Kako izgleda svakodnevni život kada pokušate što manje ovisiti o tržištu, državi i stalnoj potrošnji? Kada struju proizvodite sami, vodu skupljate s krovova, hranu spašavate od bacanja, a odjeću razmjenjujete umjesto da kupujete novu? Za stanovnike Postaje, zagrebačkog skvota, ova pitanja nisu teorijska. U nekada napuštenom kompleksu, koji su skvotirali 2019. godine i vlastitim radom pretvorili u nastanjiv prostor, grade zajednicu utemeljenu na dijeljenju znanja, međusobnoj pomoći i degrowthu – smanjenju potrošnje. Struja dolazi iz solarnih panela, voda iz sustava za skupljanje kišnice, velik dio hrane iz viškova koji bi inače završili u otpadu, a mnoge se stvari popravljaju, prenamjenjuju ili dijele umjesto da se kupuju nove. 

Skvoteri su ovaj prostor eksplicitno definirali kao anarhistički, antifašistički i feministički. Od samih početaka kao dio zajednice ondje žive i stanari iz Latinske Amerike, pa je skvot do danas zadržao izrazito multikulturalan karakter. U njegovim živopisnim prostorijama i dvorištima prekrivenim grafitima i mnogobrojnim slojevima uporabe svakodnevno se uz hrvatski mogu čuti engleski, španjolski i drugi jezici. Unutar Postaje nalaze se atelje, knjižnica, cirkuski prostor, dvorana za koncerte, bar, mjesto za jogu, kuhinja i dnevni boravak, čak i svojevrsni "freeshop", odnosno besplatni dućan.

Vjerujemo da je mnogim Zagrepčanima, uljuljkanima u atomizirani život u „nuklearnoj obitelji“, nezamislivo da bi netko u njihovom gradu mogao živjeti na ovakav način: u velikoj egalitarnoj zajednici bez većine uobičajenih komfora, gdje je potreban konstantan zajednički rad i trud da bi se pokrile osnovne životne potrebe. No, ono što „Postajani“ dobivaju zauzvrat su osjećaj autonomije, zajedništva i kontrole nad vlastitim životom. U skvotu svi imaju jednako pravo sudjelovati u donošenju odluka koje se tiču zajedničkog života, manje je alijenacije, a reducirana je i ovisnost o tržištu i institucijama. Članovi zajednice u velikoj mjeri žive izvan logike konzumerizma. Budući da su u Postaji oslobođeni pritiska da budu „produktivni“ ili „respektabilni“ članovi normativnog društva, stanari imaju slobode – i vremena – posvetiti se svojim strastima i interesima, razvijati vještine poput građevinskih radova, performativne ili cirkuske umjetnosti, organizirati radionice i diskusije. Dodajmo i da vjerojatno ne postoji mjesto u Zagrebu gdje bi osobe koje se ne pronalaze u dominantnom društvu osjećale toliku sigurnost i prihvaćenost kao u Postaji. Zajednica koja je uspjela izgraditi nešto krhko, unikatno i za naš kontekst nevjerojatno vrijedno, i koju vrijedi čuvati - i dalje razvijati. 

Razgovarali smo s dva „Postajana“, Zarom i Tomijem, koje poznajemo od ranije. Ugodan razgovor protegnuo se do dugo u noć. Zanimali su nas principi po kojima skvot funkcionira, mikrokultura koja se ondje razvila tijekom godina zajedničkog života, ali i svakodnevne prakse. Najprije smo pitali naše sugovornike na koje načine u svakodnevnom životu zajednice reduciraju potrošnju.

Tomi kaže da se već i samo skvotiranje može promatrati kroz prizmu degrowtha, jer ono podrazumijeva minimiziranje potrošnje kroz korištenje napuštenih prostora. Umjesto unajmljivanja skupih stanova, koriste se prostori koji bi inače propadali.

Komunalni prostori u Postaji (FOTO: Dora Pavković/Lupiga.Com)

„Toliko je puno napuštenih mjesta u vlasništvu države i privatnika koji doslovno trunu dok ljudi nemaju gdje živjeti. Mi koristimo prostor koji bi inače trunuo. Nije problem u tome da nema dovoljno resursa, nego u njihovoj raspodjeli, koja se akumulira kod privilegiranih pojedinaca, a većini ljudi to nije dostupno. I onda je to jedan način preuzimanja u naše ruke. Baca se banana, ali bacaju se i nekretnine. Ako netko posjeduje velik broj nekretnina koje propadaju i ne koristi ih, logično je podržavati njihovo zauzimanje od strane ljudi kojima su potrebne. Jedna osoba ne bi trebala imati pravo da zaposjedne tisuće nekretnina koje stoje prazne”, rezolutan je Tomi.

