Povoda za razgovor s Dušicom Radojčić, predsjednicom Odbora za zaštitu okoliša i prirode Hrvatskog sabora te saborskom zastupnicom iz redova stranke Možemo, mnogo je. Hrvatska je pri europskom dnu u aktivnostima gospodarenja otpadom, odvojenom prikupljanju, recikliranju sanaciji odlagališta. 

S Dušicom Radojčić, među ostalim, razgovaramo o ključnim problemima hrvatske politike zaštite okoliša, uključujući gospodarenje otpadom, klimatsku politiku i zaštitu voda, uz naglasak na strukturne slabosti sustava i zaostajanje Hrvatske za EU ciljevima. Također, dotaknuli smo se konkretnih slučajeva poput nefunkcionalnog sustava zbrinjavanja otpada, sporog razvoja infrastrukture, gubitaka u vodoopskrbi te slučaja prijavljene korupcije i nezakonitosti u upravljanju prirodnim resursima.

"Novcem za povećanje otpornosti gradova na klimatske promjene i poboljšanja kvalitete okoliša često se financira izgradnja betonske infrastrukture na zelenim površinama" - Dušica Radojčić (SCREENSHOT: YouTube)

Kako biste generalno ocijenili gospodarenje otpadom u Hrvatskoj?

- Možda je najlakše predočiti situaciju prošlogodišnjim brojkama: prema pravilima za države EU, trebali smo reciklirati i pripremiti za ponovnu uporabu najmanje 50 posto mase komunalnog otpada do 2025. godine, a mi smo postigli 36,7 posto. Tim tempom nećemo dostići ni obavezne, još veće postotke za 2030. i 2035. godinu. Odlaganje komunalnog otpada smanjili smo na 51 posto, a do 2035. godine cilj je smanjiti količinu komunalnog otpada odloženog na odlagališta na deset posto. Jako smo daleko i od postizanja obaveznog cilja odlaganja biorazgradivog otpada. Za nereciklirani plastični ambalažni otpad plaćamo godišnje Europskoj komisiji „porez“ koji godišnje iznosi preko 30 milijuna eura. Netko je izračunao da svaki dan, svaki građanin u prosjeku odbaci po jednu litrenu plastičnu bocu koja se neće reciklirati. Hrvatska je već dobila upozorenje od Europske komisije da je povrijedila pravo EU zbog nepostizanja ciljeva prikupljanja otpada, a to u budućnosti može rezultirati i novčanom kaznom. U jedinicama lokalne samouprave nije u cijelosti uvedena primarna selekcija, nema reciklažnih centara, kompostana, bioplinskih postrojenja i sortirnica, centri za gospodarenje otpadom još uvijek nisu izgrađeni u dovoljnom broju, odlagališta nisu sanirana i zatvorena, okoliš i priroda su devastirani bezbrojnim divljim odlagalištima otpada. Zbog sporog razvoja infrastrukture jako zaostajemo za drugim europskim država u kružnoj ekonomiji. Prije više od 20 godina bilo je predviđeno otvaranje 11 centara za gospodarenje otpadom, a danas ih zbog sporosti u pripremi dokumenata imamo samo četiri u funkciji, dok su ostali u fazi izgradnje ili pripreme dokumentacije. Prvi centri, Kaštijun i Marišćina izgrađeni su bez prethodno stvorenih preduvjeta za odvojeno prikupljanje, sortiranje i kompostiranje, pa su imali i imaju zbog toga velikih problema. Na primjer, CGO-a Kaštijun, od sto posto ulaznog miješanog komunalnog otpada nakon obrade i izdvajanja goriva iz otpada na Kaštijunu trajno deponira čak i do 60 posto ostatnog otpada. Gomila odloženog otpada raste naočigled velikom brzinom i već je premašila visinu nekadašnjeg deponija na koji su Puležani smeće odlagali desetljećima. Svi će CGO-i proizvoditi gorivo iz otpada, a Hrvatska za takvo gorivo i te količine nema rješenje jer nije osiguran dostatan sustav obrade zbrinjavanja goriva iz otpada. Cijena zbrinjavanja goriva iz otpada stalno se povećava, a broj onih koji ga mogu preuzeti se smanjuje. „Monopolisti“ na tržištu nameću ogromne cijene koje su centri prisiljeni prihvaćati. Tako zbrinjavanje GIO stvara ogroman financijski pritisak. 

