„Neprijatelji iz čista mira“ paralelna je biografija Zorana Milanovića (rođ. 1966.) i Andreja Plenkovića (rođ. 1970.). Vrlo zanimljivo i čitko ju je napisao Tomislav Krasnec koji je od srpnja 2011. bio dopisnik Večernjeg lista iz Bruxellesa. U kasnu jesen prošle godine Krasnec i Večernji list planirali su da knjiga o netrpeljivosti Plenkovića i Milanovića iziđe za vrijeme predizborne kampanje. No, predsjednik RH iznenadio je brzim izborima, a pogotovo objavom da će biti premijerski kandidat SDP-a, pa su izdavači morali požuriti te su uspjeli otiskati knjigu netom prije parlamentarnih izbora. Krasnec je razgovarao s 50 sugovornika koji su poznavali ili Plenkovića, ili Milanovića, ili obojicu i koji su pristali razgovarati off the record, tako da ostanu anonimni. Na taj je način Krasnec dobio istinitija i svestranija svjedočenja nego da je tražio da ljudi govore javno, imenom i prezimenom.

Novembra 1979. godine počeo sam uređivati i voditi Primus, trosatnu emisiju koja se od osam ujutro emitovala na Drugom programu tadašnjeg Radio Sarajeva. Prva autorska rubrika koju sam uveo imala je naslov Top lista nadrealista. Smislio sam je u ljeto prethodne godine, u Prokuplju, gradu u jugoistočnoj Srbiji, negdje pri kraju obaveznog vojnog roka. Top lista nadrealista je startala skromno. Montažni rez zvukova, efekata, muzike i dokumentarnih snimaka koji je povremeno bio i duhovit. Nešto se u ovoj priči jače zakotrljalo uvođenjem stalnog lika. Preporučio mi ga je Dado Dragoje, radijski tehničar i moj drug iz osnovne škole. Zapamtio ga je iz vremena dok je pohađao muzičku školu i na velikom odmoru svraćao u obližnju pekaru Semberija. Lik se zvao Zeko i bio je egzemplar raskošne logoreje. Stalna mu je uzrečica bila: To je bilo bombastično.

Ovogodišnje izdanje festivala pružilo je fantastičnu kombinaciju osobnih i intimnih filmova te onih više angažiranih i političkih. Kao i uvijek, ZagrebDox je aktualan, ne bježi od kontroverzi, niti od zauzimanja stava, a ujedno je i jedan od onih festivala gdje je već samo uvrštavanje filma u program garancija kvalitete. Festival pratim od samog njegovog početka, a ovogodišnje izdanje mi je bilo možda i najbolje do sada. Glavnu nagradu Veliki pečat dobio je tuniški film „Četiri kćeri“, a nagradu publike izraelsko-palestinski „Jedina zemlja“. Upravo su ta dva filma i meni osobno favoriti s ovogodišnjeg festivala. „Četiri kćeri“ intiman je portret jedne tuniške obitelji - majke i četiri kćeri - dvije su ovdje, a za dvije na početku samo doznajemo da su “nestale”. Na mikro razini, u sferi osobnog i obiteljskog, ocrtava se političko i ideološko stanje društva u Tunisu od razdoblja prije revolucije, za vrijeme i poslije. Fascinantan, kompleksan i potresan film.