Svoje potrebe za električnom energijom stanovnici Postaje u potpunosti podmiruju pomoću solarnih panela koje su sami postavili. Zara objašnjava da su potrebno znanje stjecali „usput“, kroz praksu i uz pomoć videa na YouTubeu, a da sustav zapravo nije osobito složen. Pojednostavljeno rečeno, postavlja se solarni panel, međusloj i baterija, te žica koja vodi u žarulju. Kroz godine se taj sustav sve više i više unapređivao: postavljali su se novi solarni paneli, nove komponente i nove baterije, pa je došlo do nekih novih tehnologija: kroz solarne panele sada skupljaju energiju i dok nema direktne sunčeve svjetlosti.

Svjetla osvjetljavaju glavne, odnosno komunalne prostore. Spavaće sobe se osvjetljavaju drugačije – koriste se svijeće, punjive lampe … 

„To ima smisla u našem komunalnom načinu života gdje ne provodimo mnogo vremena u svojim sobama. Soba je za 'čilanje', a ako moraš raditi i treba ti svijetlo, ideš u neki vanjski ili komunalni prostor“, objašnjava Zara.

U skvotu postoji i cijela mala knjižnica prema kojoj se svi odgovorno odnose (FOTO: Dora Pavković/Lupiga.Com)

Postoji jedno i jedino mjesto u skvotu osposobljeno za punjenje mobitela i laptopa – „charging station“, također na solarni panel. 

Za vodu je napravljen sustav skupljanja kišnice. Kako slikovito objašnjava Zara, voda se skuplja u dva spremnika: velike cisterne koje se postavljaju na krov, a „crijevo poput onog s kojim tvoja baka zalijeva cvijeće protegne to kroz krov u kuhinju i tako imamo vodu u kuhinji i u WC-u, za tuširanje, pranje suđa…“

„Puno pazimo i štedimo, pogotovo u nekišnoj sezoni. Teško je kada nema kiše. Dva spremnika su dva kubika vode, što jako brzo prođe ako se tuširamo“, kaže Zara. 

Tomi nam opisuje proces održavanja ovih spremnika.

„Treba ih se čistiti s vremena na vrijeme jer se zna nakupiti puno algica, i onda se svakih par mjeseci netko uvuče u taj spremnik i s varikinom ga izriba. To ja često radim. Skineš se i onda unutra ribaš“, govori nam.

Popularno mjesto u skvotu - radionica (FOTO: Dora Pavković/Lupiga.Com)

„Postajani“ se griju na drva. Prije nekoliko godina imali su projekt skupljanja drva po gradu, no to se pokazalo kao prenaporno i neefikasno, pa zato sada kupuju drvo novcem iz komunalnog fonda. Glavni komunalni prostor zimi se uvijek održava toplim. U sobama većina ljudi ima svoje peći.

„Soba je cijeli dan hladna jer tamo ne boraviš. Bilo bi previše rasipno da cijelo vrijeme ložiš vatru da ti bude topla soba. Većinu vremena provodiš u komunalnom prostoru gdje je svjetlo i toplo. Navečer odeš u svoju sobu i zapališ vatru da se ugriješ prije spavanja“, opisuje Zara život u hladnim zimskim mjesecima.

Tomi kaže da je veliki „game changer“ bio kada su za komunalni prostor uzeli peć koja je ujedno i štednjak, tako da sada mogu istovremeno grijati prostor i kuhati.

„Mislim da je u kontekstu degrowtha velika stvar to što toliki broj ljudi koristi jedan prostor. Imamo dvije svjetiljke koje koriste svi – svi su tamo, svi vide, svima je toplo, a čak je i toplije jer je puno ljudi unutra”, priča nam Zara.

