Sniježana Matejčić ime je koje već godinama u javnom prostoru povezuje novinarstvo, građanski angažman i osobnu literarnu refleksiju. Dugogodišnja novinarka, politologinja i feministkinja, koja živi i djeluje u Poreču, posljednjih se godina istaknula i kao aktivna sudionica javnih rasprava o pitanjima transparentnosti i odgovornosti institucija. Jedan od recentnijih slučajeva tiče se inicijative vezane uz održavanje koncerta Marka Perkovića Thompsona u Poreču. Matejčić je, naime, krajem prošle godine pokrenula peticiju za otkazivanja Thompsonovog koncerta u porečkoj dvorani Žatika, a u peticiji je, među ostalim, navela: „Mi, građanke i građani Poreča, različiti po mnogočemu, u jednom smo složni: ne želimo da se u našem gradu ističu simboli koji pljuju po žrtvama antifašističkog rata i održavaju koncerti koji inspiriraju na navlačenje fantomki i nasilje“. Ta je inicijativa u dijelu javnosti otvorila rasprave o granicama slobode izražavanja, kao i o načinu upravljanja javnim prostorima i manifestacijama, ali i o zastrašivanjima, koje je Matejčić proživjela, kao „novom normalnom” kada su u pitanju tzv. hrvatske svetinje.

Paralelno s javnim i često polemičkim angažmanom, Matejčić je razvijala i posve intimniji, autorski glas. U knjizi „Kad sam pročitala plavu bilježnicu“ spaja obiteljsku memoriju, osobnu traumu i dokumentaristički pristup, pretvarajući privatnu priču u širu refleksiju o nasljeđu šutnje, identitetu i potrebi da se zabilježe fragmenti prošlosti prije nego što nestanu. Upravo taj dvostruki put – između javne borbe za transparentnost i unutarnjeg, literarnog suočavanja s obiteljskim arhivom – čini polazište razgovora koji slijedi.

Matejčić s "plavom bilježnicom" (FOTO: Mario Braun)

Koliko dugo ste čuvali očevu „plavu bilježnicu“ iz naslova vaše knjige i što je presudilo da je upravo sada došlo vrijeme za objavljivanje? U jednom ste razgovoru rekli da ste tek nakon očeve smrti doznali razmjere njegova iskustva kao političkog zatvorenika na Golom otoku. Kako je to otkriće promijenilo vaše razumijevanje vlastite obitelji?

- Čuvala sam tatin rukopis u bilježnici plavih korica od 10. travnja 1995. godine, kada je umro. Tada sam ga prvi put čitala. Godinu-dvije prije nego što je preminuo jednom prilikom mi je dao do znanja što piše, ali mi nije dao čitati. Rekao je da ću bilježnicu dobiti kad završi pisanje i da onda mogu učiniti s njom što mislim da treba. Te njegove riječi razumjela sam kao obavezu da njegove uspomene postanu knjiga. Nismo slutili da rukopis neće stići dovršiti i da će nedovršen tekst postati ozbiljan i težak teret koji ću nositi godinama. Najprije me zgromio užas onoga što je doživio i čega se čitav život sjećao. Znala sam da je tata bio na Golom otoku, ali nisam znala detalje. O tome nije nikad govorio. Sadržaj plave bilježnice zagrebao me duboko i ostavio ožiljak. Skrivala sam je i povremeno čitala jer je s jedne strane ublažavala tatinu odsutnost, a istovremeno me emocionalno praznila i punila. Čitanje plave bilježnice otkrivalo mi je misli i osjećaje za koje nisam znala da mogu biti moji. Trideset godina je taj rukopis bio poput jedva čujnog zvuka u glavi koji ti ne da zaspati niti biti sa sobom u tišini. A onda sam slučajno ili ne završila na vikend radionici kreativnog pisanja kod književnika Zorana Žmirića. I tu se klupko počelo odmatati. Tatin rukopis i moje uspomene spojili su se u tekst kojim sam željela pokazati je li i kako golootočko robovanje utjecalo na mog tatu, na mene, sestru i mamu, na djeda i baku, na tatine sestre. Željela sam vlastitim uspomenama oblikovanim prema književnim pravilima prikazati odnose između mene i tate, zapravo unutar naše obitelji, pokazati kakav je tata bio roditelj, kako smo odgajane i koje vrijednosti koje su nam roditelji prenijeli. Iz tatinog rukopisa razumjela sam da kazna nema učinak ako joj se ne pokoriš, da mogu kazniti tijelo, ali ti ne mogu oduzeti osobnost, misli, stavove, strasti. Mislim kako je taj stav prenio i na nas. 

