgovaramo s dr. sc. Ljubicom Anđelković Džambić, profesoricom filozofije, logike, etike i dramskog odgoja u zabočkoj gimnaziji. Njezin pogled na Zabok istodobno je osoban, stručan i izrazito kritičan: polazeći od sjećanja na grad obilježen tvorničkim ritmom, ona progovara o sadašnjem Zaboku kao prostoru proturječja, u kojem se autentičnost postupno povlači pred logikom profita, a javni interes pred privatnim. Razgovor zato ne otvara samo pitanje kakav je Zabok danas, nego i kakav je mogao postati i kakav bi još uvijek mogao biti.

"Grad nije McDonalds" - Ljubica Anđelković Džambić (SCREENSHOT: YouTube)

Uz cijeli niz trgovina, koje svoje poslovnice otvaraju u Zaboku, nedavno je otvoren i McDonalds. Dobiva se dojam da su stanovnici na to uglavnom ponosni jer „što je grad bez McDonaldsa“. Kako komentirate taj fenomen?

- Taj fenomen izrasta iz posvemašnje odsutnosti kritičkog stava prema kapitalističkom poimanju uspjeha koji se mjeri brojem prisutnih korporacija po metru kvadratnom. Iz tumačenja da je propadanje vlastite proizvodnje cijena napretka, iz svete postkapitalističke i političarske mantre o otvaranju novih radnih mjesta u trgovačkim centrima i korporativnim franšizama. Netko je ne tako davno Zabok očito definirao kao trgovačko središte Zagorja, što u prijevodu znači konzumerističku meku bez autonomije ili autohtone proizvodnje. Pretpostavljam da Zabočani kao „svjetla velegrada“ prepoznaju samo ona koja svijetle kroz poznate logotipove kompanija. A istina je posve drugačija: grad nije definiran postojanjem McDonaldsa, već postojanjem građanske svijesti, urbaniteta koji proizlazi iz stila života, a ne količine betona i svjetlećih reklama, iz žive kulture, ekološkog stava, naprednih ideja ... To su moje asocijacije na grad. 

Dio Zaboka nastao oko željezničke stanice (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

Često, kad pogledam navike naših sugrađana, pa i nas samih dakako, osvijestim da sam sve to odavno već vidio – u američkim filmovima. Primjerice, dok vozim beskrajnim parkiralištima pored trgovačkih centara. Postaje li Zabok svojevrsna simulacija američkog grada? Kakav je Zabok danas grad?

- Mislim da po potrošačkim navikama, a i još nekima, mnoga mjesta u Hrvatskoj postaju simulacijom američkog načina života. Međutim da, Zabok tu prednjači činjenicom jer su gotovo sve zelene površine u gradu pretvorene u golema parkirališta za potrebe kupaca. U tom smislu za pješake kao da više nema mjesta, sve je podređeno kupovini i transportu. Nema zelenih otoka za zaustavljanje, sjedenje, nema mjesta za običnu šetnju, nema više ni prirodnog mraka u centru jer reklame svijetle na sve strane. Nema odmora, vremena i mjesta za resetiranje. Zabok je po svojoj naravi tranzitni grad, uvijek je bio. To je grad neprestanih promjena, kao da se ništa ne može dugotrajno, u smislu identiteta, ali i izgleda, zadržati u Zaboku. S jedne strane to je dobro, otvorenost promjenama svakako je dio karaktera ovog gradića, time i građana, koju mnogi gradovi nemaju. No, nažalost, urbanističke promjene u većem dijelu ne slijede „organske“ potrebe jednog grada, one su podređene profitu ili površnim procjenama i zbog toga ova prevelika izgradnja kojoj sada svjedočimo ovaj grad pretvara u sve manje ugodno mjesto za život. Osim trgovačkog, ovo je i obrazovni centar, ali pogledajte samo u kakvom okruženju postoje ovdašnje škole: okružene parkinzima, s pogledom na trgovačke centre i fast food franšize.

"Za današnju gradsku vlast definicija parka je nešto drugo – igralište za djecu, sa što manje prirodne površine" (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

Zagorske nizine kroz prošlost su pretežno bile močvarne ili su bile naplavne. U svakom slučaju, nepogodne za život. S izgradnjom modernih putova, željeznica i cesta, naseljavaju se upravo ta područja. Tada negdje započinje i razvoj Zaboka, prvo kao prometnog, zatim kao industrijskog središta. Gdje je ta industrija danas?