Vode se idejom smanjenja potrošnje resursa kroz prihvaćanje manje ugode. Ili, kako pojašnjava Zara: „Tu je pitanje osobne žrtve. Mogao bi imati vlastiti mir i komfor, ali razmišljaš o tome što je ispravno i koliko ti zapravo treba. Treba li ti zaista toliko prostora ili ga možeš dijeliti? Tu dolazimo do važne teme smanjivanja ugode. Danas smo vrlo fokusirani na maksimalnu udobnost – da je sve klimatizirano, ugodno i optimizirano. A možda se može živjeti i s manje svega, i manje udobnosti, a da to nije strašno. Na primjer, možda želim svjetlo u sobi, ali mogu pronaći način da se prilagodim i bez njega. Ili, primjerice, mogu manje grijati prostor. Soba je hladnija, što je neugodno, ali se troši manje drva“.

Postaja ima i besplatni dućan – "freeshop", koji, kako kaže Zara, „doslovno eksplodira“.

„Freeshop je jedna velika prostorija, s policama i vješalicama, i doslovno je puna robe. Ono što je posebno zanimljivo jest da je ta roba često vrlo kvalitetna, gotovo nova, u mnogim slučajevima izgleda kao da uopće nije nošena. Mi zapravo moramo govoriti ljudima da uzmu nešto. Ljudi žele davati, ali gotovo nitko ne želi uzeti, i meni je to neki simptom ovog društva. Ja sam osoba koja stvarno voli robu i često sam u freeshopu. Imam taj poriv za samoizražavanjem kroz odjeću i želim mijenjati stvari. Ja stvarno ne vjerujem da ljudi kupuju novo samo zato što im treba, nego često radi tog 'pleasure' i dopaminskog trenutka. Ne kupuju iz potrebe, nego iz tog nekog impulsa“.

Skvoterski "freeshop" (FOTO: Dora Pavković/Lupiga.Com)

Roba u freeshop dolazi od kruga prijatelja Postaje, iz same zajednice, ali i od susjeda koji često ostave robu pred vratima na cesti.

„To je na neki način naš ormar – stalno si u kontaktu s tim prostorom i s freeshopom. Iskreno, ne znam tko bi od nas kupovao 'normalnu' robu. Razumijem da si netko kupi, recimo, donje rublje ili neku specifičnu stvar, ali inače … teško. Ljudi koji žive u Postaji stvarno su srasli s freeshopom – ako ti nešto treba, odeš tamo. Stvari kruže: uzmeš, nosiš, pa vratiš. Zima, ljeto – sve se izmjenjuje. Možeš uzeti nešto pa vratiti nakon nekog vremena. Roba cirkulira. Ako je nešto prljavo, opereš pa vratiš. Potrganu robu se može prenamijeniti u krpe ili koristiti za neki umjetnički projekt ili akciju. Ja se ne sjećam kad sam u skvotu zadnji put vidjela ‘normalnu’ krpu - uglavnom koristimo stare majice koje se izrežu”, opisuje Zara. 

Riječ je o još jednom primjeru domišljatog odnosa prema resursima koji obilježava život u skvotu, pretvaranju naizgled neupotrebljivog u korisno: predmeti koji bi drugdje završili kao otpad ovdje često dobivaju novu funkciju i produžen životni vijek. 

Dio za jakne (FOTO: Dora Pavković/Lupiga.Com)

U freeshopu, osim robe, ima i knjiga. U skvotu postoji i knjižnica, u kojoj ima „svega“, ali i infoshop, koji je namijenjen fanzinima i političkim materijalima. 

„Možeš uzeti knjigu, ali bi bilo lijepo vratiti je da je i drugi mogu pročitati. Nema nekog strogog sustava posudbe, ali većinom ljudi ipak vraćaju stvari“, kaže Zara. 

Sustav, dakle, funkcionira bez klasične kontrole i nadgledanja. Još jedan važan element je zajednički budžet.

„Imamo određenu svotu koju mi stanari dajemo svaki tjedan kada smo tamo. Svatko daje jednaku svotu svaki tjedan. Stvarno se razumije ako netko ne može, s tim da je to jako mala svota. Taj novac koristi se za zajedničke troškove. Budući da se uglavnom troši malo, dio sredstava ostaje u zajedničkom fondu za veće troškove. Primjerice, pumpa za vodu košta pedesetak eura i kvari se svakih nekoliko godina. Kada dođe vrijeme za zamjenu, sredstva već postoje. Takav fond omogućuje dugoročno planiranje i održavanje zajednice. Važno je i da ljudi razmišljaju dugoročno. Netko tko živi u zajednici samo ljeti možda ne koristi drva koja se troše zimi, ali svejedno sudjeluje u zajedničkom financiranju. Ideja je da zajednica postoji kontinuirano i da svi doprinose njezinoj održivosti“, pojašnjava Zara.