Projekt zagrebačkog Centra za gospodarenje otpadu u Resniku odobrilo je nadležno ministarstvo. Koji su koraci do konačne realizacije?

- Da, Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije donijelo je rješenje o prihvatljivosti izgradnje Centra za gospodarenje otpadom. Uskoro kreće prethodno savjetovanje za javnu nabavu za izvođenje radova na izgradnji Centra za gospodarenje otpadom po načelu design & build, uz očekivani početak radova krajem ove ili najkasnije početkom sljedeće godine.

Koje su po Vama tri najslabije točke hrvatskog sustava gospodarenja otpadom danas: odvojeno prikupljanje, obrada reciklabilnog otpada ili sanacija odlagališta?

- Slabe su one točke zbog kojih ne postižemo zadane ciljeve recikliranja i oporabe te smanjenja količine komunalnog otpada na odlagalištima. Nema dovoljno reciklažnih dvorišta, sortirnica, kompostana, premalo se odvojeno sakuplja, premalo je postrojenja za recikliranje i premalo se izdvaja za unapređenje kružne ekonomije. Moramo jačati kapacitete za oporabu odvojeno prikupljenog otpada te poticati izgradnju postrojenja za obradu i oporabu, uključujući otpad i materijale za koje trenutno ne postoje nikakva postrojenja za obradu i recikliranje. Taj je nedostatak zaista veliki problem. Segment oporabe prepušten je tržištu koje nije reagiralo na zadovoljavajući način, nedostaju postrojenja za obradu plastike, guma, elektroničkog otpada, azbesta itd., nemamo dovoljno sortirnica, kompostana ni bioplinskih postrojenja. Držim da je potrebno razmišljati o javnim oporabiteljima koji bi upotpunili kapacitete te doprinijeli snižavanju cijene oporabe. Jer današnje cijene malobrojnih oporabitelja stavljaju u vrlo težak položaj komunalna poduzeća. Najbolje govore brojke: za zbrinjavanje jedne tone plastičnog otpada komunalno poduzeće mora platiti, kada sam zadnji put provjeravala, 300 eura, dok zbrinjavanje jedne tone miješanog komunalnog otpada na CGO Kaštijun treba platiti 150 eura. Gradovi i općine nisu se pobrinule ni za ključni element smanjenja količina otpada koji se doprema u centre za gospodarenje otpadom – a to je uspostava sustava za prikupljanje biootpada, koji čini oko 40 posto u masi miješanog komunalnog otpada. Kompostane i bioplinska postrojenja temeljni su dio kružnog sustava gospodarenja biootpadom. 

Prizori na kakve se još uvijek može naići (FOTO: Ivor Fuka/Lupiga.Com)

A neke posebne vrste otpada?

- Evo jednog, iz prakse sakupljanja i obrade posebnih kategorija otpada u sustavu „proširene odgovornosti proizvođača proizvoda“, kojim upravlja Fond za zaštitu okoliša, u slučaju otpadnih guma. Jako dugo prošle godine, osam ili više mjeseci vulkanizeri nisu imali kome predati svoje otpadne gume, gomilali su ih gdje su mogli, a vjerujem, prisiljeni, i gdje nisu smjeli, a reciklažna dvorišta su izgledala poput smetlišta guma. Fond je prije toga imao ugovor za materijalno zbrinjavanje s Gumiimpexom i s cementarama Nexe i Holcim za energetsku oporabu, no oni su raskinuli ugovore. Slično je i elektroničkim otpadom. Kada malobrojne tvrtke koje obrađuju neku vrstu otpada raskinu ugovor s Fondom, potrebno je dugo vrijeme da Ministarstvo zaštite okoliša raspiše i provede javni poziv za dodjelu ovlaštenja, a tek nakon toga Fond s njima sklapa ugovor. U međuvremenu nemamo kud s tim odvojeno sakupljenim otpadom. Azbest je posebna priča. Fond je samo do 2016. godine financirao sakupljanje i zbrinjavanje azbesta, pa je do tada predaja za građane bila besplatna. Nakon toga samo neke rijetke jedinice lokalne samouprave sufinanciraju građanima uklanjanje i zbrinjavanje, koje je predviđeno isključivo odlaganjem na 17 kazeta u raznim županijama. Dakle, silne tisuće tona i kubika azbesta iz cijele Hrvatske odlažu se u skladišta.

