Tekst Selvedina Avdića prenosimo s prijateljskog Žurnala

„Iskustvo nam je palanačko“, upozorava nas Radomir Konstantinović još od 1969. godine. „Duh palanke“ je lukav i žilav, teško mu se oduprijeti, što sam ponovo naučio tokom samo dva dana – jedne neobično sretne večeri i ružnog jutra koje je uslijedilo. 

...

Prvo sam gledao predstavu „Filozofija palanke“ u režiji Andraša Urbana i produkciji BNP Zenica. Bilo je to izvanredno iskustvo.

Predstava je nastala prema motivima danas već kultne knjige „Filozofija palanke“, ali koja se od tada često citira kada neko pokušava objasniti stanje u društvu u kojem vladaju najgori. Andraš Urban je iskusan reditelj, koji je do sada režirao više od 70 predstava u različitim pozorištima u regionu. Ovako je objasnio svoj pristup Konstantinovićevoj knjizi: „Iskustvo nam je palanačko. Pobuna nam je palanačka. Pokušaj da se nađe izlaz iz vrtloga nametnute normale, da se shvati šta je nepalanačko, samo je najobičniji snobizam. Receptura za spas. Instrukcije kako da se ponašam pa da postanem vredniji. Da postanem lažni aristokrat. Deo čopora, plemena, koje svakodnevno žrtvuje pojedinca. Svet je takav. Kakvim ga mi predstavljamo. Kako ga volimo predstavljati. Ja ne postojim. Ti ne postojiš. On ne postoji. A šta postoji? Ništa. Ništa ne postoji... Znao sam da će biti bolno, depresivno. Znao sam da ćemo hodati na ivici sopstvenog ponora. Znao sam da ću se dovesti na kraj sveta, da će mi svet nestajati. Da ću se morati podsećati da postoji. Da postojim. Da postojimo. I u beskonačnom padu. I u vrtlogu nacionalističkog i populističkog cunamija, koji svojim marketingom izgrađuje svoj paralelni, nestvarni svet, koji postaje stvarniji od stvarnosti. Krvlju građena laž. Ali uvek tuđom krvlju. Ali pad nije beskonačan. Nekako treba ostati živ. Raditi predstave. Radovati se. Probuditi se ujutro.“

Predstavu je nazvao „veselim igrokazom inspirisanim istinitim događajima“ i smjestio u ogromnu kutiju, na pozornicu, gdje smo „među četiri zida“, ona famozna u koje nas zatvaraju kada god pomisle da bi naše ponašanje uznemirilo većinsko mišljenje, suočeni sa osam glumaca i glumica. Tu nam je saopšteno da sve što se dogodi iza zatvorenih vrata treba da ostane tajna. Udobno smještene umirili su nas prigodnim govorom „usaglašenim sa kantonalnim ministrom obrazovanje i kulture“ i obećali da tokom predstave nećemo biti izlagani neugodnim pitanjima o porodici, vjeri, naciji, korupciji, lažnim diplomama, da se od nas neće tražiti da mislimo i konačno – da ćemo kući otići sa uvjerenjem da je s našom palankom sve u redu.

Naravno, uslijedilo je suprotno, vrlo uvjerljivo provedeni smo kroz naše „palanačko iskustvo“, na momente brutalno, kao kroz mašinu za mljevenje. Živimo sa svojim mrtvima – mrtva straža bdije nad palankom, Riječi narod, jedinstvo, žrtva, krv, krv, krv brbljanjem su ispražnjene od značenja, Nesreća je naš štit, Takmičimo se u razini prolivene krvi, Čudovišnost postaje normalna, Mrtvi heroji dali su život na oltar palanke, Danju slavimo heroje, noću zločince..., samo je nekoliko poruka kojima smo bili izloženi tokom ritma predstave. Zajedno smo prošli i kroz komične mitove o našim posebnostima i ljepotama, i kroz nedoumice oko učešća muslimana u istraživanju svemira. Posebno emotivan dio bile su lične ispovijesti glumaca, potresno suočavanje „unutar četiri zida“ koje slama i aktere i publiku.

Na kraju nam je, bukvalno pred noge, izbačeno krvavo tijelo, sklupčano u položaj fetusa. Ali, kao da ono ne postoji, kao da ga svi jasno ne vidimo onako izloženog pod reflektorima, ponovo nam je rečeno da možemo mirno otići kući, uvjereni da je s našom palankom sve u redu.