Kuhanje je kolektivno. Svaki tjedan se određuje tko će kojeg dana kuhati sljedeći tjedan – a kuha se za sve. Kako objašnjava Zara: „hrana se kuha u velikim količinama. Jedan veliki lonac može nahraniti jako puno ljudi – njih dvadeset. Realno, dvoje ljudi može to skuhati u nekoliko sati. Ako se taj posao rotira, svi mogu biti kontinuirano nahranjeni“.

Tomi ovako opisuje proces skupljanja hrane: „Jako puno hrane se baca, i to hrane koja je i dalje dobra. Razlog zašto se baca je taj što kapitalizam traži da sve izgleda lijepo i savršeno. Ljudi neće kupiti hranu koja je malo gnjila, oštećena, ili čak samo ne izgleda lijepo. Radije će kupiti savršenu rajčicu nego onu koja je malo udubljena. Na tržnicama se jako puno hrane baca, pa mi onda dođemo i uzmemo te stvari.“

Što se tiče kuhanja, kaže da je sve što se kuha komunalno vegansko, te da se neveganske stvari u pravilu ne kuhaju u komunalnim prostorima, nego u vanjskoj kuhinji koja je uglavnom i namijenjena tome.

„Svatko na neki način doprinosi kući“, obrazlaže Tomi, „netko voli kuhati pa se češće prijavljuje za kuhanje, netko voli čistiti pa radi to“.

Prema Zari, cijeni se doprinos, ali i žrtva. 

„Jako puno ljudi ima svoje stvari koje žele raditi, ali puno više će se cijeniti žrtva, na bilo koji način. Nije sve samo kuhanje i čišćenje – ima puno nevidljivog rada, poput održavanja infrastrukture, popravaka i sličnog, što ljudi često ne vole raditi. Ako isti ljudi stalno rade iste zadatke, to nije fer. Ali isto tako nije fer ni da kuhanje uvijek pada na iste ljude. Jedino što je strukturirano su kuhanje, čišćenje i iznošenje smeća. Tu imamo tablicu gdje se ljudi zapisuju. Očekuje se da svatko doprinese i jednom i drugom, iako se ljudi mogu međusobno zamijeniti“, kaže nam.

Tomijeva percepcija nešto je drugačija. 

„Mislim da idemo više u smjeru prilagodbe – ako netko voli kuhati, onda više kuha, a manje čisti. Težnja je da svi rade sve - da se ne specijaliziramo. Specijalizacija je jedan neoliberalni narativ. Poželjno je da svi imaju osnovne životne vještine, ali ako nekome nešto stvarno ne odgovara, neće ga se forsirati – preuzet će više drugih zadataka. Mislim da je to neka sredina – nije da svatko radi što hoće, ali nije ni da svi moraju sve pod svaku cijenu. Važno je da se individualne potrebe uvažavaju, ako ih osoba jasno komunicira, verbalizira koje su joj želje – kako može doprinijeti ako u ovom dijelu ne može“, smatra.

Kuhanje je iznimno važna stavka u Postaji (FOTO: Dora Pavković/Lupiga.Com)

Zara sve to sumira ovako: „Radiš nešto za zajednicu i zbog toga se često osjećaš bolje, čak i ako ti taj dan nije najbolji. Potrudit ćeš se da, barem koliko možeš, doprineseš“.

Prema Tomiju, velika prednost skvotiranja je da ljudima vraća moć i osjećaj kontrole u životu. 

„Zašto? Jer ti doslovno vidiš da ti ne treba neka država – možeš sve nekako sam 'izwingati'. Možda neće biti najudobnije niti najljepše na svijetu, ali možeš preživjeti. Možeš, recimo, imati solarne panele – sunce je besplatno i imaš barem malo struje. Možeš skupljati kišnicu. Priroda ti daje sve, a sve se odmah uzima i kapitalizira. Imam osjećaj da mi se u skvotu vraća taj neki osjećaj kontrole, gdje vidim da mogu preživjeti bez države i bez ikakvih posrednika. Mogu sam, svojim rukama, napraviti da mi bude dobro. Postoji taj gradijent – jasno je da ne možeš sto posto izaći iz sustava, to bi bilo ekstremno, ali možeš svoje sudjelovanje u njemu minimizirati“, objašnjava Tomi.