Što bi Vlada i Hrvatski sabor, po Vašem mišljenju, trebao učiniti da klimatske politike u Hrvatskoj ne ostanu samo na razini strategija, nego da stvarno smanje emisije i poboljša kvaliteta života građana?

- Prošle je godine Državni ured za reviziju predstavio saborskim zastupnicima Izvješće o obavljenoj reviziji učinkovitosti Prilagodbe klimatskim promjenama u Republici Hrvatskoj, ocijenivši da nema sustavnog i kontinuiranog prikupljanja podataka o provedenim aktivnostima prilagodbe, kao ni praćenja provedba mjera i postizanje ciljeva. Veliki je novac na raspolaganju u tu svrhu, no način na koji se troši često ne odgovara ciljevima klimatske politike. Vlada bi trebala voditi više računa o načinu na koji se troši novac europskih fondova namijenjen prilagodbi posljedicama klimatskih promjena, primjerice, za razvoj zelene infrastrukture, zaustavljanje dramatičnog gubitka bioraznolikosti i oporavak degradiranih ekosustava. Iz mnogih primjera o cijeloj Hrvatskoj očito je da to ne čini. Novcem za povećanje otpornosti gradova na klimatske promjene i poboljšanja kvalitete okoliša često se financira izgradnja betonske infrastrukture na zelenim površinama. Pod krinkom izgradnje zelene infrastrukture uništavaju se prirodni ekosustavi gradnjom umjetnih, komercijaliziranih „zelenih“ površina. Najčešće se grade šetnice, biciklističke staze ili plaže, a to uključuje masivno betoniranje obale i zelenih površina, uništavanje obalnih ekosustava, sječu šuma radi postavljanja urbanih instalacija. Primjeri su čudovišni – betoniranje obale Drave u Osijeku, rekonstrukcija obalne šetnice Milića Jardasa u Rijeci, sječa borova zbog biciklističke staza Banjole - Premantura, naročito u dijelu Šćuza - Premantura, Šetnica Osejava u Makarskoj i tako dalje. Uz potporu financiranja EU-a, provode se projekti koji uključuju uklanjanje stabala i degradaciju prirodnih prostora prema estetskim kriterijima uređenja krajolika. Razlog je u tome što čelnici jedinica lokalne samouprave ili uopće ne razumiju temu ili taj što imaju neke gotove stare projekte kojima samo mijenjaju narativ, ubacujući pojmove tipa održivo i zeleno, a u našim ministarstvima malo se brine o tome da kriteriji odabira iz tog investicijskog prioriteta osiguraju financiranje primjerenih projekata. Tako da se zapravo financira uništavanje postojeće zelene infrastrukture i bioraznolikosti. Kad je o Saboru pak, riječ, jasan je zaokret i pokušaji da se umanji značaj i oslabi zelena tranzicija pod izgovorom jačanja sigurnosti i konkurentnosti. Tako da je u tijeku zaokret prema antiekološkim politikama - npr. od energetske tranzicije temeljene na obnovljivim izvorima energije prema energetskoj politici temeljenoj na geopolitičkom značaju ukapljenog fosilnog plina, potragom za novim nalazištima fosilnih goriva na Kavkazu i Hrvatskoj te razvoju nuklearne energije. Zajednička je dužnost Vade i Sabora da osiguraju prosperitet i zdrav život naročito u okolnostima pogubnih posljedica klimatskih promjena. Procjena utjecaja na okoliš je jedan od alata, ali odavno znamo da s tim alatom kod nas ništa ne štima. Radi se o ozbiljno manjkavim postupcima, u kojima se krše propisi, ignorira i struka i javnost, a često se ide i mimo volje lokalnih samouprava. Praksa nas surovo poučava da smo jako daleko od tog temeljnog principa i svrhe postupaka procjene utjecaja na okoliš – osiguranja razvoja koji neće biti štetan za okoliš, prirodu, lokalnu zajednicu i zdravlje.