Knjiga spaja dokument i književnost. Je li vam bilo teže biti kći ili autorica? Koliko je bilo izazovno ostati vjerna očevu rukopisu, a istodobno napisati vlastitu priču?

- Teško je bilo biti autorica, rađala se trideset godina. Iz emocionalnih razloga, ali i zbog straha da moj tekst neće moći stajati uz njegov koji se čita kao dokumentarni političko-zatvorski triler. Dok čitaš možeš jasno vidjeti slike. Je li i koliko moj stil pod utjecajem njegovog ili sam dodala svoj glas, to je nešto o čemu će morati suditi drugi. A biti kći Vlade Grgića bilo je maestralno.

U knjizi se osjeća da trauma ne završava s onima koji su je proživjeli, nego se prenosi na djecu. Je li to bila jedna od glavnih poruka koju ste željeli prenijeti? Je li vas tijekom pisanja iznenadilo nešto što ste otkrili o ocu, ali i o sebi?

- Nadam se da knjiga ne šalje poruku o tome kako se trauma prenosi na drugu generaciju. Upravo to sam otkrila čitajući tatin rukopis kako bih napisala svoj dio priče. On na nas nije prenio traumu i tek naknadno, kad više nije bio živ i kad sam čitala ono što nikada nije govorio, razumjela sam koliko se njegova trauma uvećavala dok nam je omogućavao život kakav su imali oni čiji roditelji nisu robijali zbog svojih stavova. Shvatila sam da je moj tata nakon svega mogao ostati „normalan“ zbog onoga kakav je bio u svojoj biti – moralan čovjek s jasnim osjećajem za pravednost. Uspravan i kad mora pognuti glavu. On nije tražio kaznu za svoje mučitelje. Kakve bismo kćeri bile moja sestra i ja kada bismo je tražile? Nema oprosta, ali nikakva kazna ne može promijeniti učinjeno. Ne trebaju nam nove traume, ali tu priču o Golom otoku moramo ponavljati svakoj novoj generaciji kako bi mogla u društvu prepoznati vjetrove koji bi vodili nekom novom logoru za nepodobne. Danas više nego ikada.

Je li tema Golog otoka kao koncepta i danas tema o kojoj hrvatsko društvo teško razgovara? Je li Vas tijekom istraživanja više iznenadila oskudnost arhivske građe ili šutnja ljudi koji su još mogli svjedočiti?

- Danas se, kao i onda, samo zna da je postojao Goli otok. Političke elite tu temu guraju pod tepih, ponekad netko spominje kako bi logor trebalo obnoviti – istina se skriva, a tema banalizira. Rekla bih da je tome tako zato jer je onima koji imaju političku moć lako priželjkivati logorašku sudbinu za neistomišljenike, za neposlušne, nepodobne, one koji propituju. Arhivi su otvoreni, može se doći do podataka i o Golom otoku, ali oni su šturi: ime zatočenika, koliko je dugo bio na Golom, da se radilo o „administrativnoj kazni“. Zapisnike sa „saslušanja“ i druge važne dokumente nisam dobila jer se, navodno, čuvaju u Srbiji. Ostaju tek knjige i izjave onih koji su robijali, a kojih više uglavnom nema među živima. Šutnja je bila produžetak kazne robijašima nakon povratka s Golog otoka, dok se vremenom protegnula na čitavo društvo. Živimo tu šutnju unatoč tome što nas danas neće teretiti ako o tome govorimo. Psi laju, karavana prolazi.

Kao dugogodišnjoj novinarki, jeste li ovoj temi pristupali istraživački ili prvenstveno emotivno? Koliko vam je novinarsko iskustvo pomoglo da osobnu priču pretvorite u univerzalnu temu o represiji i ljudskom dostojanstvu? Što biste željeli da čitatelj ponese sa sobom nakon posljednje stranice knjige?

