„U pripremi ove priče šokiralo me koliko su blizu žito i kukolj, koliko ih je ponekad teško razdvojiti, koliko, uz svu ljudsku pokvarenost, ima tihih ljudi koji će unatoč svemu učiniti pravu stvar, pa makar za njih na kocki bio sam život. A među nama su užasno bitne priče tih tihih, časnih ljudi koje javnost ne zna. Ja sam si uzeo za pravo da ispričam jednu takvu priču", tako o svom novom romanu "Slučaj vlastite pogibelji“ govori sam autor, jezikoslovac i književnik Kristian Novak.

Na police knjižara roman je stigao tek nedavno, a ovih dana je održana njegova promocija u zagrebačkom kazalištu Gavella, medijski vrlo popraćena, što ne čudi jer sve što Novak napiše postane veliki hit. Po njegovom novom romanu već je na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu u koprodukciji s riječkim HNK Ivan pl. Zajc praizveden komad "Slučaj vlastite pogibelji“ po dramatizaciji i u režiji Ivana Plazibata. 

Već ranije, znat će to čitatelji Lupige, dva Novakova romana, "Črna mati zemla" i "Ciganin, ali najljepši", doživjela su kazališne inscenacije. Prvi je u Zagrebačkom kazalištu mladih, u travnju 2017. godine režirala Dora Ruždjak Podolski po dramatizaciji Tomislava Zajeca, da bi "Ciganina" u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, koncem iste godine, u dramatizaciji Ivora Martinića, postavio redatelj Ivica Buljan. To se sada dogodilo i romanu "Slučaj vlastite pogibije" koji je praktično otkupljen još kao sinopsis, prije godinu i pol dana, a kako je koje poglavlje romana završavao tako ga je slao u varaždinski teatar, pa je otuda bilo i moguće da se, gotovo u dan, poklope datum izlaska knjige i datum praizvedbe, što je, u hrvatskim kazališnim prilikama, do sada presedan i kuriozitet.

Siže romana pa tako i predstave može se komprimirati u jednu rečenicu: jedna obitelj traži pravdu i postavlja se pitanje - može li čovjek kojemu je u Hrvatskoj u 21. stoljeću učinjena nepravda, dobiti svoju pravdu? Ili, kako to čitamo na koricama knjige, „Pravda se tiče svakoga ili nije pravda“. Ukoliko se slučaj pogibelji pravednog tiče samo njega, s njime umire i pravda sama. Riječ je ustvari o slučaju samoubojstva jednog mladog policajca (Novakov roman se temelji na stvarnom događaju otprije desetak godina, baš u Međimurju, mitskom mjestu svih romanesknih događanja kod Kristiana Novaka). Njegova obitelj, otac i sestra, sumnjaju u službenu verziju te smrti, misle da je ubijen jer je istraživao korupciju, zahtijevaju od brata, koji je također policajac da istraži što se stvarno dogodilo i tu počinje potraga za istinom – to je jedan krak po kojem se vodi roman pa tako i dramski narativ, dok se drugi krak bavi mladom profesoricom hrvatskog jezika, koja na svojoj dramskoj grupi želi postaviti „Antigonu“ no u to uplete i smrt mladog policajca, sukobljava se sa školskim establišmentom, prisiljena je na ostavku i odlazi iz škole. 

Kruno Lokotar, književni kritičar, publicist i esejist, urednik u zagrebačkoj nakladničkoj kući OceanMore, koja je izdala roman, o njemu će reći: "Ispripovijedan kao pletenica, od poglavlja u kojima se naizmjence smjenjuju glas profesorice i scenarij koji prati događaje i akcije koje se roje oko braće policajaca, i vodi nas kroz slojeve sistema u srce društva i likove. Pitanja korupcije, lojalnosti pojedinca nasuprot sistema, zakona i morala, ljubavi i slobode ... iskrsavaju antičkom snagom u nuklearnom dobu, našem dobu, svuda oko nas i pozivaju na građansku hrabrost i rizik ..." 

Takvu jednu pletenicu kazališnih slika i prizora plete i Ivan Plazibat. On predstavu gradi široko, nastoji obuhvatiti sve bitne segmente i detalje ove romaneskne storije - na pozornici okuplja glumce varaždinskog ansambla, riječke kazališne kuće, dramskog studija pri varaždinskom teatru, služi se cijelo vrijeme kamerom koja uživo prati zbivanja i van same scene, po hodnicima i skrivenim kutovima. Scenografiju potpisuje Liberta Mišan, kostim Petra Pavičić, kompozitor je Hrvoje Nikšić, a oblikovateljica svjetla je Vesna Kolarec. Vrlo uigran i komadu podložan glumački ansambl predvode izuzetno dobra Dea Presečki u roli Profe. Ona i otvara predstavu, uz nju tu je Marli, stariji brat policajca koji se ubio, i sam revnostan i častan policajac kojemu je stalo da se stvari poslože na svoje pravo mjesto, a igra ga Karlo Mrkša, čija rola raste protokom vremena. Tu su još, iz obitelji, očajni otac, stari Japa, donosi ga Ljubomir Kerekeš, sav u ljutnji i bijesu i sestra Seka, smirena no na rubu živaca Hana Hegedušić, kao i brojni drugi likovi. Spomenimo ih: Zdenko Brlek, Robert Španić, Ljiljana Bogojević, Helena Minić Matanić, Nikša Eldan, Robert Plemić, Filip Eldan, Jasmin Mekić, Sunčana Zelenika Konjević ...