Kako ocjenjujete stanje zaštite voda nakon višestrukih lokalnih kriza i koliko je sustav spreman za brže otkrivanje i sprječavanje onečišćenja? Imamo, recimo, taj slučaj Karlovca, kakva je sada situacija vodoopskrbe tamo?

- Bez vode nema života, ona je zato najdragocjeniji prirodni resurs. U Hrvatskoj je ima dovoljno, ali briga i svijest o potrebi zaštite voda nije na zadovoljavajućoj razini. Za očuvanje voda potrebno je održavanje vodoopskrbne mreže, a u to se ne ulaže dovoljno, pa se u prosjeku u Hrvatskoj zbog dotrajalosti mreže gubi preko 50 posto vode. Vodu treba štititi od onečišćenja, a mi to ne činimo dobro, već imamo i kontinuirano onečišćenje voda i iznenadna onečišćenja – ekološke katastrofe. Stalna onečišćenja imamo jer izgradnja sustava odvodnje i pročišćavanja ide jako sporo i nepročišćene vode ispuštaju se svakodnevno u vodotoke ili u more. Postoji velik broj septičkih jama, a zakon dopušta i novu gradnju sa septičkim jamama tamo gdje ne postoji mogućnost priključenja za kanalizacijsku mrežu. Mnoge od tih jama su namjerno propusne i njihov sadržaj odlazi u podzemlje. Ljudi misle da su riješili svoj problem kada pritisnu tipku na vodokotliću i ne razumiju da se ona vraća i utječe i na kvalitetu vode koju piju ili na more u kojem se kupaju – jer se nepročišćene otpadne vode ispuštaju u rijeke i more. Strašan je podatak da je u Hrvatskoj samo 55 posto stanovništva priključeno na kanalizaciju, a još manje, 43 posto priključeno je na neki sustav pročišćavanja. Po tome smo najgori u Europskoj uniji. Stvar postaje još gora kada znamo da je najveći broj pročišćivača mehanički, odnosno uklanjaju se samo krupne nečistoće, uz taloženje i izdvajanje masti, sve ostalo ide u nadzemne vodotoke ili u more. Zatim imamo „redovita“ industrijska onečišćenja, kojima se ispuštaju štetne kemikalije, teški metali i druge onečišćujuće tvari, i incidente. Znamo u kakvom je lošem stanju Državni inspektorat pa je zato i sustav nadzora slab. Koliko je sustav reakcije na iznenadna onečišćenja efikasan govori nam praksa kod mnogih teških ekoloških incidenata, na primjer nafta koja se izlila u Rijeci zagadila je ližnjansku obalu 90 kilometara niže, na jugu Istre, zbog neadekvatne infrastrukture imali smo zagađenje fekalijama na Plitvičkim jezerima, zbog ispuštanja kemikalija u rijeke imamo česte pomore riba. Posebno bih se osvrnula na jedan incident koji se dogodio u Kninu 2019. godine kada se iz kninskih zagađenih laguna u rijeke Krku i Orašnicu izlio mazut. Takvih izlijevanja bilo je i više tijekom zadnjih 30 godina. Izvor onečišćenja do danas nije riješen i dalje predstavlja veliku prijetnju rijeci Orašnici, koja se ulijeva u Krku na kojoj je nacionalni park. Mazut, teški metali i drugi industrijski otpad desetljećima se taložio u kninskim lagunama, koje kod većih kiša prijete novim izlijevanjem u rijeku. Ovaj slučaj ističem zato što Ministarstvo zaštite okoliša, unatoč prijetnji velike ekološke katastrofe, ovu registriranu crnu točku još uvijek nije uvrstilo u plan sanacije. Što se Karlovca tiče, u njihovoj vodovodnoj mreži gubici su preko 60 posto, zastarjela je, cijevi nisu sustavno mijenjane. S projektom Aglomeracije došlo je do velikih problema, pa već tri godine brojni dijelovi Karlovca imaju svakodnevno mutnu i nepitku, često smeđu vodu. Karlovac je postao sinonim nefunkcionalne vodoopskrbe s povećanim vrijednostima mangana. U lipnju je Odbor za zaštitu okoliša i prirode održao tematsku sjednicu „Stanje vodoopskrbnog sustava u Gradu Karlovcu i zdravstvena ispravnost vode u javno opskrbnoj mreži te protokol informiranja građana“ na temelju kojih su doneseni zaključci, među kojim je i preporuka Gradu Karlovcu za održavanje kontinuiranih sastanaka s građanima i isporučiteljem radi iznalaženja rješenja. Ali problem se neće riješiti sve dok se ne detektiraju i ne rekonstruiraju kritični dijelovi vodovoda, dok se ne realizira novo vodocrpilište Mostanje, ne nastavi sustavno ispiranje vodoopskrbne mreže, naročito tamo gdje se pojavljuju problemi zamućenja i promjene boje vode. Potrebno je i sustavno pratiti koncentracije mangana u vodi i o tome redovito obavještavati javnost.