- Zabok je bio industrijski grad. I to ne bilo kakav, oko te industrije je Zabok i nastao. Industrijalac Milan Prpić pokrenuo je ovdje tvornicu tkanina, a njegovi napori bili su vođeni još jednom jasnom vizijom: stvoriti ne samo proizvodne pogone, već i osigurati kvalitetu života za stanovnike koji će biti zaposleni u njoj. Uz tvornicu su nastale prve gradske zgrade sa stanovima za radnike, veliki gradski park, manji parkovi, škola za radničku djecu i niz drugih institucija koje čine grad. Tako se nekada razmišljalo, koliko god je grad nastajao kao „nusprodukt“ nečije težnje za profitom, ta težnja imala je i svojevrsni prosvjetiteljski i kulturološki efekt. Danas težnja za profitom nastaje obrnuto proporcionalno u odnosu na razvoj grada.

Podsjetnik na industrijsku povijest. Nedostaje slogan - „Dođite u Zabok, grad koji ne ostaje u sjećanju“ (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

Vjerujem da ne postoji Zabočanin kojemu barem netko nije radio u ZIVT-u – Zagorskoj industriji vunenih tkanina. Visoki dimnjak u centru grada doimao se kao najviša katedrala, poprimao je i mitske konture. Osamdesetih su bila obavezna ljetovanja u ZIVT-ovom radničkom odmaralištu u Savudriji. Postoji li danas kolektivno sjećanje na to vrijeme? Što se danas nalazi na području nekadašnje tvornice vunenih tkanina?

- Tvornički dimnjak neizostavni je dio zabočke vizure i svakako najprepoznatljiviji dio Zaboka i kao takav bi trebao biti pod posebnom pažnjom, jednako kao i središnja zgrada nekadašnjeg ZIVT-a koja je uz toranj, povijesna, sociološka i ambijentalna vrijednost grada. Nažalost, toranj danas služi kao „stalak“ za raznorazne repetitore, donedavno je bio okićen i reklamom Lidla, a središnja zgrada već dvadesetak godina propada, čeka svoju restauraciju ili možda rušenje. Pored ova dva simbola Zaboka nekadašnji je tvornički kompleks zaživio kao mjesto različitih sadržaja. Međutim, kada kažemo da je kompleks zaživio, to ne znači i da je njegova pretvorba iz tvorničkih hala u prostore komercijalne i nekomercijalne namjene osobito uspjela. Mislim tu ponajprije na vizualni aspekt: Zabok je propustio šansu da svoj vizualni identitet gradi na dojmljivoj industrijskoj arhitekturi s početka 20. stoljeća, kakvu je predstavljao ZIVT, a kakvu mnogi europski gradovi itekako čuvaju i njeguju. 

Nekadašnji div koji je hranio cijeli grad danas služi da se na njega objesi gigantska reklama i putokaz za trgovački centar (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

Onda je išla obnova.

- Da, prilikom obnove kompleksa, a zapravo arhitektonski i dizajnerski nepromišljene pregradnje, nestale su sve značajke nekadašnjih, prilično monumentalnih hala: dojmljivi svodovi, industrijski prozori, zidovi od cigli ... sve je to prekriveno slojevima neukusno odabranih boja, lima i iznutra „plastificiranim“ trgovinama. Zabok je ovakvim preuređenjem doslovno poništio svoju industrijsku baštinu i da nema spomenutog tornja, slučajni putnik namjernik danas ne bi prepoznao da je na tom mjestu nekada bila tvornica, žila kucavica i motor razvoja ovog grada. Dojam donekle popravlja nedavno dovršen centar za kulturu Regenerator, koji slijedi estetiku industrijskog dizajna i čak koristi reciklirane dijelove nekadašnje tvornice. Ali to je rijedak primjer promišljanja i povezivanja prošlosti i sadašnjosti Zaboka. Kolektivno sjećanje, sukladno tome, blijedi.

ZIVT 2008. godine (FOTO: Ljubica Anđelković Džambić)

Kako to vide mladi?