„Sve je direktnije u Postaji“, nadovezuje se Zara, „vrijeme se u normativnom društvu gleda kao novac, a novac kao nešto što ti daje ono što ti treba, na primjer hranu. Idem na posao, trošim vrijeme da čistim neki pod koji nema veze sa mnom. Neću spavati na tom podu, neću plesati na njemu, ništa. Ali to će mi donijeti novac s kojim ću si možda priuštiti neku sobu. A ovdje je drugačije – ulažem rad i trud, mentalnu i fizičku energiju, možda čak i više nego na poslu, ali je direktno. Znam zašto to radim. Kad čistim pod, čistim ga jer ću ja sjediti na njemu. Kad izrađujem stolicu, znam da ju radim za sebe i ljude u zajednici. Nije posredovano. Vidiš što radiš i znaš zašto to radiš. I to što radiš, radiš za sebe, ali i za stvarnu zajednicu u kojoj živiš, ne za neki apstraktni sustav“.

Spomenimo i da se u Postaji iznimno cijeni „skill sharing“, ili dijeljenje vještina.

„Većina stvari koje mi radimo su DIY – 'uradi sam'. Glavni problem nije u nedostatku hrane, nego u raspodjeli. Kako su resursi raspoređeni? Akumuliraju se na jednoj strani, a na drugoj strani ih nema. Mislim da je sa znanjem jako slično. Sa znanjem se u današnjem društvu dešava specijalizacija. Znači, svatko je stručnjak za jedan mali djelić nečega. Ono što ti Postaja pruža u tom nekom DIY okruženju je – nismo mi ljudi jebeno glupi. Svatko može u nekoj mjeri naučiti osnovnu razinu funkcioniranja da si može opskrbiti jako puno toga. I to se, između ostalog, postiže kroz skill sharing. Dijeljenjem znanja, isto kao i dijeljenjem hrane. Svatko od nas ima neku vještinu. Ne trebamo kapitalizirati na tome, nego dijeliti međusobno i tako graditi zajednicu. Ako netko ima neku vještinu ili interes, uglavnom se pronađe način da to podijeli sa zajednicom. Potrebna je volja i motivacija. Ako znaš nešto i želiš to podijeliti, imaš prostor, društvene mreže, osnovne resurse i možeš organizirati događaj“, razlaže Tomi.

Mali vrt u Postaji (FOTO: Dora Pavković/Lupiga.Com)

Upravo zato što skvoteri nisu potpuno vezani uz klasičan sustav i njegove zahtjeve, rezonira Zara, oni imaju više vremena i prostora baviti se vlastitim interesima i strastima – stvarima koje možda nemaju „vrijednost“ u kapitalističkom smislu, ali imaju veliku vrijednost unutar zajednice. 

Vrlo je važno napomenuti da su svi eventi u Postaji besplatni, a donacije su dobrodošle – bez minimalnog iznosa. To je jedan od anarhističkih principa kojima se vode: ništa se ne naplaćuje. Ako netko nema novca, objašnjava Tomi, potpuno je u redu da ništa ne donira. 

„To mi je jako važno. Kad sam bio potpuno bez novca, bilo mi je teško vidjeti natpise poput 'minimalna donacija' jer sam osjećao pritisak da dam nešto što nemam. Zato uvijek ljudima govorim: ako nemaš novca, uzmi i nemoj dati ništa. To je sasvim u redu. Temelj svega je povjerenje. Za razliku od kapitalističke logike, koja polazi od pretpostavke da ljude treba kontrolirati, tjerati na rad i nadzirati kako ne bi varali, ovdje se polazi od povjerenja. Ako netko ima, dat će. Ako nema, neće“, rezonira Tomi.

Osim same brige za prostor i život u njemu, kaže, povezuju ih i zajedničke vrijednosti, koje su anarhističke. 

„To su osnovni principi oko kojih postoji konsenzus: antifašizam, netoleriranje rasizma, homofobije, seksizma i transfobije. To je neka bazna razina koja se podrazumijeva – uvjet da bi netko uopće bio dio zajednice. Takve stvari su zapisane u našem manifestu, i predstavljaju temelj zajednice. Ne može netko doći i biti dio prostora ako je rasist ili seksist - to jednostavno nije prihvatljivo“, naglašava.

Zara dodaje da su važni i principi međusobnog poštovanja, dijeljenja i brige jednih za druge, kao i odgovorno upravljanje resursima, što je, ističe, vrlo povezano s degrowthom.