Za kraj, ne možemo a ne spomenuti kako je Odbor za zaštitu okoliša i prirode zaprimio prijave građana o krivolovu, zlouporabi i mitu u Nacionalnom parku Brijuni. Nakon što su mediji o tome počeli pisati, uključio se i DORH. Što se sve po vašem saznanju godinama događalo na Brijunima?

- U Odbor za zaštitu okoliša i prirode stigla je prijava zaposlenika Nacionalnog parka o nevjerojatnom broju nezakonitosti, zloupotreba, pogodovanja, mita i pogodovanja pri zapošljavanju ili dodjeli poslova. Tome su odlučili stati na kraj sami zaposlenici Nacionalnog parka iz svih radnih zajednica na otočju – ugostiteljstvo, financije, pravna služba, tehnička služba, čuvari prirode … Svi su se udružili i sastavili jako dugačku prijavu s detaljno opisanim događajima, datumima i sudionicima, te snimkama s kamera postavljenih po parku. Materijala za otkaze, istragu i kažnjavanje više je nego dovoljno. U prijavi stoji: „Ogorčeni stanjem na otočju Brijuni, obraćamo vas se s nadom da ćete razmotriti naše navode, a ujedno pokrenuti i istragu kako bi se koruptivna hobotnica koja vlada otočjem razbila i krivci kaznili po zakonu“. Naveli su tko je sve i kada, imenom i prezimenom, vodio lovce u nezakoniti lov u nacionalnom parku i sudjelovao u njemu, kako se namještalo zapošljavanje, kome su preko veze i bez javnog natječaja dodjeljivani poslovi, pa sve do osoba koje su primale i davale mito, kao i mjesta na kojima su se događale primopredaje „plavih kuverti“. 

"Zaposlenici su dostavili prijavu i medijima jer nemaju povjerenja u policija i državno odvjetništvo" (FOTO: Wikimedia/David Lukšić)

No, prijava ne staje na krivolovu i plavim kuvertama?