Mašina za mljevenje u "četiri zida" - detalj iz predstave (FOTO: BNP Zenica)

Sa neobičnom mješavinom emocija izašao sam sa predstave. Dugo nisam mogao zaspati, nije to čudno, predstava je potresna, nemilosrdno kopa po najdubljim ranama, ne napušta misli, ne dopušta smiraj. Često mi se to dogodi. Ali, čudno je što sam tokom ove nesanice bio neobično sretan. Razmišljao sam zašto je tako, odakle takav nesklad ili nesporazum, ne znam kako bih ga nazvao...?

Sve što sam smislio jeste da mi se to dešava zbog probuđenog osjećaja nade. Ako još uvijek imamo želje, snage i hrabrosti za obračun sa jačima od nas, sa svim nametnutim ovdašnjim pa i nezemaljskim autoritetima, i konačno sa samima sobom, onda postoji i nada, razmišljao sam. A, dragocjeno je imati nadu, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga što čovjek uz nju može da zaspi sretan.

...

Ali, jebiga, sreća se, kako to kod nas već biva, već ujutro rasprsla. Čuli ste već, Organizacioni odbor XXV festivala bosanskohercegovačke drame Zenica otkazao je festivalsku izvedbu predstave „Za život cijeli“, autora Benjamina Hasića, u režiji Jasenka Pašića. Inače, predstava se, između ostalog, bavi razvojem i historijom Fudbalskog kluba Željezničar iz Sarajeva. Organizacioni odbor tvrdi da se sasvim uklapala u moto ovogodišnjeg Festivala – „Zajednica“, jer „kroz priču o nastanku i razvoju nekadašnjeg radničkog kluba, predstava tematizira pitanja pripadnosti, zajedništva, solidarnosti i identiteta zajednice okupljene oko ljubavi prema sportu“.

Huliganska zajednica očigledno se rukovodila sasvim drugačijim estetskim kriterijima pa je, odmah nakon najave predstave, uputila svoje konstruktivne primjedbe u vidu najave upotrebe sile, izazivanja incidenata, demoliranja pozorišne zgrade, a mnogi uposlenici dobili su i dodatna „pojašnjenja“ u SMS porukama i telefonskim privatnim pozivima. Teško je izlagati estetske sudove pred korteom s palicama, niti neko treba da bude izložen takvom riziku. Plaćamo policiju da bi nas štitila, plaćamo načelnika, premijera, ministre da nam organizuju tu zaštitu.

Ali, niko od njih nije odgovorio na molbe za pomoć, potkrijepljene dokazima o prijetnjama. Tom šutnjom su nedvosmisleno pokazali na čijoj su strani. Na taj način, smijem zaključiti, otkazivanje ove predstave nije uzrokovano samo pritiscima navijačke grupe, iza njega stoje opštinske i kantonalne vlasti, što svemu daje jasan oblik cenzure. 

Ponoviću ono što svi već znamo – ako neki grad želi biti grad onda on mora biti otvoren, inače je samo hrpa kulisa.

Kome ne odgovara da je tako?

Upravo onima koji su odlučili da ne garantuju sigurnost gostima i posjetiocima Festivala drame u Zenici – gradskim i kantonalnim vlastima, gdje se više ne zna ko je pozicija, a ko opozicija – potpuno su isti. Njima odgovara izolacija jer se tako lakše mogu obračunati sa usamljenim kritičkim glasovima i nastaviti urušavanje grada – rušenje gradskih simbola, divlju gradnju, povlaštenu privatizaciju, obilato finansiranje populističkih manifestacija i narodnjačkih koncerata, ignorisanje kulturnih inicijativa, gušenje kulturnih institucija, zloupotrebu religijskih okupljanja, organizovanje stranačkih priredbi iz javnog novca ... i tako dalje, poznato je. Odgovaraju im zidovi, odgovara im gusti smog, odgovara truljenje, takva atmosfera ih hrani.

Od huligana se lako napravi glasački stroj, sa pozorišnom publikom to ide znatno teže. Sem toga, prvih je mnogo više, organizovani su i unisono glasni, drugih tek šačica u kojoj svako pokušava da misli svojom glavom.

Njima odgovara da se sva krivica prebaci na pozorište, ne razumiju šta za jednu kulturnu instituciju znači odustajanje i povlačenje. Oni nemaju taj osjećaj stida koji mi trpimo. Ne bi imali ništa protiv da huligani zaista sruše pozorište, jer se s te pozornice prečesto čuo glas kritike, pa da onda oni izgrade „ljepše i starije“.

„Iskustvo nam je palanačko“, upozoravao je Konstantinović. Moramo mu se oduprijeti, sačuvati obraz i pokušati sačuvati jedan grad. Malo ih imamo, osjetiće se nedostatak jednog.

Lupiga.Com via Žurnal

Naslovna fotografija: Pixabay