- Svih trideset godina prvenstveno sam ovoj prči pristupala emotivno, čitala knjige o zatvorima za neistomišljenike u drugim državama i režimima. Nisu mi toliko bile važne informacije o tome gdje i kako se to događalo, koliko zašto. Zašto neka politička elita može svoje građane kažnjavati tako okrutno, oduzimati im dostojanstvo, tjerati ih na fizičko samouništenje. Postoji li politička ideja koja to može opravdati i kako je moguće da svi ostali na to šute u strahu. Strah da će te zbog onoga što misliš ili govoriš netko imati pravo mučiti. Ma nema toga straha koji će me zapriječiti. Mogu mi stvarno staviti soli na rep. Izdržao je moj tata pa bih i ja. Ta mi je misao osobno najvažnija. Kad bismo se manje bojali propitivati i kad bismo pokazivali više solidarnosti s onima koji je trebaju svijet bi sigurno bio bolji. Nisam razmišljala o tome što bih željela da čitatelj zapamti iz moje i tatine knjige. Ne stigneš o tome razmišljati dok te pogoni strast pisanja, ali i neki dan mi je na ulici prišla žena kojoj je bilo važno reći mi da je pročitala moju knjigu. Što je iz nje ponijela vidjela sam joj na licu.

Jeste li ovom knjigom zatvorili jedno životno poglavlje ili vam je otvorila neka nova istraživanja? Je li vas dobar prijem ove knjige motivirao na daljnje pisanje?

- Ova knjiga je i dalje sa mnom i ne mogu razmišljati o pisanju neke druge. Možda jednog dana. A možda i ne. Zapravo gotovo stalno nešto pišem. Onako kao što netko stalno pjeva pod tušem. 

Matejčić na promociji sa Zoranom Žmirićem (FOTO: Facebook/Kad sam pročitala plavu bilježnicu)

Godinama ste bili jedno od prepoznatljivih novinarskih imena u Istri. Kako gledate na promjene koje su se dogodile u lokalnom novinarstvu? Nedostaje li danas novinarstvu vremena za ozbiljne, istraživačke i dokumentarističke priče kakve ste i sami pisali?

- Nisam u novinarstvu već petnaestak godina, a promjene su počele puno prije mog odlaska iz zanata. Uostalom i otišla sam iz Glasa Istre upravo zato jer to više nisu bile novine u kojima sam željela vidjeti svoje ime. Lokalno novinarstvo izgubilo je puno od kad je Glas Istre sveden na servis regionalne politike. Bilo nas je stotinjak novinara i novinarki u najboljim danima regionalnog dnevnika. Neka dopisništva imala su, poput porečkog, po dvoje-troje mladih ljudi koji su uz nas učili zanat. Nije mogao u gradu „uginuti galeb”, a da mi ne propitamo zašto, ne prozovemo odgovorne. Manji mediji povodili su se za nama, prenosili naše tekstove, dolazili na presice, postavljali pitanja. Tko danas postavi kakvo važno pitanje na konferenciji za novinare? Tko propituje je li količina potrošenog javnog novca primjerena proizvedenom učinku? Tko sasluša čovjeka kojem je učinjena nepravda i založi se za njegova/njena prava u javnom prostoru? Jesu li ova pitanja dovoljna kao odgovor ili moram jasno reći: nema lokalnog novinarstva uz časnu iznimku-dvije. A one ne čine proljeće.

Osim novinarstva, poznati ste i po dugogodišnjem građanskom aktivizmu. Koliko su se ta dva poziva međusobno nadopunjavala?

- Nisu se dopunjavali, uglavnom su se sudarali. Ali, puno sam naučila o građanskom aktivizmu početkom i za vrijeme Domovinskog rata, a odradila sam i dosta edukacija za druge aktiviste i aktivistice. Mislim da je logično da čovjek koji novinarski posao razumije i radi tako da doprinosi boljem razumijevanju u javnom prostoru, da eksponira teme koje su u društvu važne, ne može ne biti i aktivist/aktivistica. Ne zaboravimo najsjajnije među nama, Slavenku Drakulić i Vesnu Kesić.