- Ne, zaposlenici navode brojne prijestupe, tko je zaposlen preko veze, bez potrebne stručne spreme ili bez natječaja. Imenom i prezimenom navode se ljudi koji su dobili izmišljene provizije, poklone na račun Javne ustanove, kako se materijal kupljen za javnu ustanovu koristio u privatne svrhe, kako su „kumovi“ dobivali poslove, kako su se usluge Javnoj ustanovi naplaćivale po daleko višim cijenama od tržišnih, kako se varalo na putnim troškovima, kako poslove u parku odrađuju zaposlenici, a naplaćuju ih vanjske tvrtke te još dugi niz načina na koji se novac izvlačio iz javne ustanove. Najprofitabilnije gospodarske djelatnosti u parku – suvenirnica, restoran i iznajmljivanje elektromobila, skutera i bicikla dobili su u najam lokalni predsjednik HDZ-a Fažane i brat HDZ-ove vijećnice, nositeljice fažanske izborne liste. Zanimljivo je da je vozila kupila javna ustanova te ih potom ponudila u koncesiju. Kao primjer navodim jednu „zanimljivost“ iz prijave: Javna ustanova isplaćivala je tvrtki Woodex – obrtu registriranom za uslužne djelatnosti u lovstvu određene iznose za intelektualne usluge. Pažnju privlači to što se protiv vlasnika te tvrtke, Albina Lampe, bivšeg pročelnika ispostave Ministarstva poljoprivrede, vodi kazneni postupak za četiri kaznena djela – za organizaciju prostitucije i podvođenje, spolno uznemiravanje iznudu i nedozvoljeno držanje oružja. Iako je 2020. godine osuđen u prvom stupnju, pravomoćne presude do danas još uvijek nema. U međuvremenu Lampe je i dalje istaknuta osoba u istarskom lovačkom miljeu, unatoč presudi za nezakonito držanje oružja. DORH bi morao istražiti što se krije iza tih intelektualnih usluga. Svoju prijavu s fotografijama i snimkama s kamera u prilogu zaposlenici su dostavili i medijima jer nisu imali povjerenja da će policija i državno odvjetništvo postupati. Tako je u medije dospjela i snimka bivšeg ravnatelja kako puškom s prigušivačem, u Hrvatskoj nedozvoljenom opremom, iz automobila puca na divljač. U prijavi se navode imena visokih policijskih i drugih službenika koji su sudjelovali u krivolovu. Prijavitelji tvrde da su upravo visoki policijski službenici sprječavali prikupljanje podataka i procesuiranje. Lako se može zamisliti strah od odmazde kada se prijavi visoki policijski službenik. O sudjelovanju policijskih načelnika u krivolovu na Brijunima sam obavijestila ministra Davora Božinovića na sastanku održanom u studenom prošle godine. Treba ovdje reći da prema zakonu i Pravilniku Nacionalnog parka, lov iz razonode u nacionalnom parku nije dozvoljen, već tek sanitarni odstrel kojeg mogu provoditi samo ovlašteni lovnici Nacionalnog parka. Kažu zaposlenici da su više puta prijavljivali krivolov, no policija nije reagirala. Kažu da se pucalo se na sve što bi došlo na nišan – od teladi jelena, jelena u bastu, što je sve zakonom zabranjeno, do paunova. Lovilo se nekontrolirano, lovci su donosili svoje puške, što je također zabranjeno, a pitanje je kome su i kako plaćali. Ne radi se samo o šteti za ugled Nacionalnog parka, već i o zaradi mimo zakona. I inspektorica zaštite prirode prijavljivala je ministarstvu nepravilnosti u lovu, ali reakcija je izostala. O nezakonitostima u nacionalnom parku zna se već dugo, no do sada nitko ništa nije poduzeo. Već najmanje pet godina javnosti, ministarstvu, policiji i pravosudnim tijelima poznato je da se u nacionalnom parku Brijuni obavljao krivolov. Pisalo se puno u medijima o tome još 2022. godine. Tada sam kao gradska vijećnica podnijela kaznenu prijavu protiv ravnatelja i članova Upravnog vijeća zbog organiziranja krivolova, ali je Općinsko državno odvjetništvo moju prijavu odbacilo. Odbacivanje prijave kao neutemeljene istarska je policija komunicirala priopćenjem netom prije konferencija za medije koju sam održala u Saboru upravo zbog „slučaja NP Brijuni“. U medijima će vjerojatno još neko vrijeme izlaziti detalji slučaja, otežavajući novo zataškavanje. Sudeći prema nedavnim izjavama ministrice Marije Vučković, pokušaji zataškavanja već su na djelu. Prijava zaposlenika Odboru za zaštitu okoliša i prirode proslijeđena je Ministarstvu unutarnjih poslova, Ministarstvu zaštite okoliša i DORH-u. Od DORH-a sam zatražila uvid u spis kako bih doznala razloge odbijanja moje kaznene prijave zbog krivolova, a od ravnateljice Javne ustanove NP Brijuni kopije dnevnika lovočuvara i evidenciju iz Programa zaštite divljači. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/N1

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.