Više je značenje što ih roman, pa tako i Plazibatova dramatizacija, iznose pod svjetla reflektora, Kristian Novak u programskoj knjižici predstave navodi neka od njih: "Riječ je o priči koja kreće od tragičnog događaja, pojedinačnog pucnja koji se kao jeka širi na svoju okolinu i korjenito mijenja pojedinca i sustave. I to odmah tri sustava, sva tri neophodna i sva tri dijelom disfunkcionalna. Policija, školstvo, obitelj. Pratimo protagoniste koji pod svaku cijenu žele učiniti pravu stvar, izboriti se za istinu i pravdu, pa makar stavili na kocku i svoje vizije sretnih života. Mene zanima protagonist u dvojbi, osoba koja je pred problemom koji se ne može riješiti drukčije od stvaranja novog, možda i većeg problema, u raskoraku između čežnje i potrebe. I zanima me kako se ona pokreće, kako djeluje na svoju okolinu, kako se mijenja pod sve većim pritiskom“. 

"Riječ je o priči koja kreće od tragičnog događaja, pojedinačnog pucnja koji se kao jeka širi na svoju okolinu i korjenito mijenja pojedinca i sustave" (FOTO: HNKVZ)

Ili, kako je također jednom izjavio, kopka ga stalno „je li čovjek rođen kao zvijer, a civiliziranim ga drže zakoni, norme i hijerarhija, ili je pak prirodno, izvorno stanje čovjeka dobrota? Hobbes ili Rousseau?“ 

Ivan Plazibat, u dramatizaciji i redateljskom čitanju tako i prilazi ovoj materiji - to su za njega dvije paralelne priče, miks policijskog trilera i polemike o hrvatskom obrazovnom sustavu i društvu u cjelini sa svim svojim anomalijama, s krajnjim ciljem da se, što je moguće pravednije, ta potraga za istinom obavi, da svatko ponese svoj dio tereta i da se, koliko je to moguće, priča skladno zaokruži. Songovi, koreografski pasaži, ekrani na kojima se uživo prenosi zbivanje na i oko pozornice, upad u antičku dramu, glumci, glumice, polaznici dramskog studija - sve je tu dobrodošlo, svatko ima svojih pet minuta slave!

Posebno je pitanje jezika kojim se Novak služi, riječ je o međimurskoj kajkavštini, ovdje nešto više urbanoj nego u ranijim romanima i inscenacijama, jer kako i sam Plazibat primjećuje: "Novakov svijet izranja iz njegova jezika. Nemoguće je izdvojiti međimurski svijet od jezika. Novak je snažno uronjen u taj mentalitet i njegovi likovi su psiholeksički određeni ne smo međimurskom već i urbanom kajkavštinom." 

To priznaje i sam autor: "Ja jednostavno nisam u stanju pisati o likovima Međimurcima, a da mi oni ne govore živom međimurskom kajkavštinom"

Fonetičarka, lektorica za međimurski dijalekt, jezična savjetnica u predstavi, Ines Carović, prisutna kod sve tri kazališne postavke Novakovih romana, to ovako objašnjava: "U fonetskim istraživanjima umjetničkog govora na filmu i u kazalištu prvi je cilj homogenost na globalnoj razini, a zatim slika govora ... Tako međimurski kajkavski kojim međimurski likovi govore nije govor jednog sela već slika gornjomeđimurskog govora koji bi Međimurci, ali i ostali, trebali sa sigurnošću prepoznati kao međimurski..."

Novak kaže da ne voli šokirati i izravno prenositi neke poruke (FOTO: HNKVZ)

I to je ono toliko prepoznatljivo i autohtono kod Novaka, u romanu i na sceni, to je ona posebna draž i neizvjesnost koju doživljavamo pri susretu s njegovim djelom, bez obzira da li na stranici knjige ili pod svjetlima pozornice.

U programskoj knjižici predstave "Ciganin, ali najljepši" praizvedene 30. prosinca 2017. godine, u zagrebačkom HNK, u režiji Ivice Buljana, pisac Miljenko Jergović će uočiti: "...u raspadu žanra policijske priče ogleda se raspad društvene zajednice ... Svi grade svoj svijet od predrasuda i postaju njegove žrtve ..." 

I to je u predstavi "Slučaj vlastite pogibelji" varaždinskog HNK u režiji Ivana Plazibata vrlo prisutno i primjetno, na toj premisi se i gradi cijela ta kazališna tvorevina. Ali, Jergović će dodati i ovo. "... u romanu je sve moguće, dok je u kazalištu moguće samo ono što stane na scenu ... Ništa nije toliko daleko od teatra, od njegova jezika i smisla, kao pravi, veliki roman. Veliki roman je antiteatar. Zato i jest tako uzbudljivo i privlačno vidjeti ga na sceni, u predstavi koja nastaje po njemu ..." 

U onim trenucima kada Plazibat preobražava romaneskni rukopis Novaka u prirodan dramski narativ – a sam autor mu to olakšava budući da je dobar dio romana napisan kroz dijalošku formu koju je trebalo pažljivo odabrati, preurediti, montirati i potom iznijeti kao scenski dijalog – u tim trenucima predstava zaista djeluje kao živi kazališni čin. Novak, koji sam kaže da ne voli šokirati i izravno prenositi neke poruke, ipak će u jednom razgovoru uoči premijere reći i ovo: "Ono što sam htio postići ovom pričom dalo bi se svesti u jednu rečenicu, upućenu svim ljudima koji si nisu znali pomoći - niste sami. Niste prošli nezamijećeno, postoji netko tko vidi i sluša. Postoji barem neka pravda". 

Ako već pravde nema u stvarnom životu, zašto je ne potražiti u teatru?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HNKVZ