U svakodnevnom životu zajednice na mnogo se načina potiče promjena od kapitalističkih i individualističkih prema anarhističkim vrijednostima. Odluke se donose na bazi konsenzusa i ne postoji eksplicitna hijerarhija. 

„Svakodnevni život sam po sebi organiziran je tako da individualizam postaje gotovo nemoguć. To je život u zajednici gdje su ljudi međusobno ovisni. Ako danas jedeš nešto, netko je to skuhao. Sutra ćeš ti kuhati nešto što će svi jesti. Isto vrijedi i za čišćenje. Živiš u relativno čistom prostoru zato što je netko danas čistio, a sutra ćeš ti čistiti. Osobno, kada čistim, često razmišljam o tome da to ne radim za sebe nego za druge ljude. Primjećujem da mi je puno lakše i draže očistiti nešto za zajednicu nego samo za sebe. To se vidi i u mojoj sobi – ona može biti neuredna, ali zajedničke prostore održavam jer znam da su važni svima“, opisuje Zara.

Prostor za koncerte i druge priredbe koje nisu rezervirane samo za stanovnike skvota (FOTO: Dora Pavković/Lupiga.Com)

O važnim pitanjima raspravlja se na plenumu koji se održava jednom tjedno. Očekuje se da svi sudjeluju. Većini ljudi to nije osobito zabavno, kaže Zara, ali je dio odgovornosti prema zajednici. Postoje, naravno, opravdani razlozi za izostanak, no u načelu svi dolaze jer se tamo odlučuje o stvarima koje utječu na svakodnevni život svih članova. Na plenumu se, između ostalog, dogovaraju rasporedi kuhanja i čišćenja. Postoji moderator koji olakšava razgovor, ali nema ulogu vođe. Njegova funkcija je samo moderiranje procesa.

Za kraj, pitali smo Zaru i Tomija što ih je potaknulo da prigrle život u skvotu koji se na mnogo načina pozicionira kao alternativa normativnom društvu i reproduciranju dominantnih vrijednosti.

„To je zato što sam seksualno i rodno odstupajući“, spremno odgovara Tomi, „nemam normativne seksualne prakse i ne doživljavam svoj rod na normativan način. Zapravo, nikad mi se nije sviđala ta normativna životna putanja, taj socijalni sat koji otkucava – taj scenarij po kojem ideš od škole do groba. Ne sviđa mi se provoditi život na poslu od devet do pet. Ne sviđa mi se biti smješten u okvir 'nuklearne obitelji'. Ne sviđa mi se raditi za moćnike i korporacije. Ne želim imati šefa. Mrzim autoritet“.

„Iskreno, ne mogu se vidjeti u onome što bi normativno društvo za mene zacrtalo. Ne vidim se ni u jednom aspektu toga. Ni u načinu na koji koncipiram emocionalne i romantične odnose, ni posao, ni pristup obrazovanju i znanju, ni u odnosu prema hrani, tijelu, seksualnosti ili rodu. Ništa od toga mi ne odgovara“, kaže Zara.

Tomi zaključuje kako voli to što ima osjećaj da „kapitalistička mašinerija, država i crkva ispljunu otpadnike, a lijepo mi je vidjeti kada ti otpadnici prepoznaju da imaju nešto zajedničko“. 

„Ne sviđa mi se kada se marginalizirane skupine međusobno fokusiraju na svoje razlike. Često mi je nejasno kada se potlačene skupine međusobno bore, kao da ne vide zajedničku nit. Svi nas hejtaju, pa ajmo se mi međusobno ne hejtat'. Možda si druge boje kože, ali sustav će pljunuti i na tebe i na jednog pedera. Pa ajde da se prepoznamo u toj zajedničkoj poziciji, da se snađemo i pomognemo si, umjesto da se međusobno sukobljavamo. To mi je jako lijepo, i imam osjećaj da je u Postaji jako prisutno. Naravno da postoje različite vrste opresije i njihove specifičnosti, ali zajednički nazivnik je da se ne uklapamo u dominantni društveni okvir. Svi smo na neki način izvan bijelog, patrijarhalnog i kapitalističkog društva. Bilo da smo nomadi, Latinoamerikanci u Europi, gejevi, lezbijke, trans osobe ili jednostavno ekscentrični ljudi“, sumira Tomi.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Dora Pavković/Lupiga.Com

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.