- Danas kada pitam mlađe generacije znaju li što je bilo na mjestu gdje su sada Lidl, Kaufland, Plodine, McDonalds, pa čak i zašto se u Zaboku lokaliteti zovu: Re-garden, Regenerator, Re-galerija ... nemaju pojma. Kada im kažem da su bile tvornice, poneko se sjeti da su im djed i baka tu možda radili. Sjećanje je nešto što treba poticati. Postoji nekoliko inicijativa i one su hvalevrijedne – od eksterijera u blizini Re-galerije na kojem su izloženi plakati s informacijama o povijesti tog lokaliteta do skupine entuzijasta koji oživljavaju povijest vezanu uz Milana Prpića i izgradnju tvornica. No, kao da se većina sjećanja briše zato jer su vezana uz „ona vremena“ – mislim na socijalizam, koji je u našem polariziranom postkomunističkom društvu demoniziran do te mjere da se zaboravlja ili ignorira sve što dolazi iz tog doba. Zabok bi trebao imati više „podsjetnika“ na tekstilnu industriju – muzej, obilježena mjesta „prisjećanja“. 

Simbol Zaboka u raljama trgovačkih centara kao nosač repetitora (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

U Zaboku je izgrađena zgrada od 99 stanova. Većina stanova bila je prodana još u početnoj fazi projekta i to po cijenama od oko 4.000 eura po kvadratu. Kako komentirate masovno doseljavanje u Zabok? Otkud dolaze novi stanovnici?

- Nemam saznanja odakle dolaze ljudi u Zabok, no doseljavanje je jednim dijelom, vjerujem, uzrokovano i izuzetno lošom prometnom povezanošću u Zagorju. U tom smislu doseljavanje u Zabok koji je kakvo takvo prometno čvorište ipak olakšava život Zagorcima. Dio možda dolazi i iz drugih krajeva, postoji ta ideja kako je Zabok gotovo predgrađe Zagreba pa se mnogima koji žele otići iz gradske gužve čini kao dobar izbor. Međutim, ne znaju da ih u Zaboku isto tako čeka gužva, prenapučenost, a reklamne kampanje Hrvatskih željeznica su ipak većinom – reklame. Mislim da se i u Zaboku događa isto što i drugdje, stanove po 4.000 eura po metru kvadratnom kupuju oni koji će ih otplaćivati putem najamnine, dakle iskorištavanja onih građana koji nemaju mogućnosti kupiti vlastitu nekretninu, dakle tipična hrvatska priča. 

Biciklistička staza s pogledom u tuđe dnevne sobe (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

Pravo je čudo da jedan grad nema park? Jedini koji se tako mogao nazvati, onaj pored crkve, je uništen. 

- Grad Zabok je, žalosno je to, u 1980-ima imao više parkova nego danas, a bio je daleko manji grad, osim par zgrada u centru sastojao se od jednog niza kuća uz glavnu cestu iznad kojih su se prostirali šumarci na brjegovima. Dakle, zelenila je bilo posvuda, a opet je postojao gradski park – onaj kojeg je dao oblikovati industrijalac Milan Prpić. Kada kažem park, onda ne mislim na igralište za djecu. Park je mjesto koje obiluje starim i novim drvećem, stazicama za šetnju, odmorištima, zelenilom. Za današnju gradsku vlast definicija parka je nešto drugo – igralište za djecu, sa što manje prirodne površine. To nije park. Gradovi se ponose svojim parkovima, oni se ne zovu bez razloga plućima grada. Oni su i mjesta susreta, odmora, komunikacije, nestrukturiranog, neobaveznog druženja – i to nekomercijalna, zato doprinose demokratizaciji grada. Kada gradovima oduzmete parkove, oduzeli ste im i besplatna mjesta za druženje i odmor. A ljudi su socijalna bića i kada nemaju takva mjesta u gradu, tada se manje povezuju. Tako grad gubi bitnu dimenziju. 

Danas je igralište centar grada (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

Zašto se to dogodilo?

- Zabočka devastacija parkova, ne treba to uljepšavati, rezultat je apsolutnog nedostatka sluha gradskih vlasti za nešto što se zove zeleni urbanizam, dakle pristup prostornom planiranju koji integrira prirodu i ekološka načela u tkivo grada. U Zaboku se tijekom zadnjih desetljeća dogodio prilično ekocidan niz intervencija. Najprije je dopuštanjem popločavanja platoa ispred zabočke crkve doslovce izbrisan s lica zemlje prekrasan mali park koji je sadržavao razne vrste drveća. Zatim je krenuo pohod na središnji park Milana Prpića: najprije je s jedne strane načet izgradnjom nove željezničke infrastrukture, nakon čega je zbog izgradnje ekološkog (!) betonskog biciklističkog mosta (koji se proteže iznad parka) odrezano nekoliko najvećih i najstarijih zdravih stabala, dok je preostala nekolicina oštećena.