Prošle ste godine pokrenuli građansku inicijativu i peticiju protiv održavanja koncerta Marka Perkovića Thompsona u porečkoj Žatiki. Naglašavali ste da pitanje nije samo jedan koncert, nego odnos društva prema simbolima i porukama koje smatrate neprihvatljivima. Gdje, po Vašem mišljenju, završava umjetnička sloboda, a počinje društvena odgovornost?

- Ovo nema veze s umjetničkom slobodom niti društvenom odgovornošću. To što Thompson radi je prkosno kršenje zakona i poticanje publike da čini isto. Prijavila sam Državnom odvjetništvu u Pazinu i njega i neke od onih koji su na društvenim mrežama koristili ustaški pozdrav, kao i one koji su prijetili. Kad sam pokrenula peticiju nisam razmišljala o tome hoće li porečki gradonačelnik progledati. Bilo mi je važno ponuditi platformu onima koji nisu željeli ustaške pozdrave i atmosferu straha. 

Vaša je inicijativa izazvala vrlo burne reakcije, uključujući uvrede i prijetnje. Je li Vas iznenadila razina polarizacije u javnom prostoru?

- Nije me iznenadila polarizacija. Ona postoji odavno. Kad je čovjek siromašan duhom ili materijalnim stvarima važno mu je barem pripadati velikom stadu. Veliko desničarsko stado je danas poželjan identitet u Hrvatskoj, to je valjda jasno. Iznenaditi bi mogla jedino količina mržnje i krvoločnosti koju to stado pokazuje prema drugima. Jer, nemojmo se zavaravati, političari koji vode Hrvatsku potiču podjele na stada, a većina građana na to pristaje. Lakše je. 

U više ste navrata isticali važnost antifašizma kao civilizacijske vrijednosti. Mislite li da je hrvatsko društvo danas spremno smireno razgovarati o Drugom svjetskom ratu, ustaškom nasljeđu i antifašizmu ili se te teme i dalje koriste za političke podjele?

- Vaše pitanje daje i odgovor. Nismo naučili mirno i argumentirano razgovarati, slušati sugovornika/sugovornicu. U našem javnom prostoru ne napadaju se problemi nego ljudi, uvijek je ad hominem, svaki pokušaj javne rasprave osuđen je na propast jer nikome nije stalo razumjeti, nego napadati, prokazivati, vrijeđati. Da nema Ustava i Europske unije bojim se da antifašizam ne bi bio poželjna baština hrvatskih građana. Svaki građanin i građanka trebali bi imati primjerak Ustava da ih probudi kad pridrijemaju u sjeni stada.

Je li Vas iskustvo oko peticije protiv Thompsonova koncerta učvrstilo u uvjerenjima ili Vas je navelo da preispitate način na koji građanski aktivizam može doprijeti do ljudi?

- Moja uvjerenja su čvrsta. Zato sam pokrenula peticiju i poslije podnijela prijave DORH-u. Nisam očekivala ništa. Ali onda sam čitala kako su postupili neki s više moći od mene, jedna gradonačelnica i jedna sutkinja. To je dobar nastavak priče, zar ne? 

Jesu li na kraju dobivene informacije oko nastupa Thomspona u dvorani Žatika ili je to još pod velom tajne?

- Dobila sam odgovor gradonačelnika Lorisa Peršurića, kad već pitate, inače ga ne bih udostojila spomena. Takav je to odgovor. Znam da je moj prijatelj i nekadašnji kolega Goran Prodan bio nepokolebiv u traženju konkretnih odgovora na pitanje za koliko novca je iznajmljena dvorana. Naime, iz Saveza sportova Grada Poreča, koji upravlja Žatikom, pozvali su se na poslovnu tajnu, pa se Prodan javio Povjereniku za medije i konačno dobio odgovor. Koja crna poslovna tajna kad je u pitanju javni novac? Tako bi trebao svatko od nas. To bi bila idealna demokracija. Zato ne treba prestati pokušavati „ispraviti krivu Drinu“, za što mene „optužuje“ suprug. Izlazim na svake izbore, a u torbi uvijek nosim Deklaraciju o ljudskim pravima. Ako ne živiš promjenu koju želiš, probudit ćeš se u stadu. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Mario Braun

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.