"Izgradnjom biciklističkog mosta devastiran je značajan dio gradskog parka" (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

I gdje je sada taj park?

- Zadnji udarac ovaj park dobio je preuređenjem u kojem su oštećena stabla morala biti uklonjena, a travnate površine zamijenjene su umjetnima. Park je postao igralište, također potrebno Zaboku, ali to više ne možemo nazvati parkom. Žalosna je činjenica ta da su se Zabočani godinama protivili devastaciji parkova, što je rijetka prilika da se uopće čuje neki građanski stav ovih poslovično inertnih građana, no gradska vlast nije slušala nijedan prijedlog. „Odite si u šumu“ ili „odite iz grada ako vam smeta grad“ najčešći su komentari na ekološke vapaje pojedinaca. U međuvremenu je nastao i Re-garden, simpatičan ali pogrešan pokušaj da se jedan izrazito bučan prostor ispod glavnog autoputa pretvori u oazu za rekreaciju, međutim, koliko god ga uređivali, zbog buke u njemu nije ugodno boraviti. Premda se čini da postoje neke inicijative trenutne vlasti da oblikuju nove parkove, ostaje činjenica da nema parka u središtu grada. U samom centru srušena je možda i posljednja tvornička hala – ogroman prostor pored autobusnog i željezničkog kolodvora koji bi bio idealan za novi veliki park. No, pogađate, tamo se gradi još jedna zgrada s „milijun“ stanova, jer investitorska je moć jača od svih drugih moći.

Unutrašnjost kompleksa ZIVT-a 2008. godine (FOTO: Ljubica Anđelković Džambić)

Što je s urbanističkim planom? Zabok nije jedini grad koji prolazi kroz nepromišljenu izgradnju. Pitanje je zašto se to događa? Zar mi nemamo ljude koji mogu osmisliti novi grad za recimo pet tisuća stanovnika, s infrastrukturom i svim potrebnim sadržajima?

- Zabok je samo preslika naše države. Političari koji su to postali s ciljem da se obogate, a ne, čast izuzecima, da doprinose zajednici, kojima je korupcija modus operandi i njihovi glasači kojima su očito popucale neke neuronske veze što bi im omogućile da shvate kako postoji i nešto što se zove opće dobro i kako bi svatko tko ne djeluje u skladu s time trebao za to i odgovarati. Ja čvrsto vjerujem da imamo ljude sposobne da osmisle savršene gradove, ali tko danas sluša ljude koji misle dalje od svojih uskih kratkoročnih interesa. Tko danas sluša urbaniste? Tko sluša arhitekte? Tko razmišlja o gradu kao mjestu suživota, zajednici? Manjina koja ne odlučuje. Kod nas se događa da imamo posvemašnje negiranje struke i profesionalizma na svim razinama. Uz to, ne razmišljamo u duhu kolektiva, a dok se ne razmišlja tako, nema ni napretka. 

Nekadašnji tvornički lukovi (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

Možemo reći da Zabok, za jedan mali grad, obiluje kulturnim i sportskim sadržajem. Ipak, kad putnik stigne u grad, on ne zna kamo bi i što bi. Rekao mi je tako jedan putnik da je ušao u grad, ali da mu od svega u sjećanju nije ostalo ništa. Nema nikakve vizure koju bi čovjek mogao zapamtiti. Osim možda biciklističkog mosta?

- To je izvrsna definicija Zaboka. Već sam spomenula kako ga doživljavam kao tranzitni grad, u identitetskom smislu on je neprekidna tranzicija, samo „mijena koja stalna jest“, da parafraziram Shakespearea. „Dođite u Zabok, grad koji ne ostaje u sjećanju“, meni to zapravo zvuči kao sjajan slogan! No, mislim da postoji vizura, već spomenuti tvornički toranj. Biciklistički most je novokomponirana vizura i očito je da postaje pamtljiv dio grada, ali je prilično bespotreban i ne opravdava prvotnu ekološku motivaciju. Ne treba zaboraviti ni oprostiti što je njegovom izgradnjom devastiran značajan dio gradskog parka, a ne treba zaboraviti i da je ondašnja gradska vlast u projektu ovog mosta, kako su naglašavali, bila inspirirana Kopenhagenom, najzelenijim i ekološki najnaprednijim europskim gradom. Na ovom mjestu slobodno se možete nasmijati, da. 

"Središnja zgrada ZIVT-a povijesna je, sociološka i ambijentalna vrijednost grada" (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

Nekoliko je zanimljivih modernih arhitektonskih zdanja, na primjer vodosprema i Regenerator. Postoji li šansa da se grad nekako stilski poveže? Kad gledamo modernističku arhitekturu, jedina ulica koja zaista izgleda kao gradska i koja nije narušena novogradnjom je Gajeva. Rijetke su takve.

- Nisam arhitektica, ali da se zadatak oblikovanja prepusti nekom nadarenom arhitektu, vjerujem da bi donekle mogao popraviti štetu, iako je ona zaista velika. U Zaboku je izgrađeno nekoliko novih zgrada koje su doista „šaka u oko“, bilo svojim potpuno neestetskim izgledom, bilo da su predimenzionirane i ugurane bez ikakvog smisla i bez okućnice u postojeći prostor. Ali, ima nekoliko arhitekturalnih poveznica, da. Ne zaboravimo i motocross, zanimljiv dio grada. Zabok nije mjesto bez priče, samo što je još nitko nije smisleno povezao. A bojim se ni da neće. 

Kafić ispred Regeneratora (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

Kakav je Zabok bio u doba dok je ZIVT još radio?

- To je doba mojeg djetinjstva, tako da su sjećanja pomalo izblijedjela. No sjećam se da su oko tri sata popodne rijeke ljudi prolazile pokraj moje zgrade, radnici koji su išli na prijevoz nakon prve smjene. Sjećam se tvorničkih truba koje su označavale početak i kraj smjena. Danas su radnici zaposleni u korporacijama, od – do na blagajnama trgovačkih centara, suvremeni robovi 21. stoljeća. U osnovnoj školi s razredom smo posjećivali ZIVT i kasnije i Zivtex i Regeneraciju, da vidimo kako radi tvornica, pokazivali su nam neke velike kotlove, kako se boji tkanina, dan danas pamtim taj miris ... Tog se doba sjećam kao proaktivnog perioda Zaboka. ZIVT je bio opasan zidovima, a kada je kasnije otvoren taj kompleks, vidjelo se i koliko je on urbanistički smislen pa su tako tamo postojale zelene površine za odmaranje i restoran. Također, tvornice su bile glavni donatori za sva školska i kulturna događanja – od restlova i tekstilija kojih je bilo u izobilju nastajale su scenografije i kostimi za školske priredbe, maskenbal, razna događanja … kulturni identitet grada bio je prožet onim tvorničkim, na neki način. 

Jesu li Zabočani djeca tekstila i željeznice? Što željeznica predstavlja za Zabok?

- Ja bih rekla da jesu. Ne svi, dakako, nisu svima roditelji radili u te dvije branše, ali tekstil je Zabok učinio svjetski poznatim – Regeneracija ima itekako slavnu prošlost, a željeznica koja presijeca grad sve nas je obilježila. 

"željeznica koja presijeca grad sve nas je obilježila" (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

Kroz Zabok preko dana prođe na desetine tisuća ljudi, zbog posla ili zbog škole, budući da je grad i školsko središte. Razvija li se u tim školama kakva svijest o prostoru grada kao mjestu kojemu ne pripada samo asfalt i beton već i čovjek u prostoru, sa svojim potrebama?

- Na ovo pitanje mogu odgovoriti samo iz osobne perspektive nastavnice etike, na kojoj se često dotičem urbanističkih i ekoloških pitanja, jer ona utječu na sve aspekte kvalitete naših života. Nisam sigurna koliko je učenicima u njihovim mladim godinama ta tema zanimljiva, ali vidim da, bez obzira što oni ni ne znaju za drugačiji Zabok od ovakvog kakav je danas – betoniziran, s obiljem trgovačkih centara, lošom infrastrukturom i parkirališnim bespućima – intuitivno osjećaju da „nije ugodno“ živjeti na takvom mjestu. Iako ne znaju objasniti zašto, na pitanje bi li ovdje živjeli, mnogi kažu da ne bi jer im se jednostavno – ne sviđa. A sviđanje je stvar estetike. Estetika je bitna u svakom segmentu našeg života, estetski lijepo je ono što je skladno, a sklad znači ravnotežu. Ravnoteža je ključ života i suživota, a Zabok je grad kojem je estetika rekla „laku noć“.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.