Pišući o svom prijatelju, njemačkom filozofu Walteru Benjaminu, koji je 26. rujna 1940. godine počinio samoubojstvo primivši vijest da su židovskim izbjeglicama u Španjolskoj poništene vize za bijeg iz Europe, filozofkinja Hannah Arendt opisivala je tihi stid što ga se nisu mogli otresti ljudi koje je nacistički režim osudio na nepostojanje. Danas, moglo bi se činiti da vremena nisu prikladna za govor o tako dramatičnim sudbinama, jer današnje su teme, je li, bulevarske. U prošlu subotu, 22. lipnja, u povodu Dana antifašističke borbe, splitski ženski zbor Marijanke održao je koncert pred splitskim Teatrom, ali nisu otpjevale nijednu partizansku pjesmu, jer su se, kako je Slobodnoj Dalmaciji izjavila voditeljica zbora Iris Simonović, “iskreno prepale” nakon što su ih prošle godine zbog partizanskih pjesama s društvenih mreža zasuli komentari “puni prijetnji i mržnje”. Tu negdje, u međuprostor između tragike europskog senzibilnog intelektualca i kampanilističke ustašije koja uspijeva cenzurirati počast partizanima, smjestio je redatelj Zlatko Paković svoj autorski projekt “Građanin Matijanić”, koji je večer uoči Dana antifašističke borbe praizveden na sceni Plinara Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu, s reprizama u ponedjeljak, utorak i srijedu.

Narogušeni prikazi što su ih dan nakon premijere objavila dva splitska portala ponajbolje svjedoče da je jedan od najutjecajnijih kazališnih autora na južnoslavenskom prostoru postigao uspjeh. Kratki prikaz Josipa Grčića na portalu Dalmacijanews – “cijela je predstava”, kaže, “bila koncipirana kao borba, gnjev, mržnja prema svemu hrvatskom” – i komična trakavica Magdalene Mrčele na portalu Dalmacija danas – koja je vidjela “groteskni obračun s nekakvom mitskom za-sve-krivom-Hrvatskom” – provincijski su izraz ciničnog i polupismenog vremena u kojemu su apstrakcije i mitovi odavna već važniji od ljudi, i u kojemu, poput „Male Floramye” u logoru smrti, sve glasnije buči monstruozna sentenca poludjelog Trumpova tajkuna prema kojoj je “empatija najveća bolest zapadne civilizacije”. 

Zlatko Paković sažeo je taj duh u relativno kratak, ali zgusnut, koncentriran, odmjeren i moćan “misterij o liberalnoj demokraciji” kojim dominira njegov sjajan autorski tekst, pa je dobrodošao potez autora knjižice predstave koji su objavili tekst cijeloga trećeg čina, naslovljen sa “Samoubojstvo”, koji se može čitati kao ključan dio Pakovićeva tragičnoga dramskog snoviđenja. Predstava svakako ostavlja dojam da je Pakovićev tekst vrijedan ponovljenih čitanja, pa izdavači neće pogriješiti uvrste li “Građanina Matijanića” među desetak knjiga što ih je Paković dosad objavio. 

Nije, međutim, samo tekst ono što “Građanina Matijanića” čini dobrom predstavom: ne zaostaju ni scenska rješenja – gluma, pokret, kostimi, glazba... – dojmljiva usprkos minimalizmu što ga je Paković, čini se, namjerice odabrao. Ako riječ “elegancija” pristaje kazališnoj igri o čemeru društva koje u propast gura svoje najvrednije ljude, Pakovićeva je predstava elegantna: s najmanje sredstava ostvaruje najsnažniji dojam. S obzirom na kvalitetu predstave, ali i na to što je splitsku pozornicu otvorio donedavno namjerno zanemarenim gradskim kritičkim autorima poput Miljenka Smoje, Jurice Pavičića i Viktora Ivančića, valja iskazati nadu da se neće ostvariti predviđanje Slobodne Dalmacije kako bi “Građanin Matijanić” mogao biti posljednja premijera splitskog intendanta Vicka Bilandžića – ma koliko bi se njegova smjena u okolnostima izborne pobjede HDZ-a uklopila u svijet što nam ga je na pozornici razotkrio Zlatko Paković.

Prezentaciju dramatizacije Dežulovićevog teksta Paković je povjerio dvjema splitskim glumicama mlađe generacije, Katarini Romac i Andrei Mladinić (FOTO: HNK Split/Milan Šabić)

“Građanin Matijanić” najavljen je kao “drama u tri čina”, premda se činovi bez stanke prelijevaju jedan u drugi. Prvi je Pakovićeva dramska adaptacija kolumne “Jedan dan domovinske zahvalnosti” kojom je Boris Dežulović 8. kolovoza 2022. godine dramatično rekonstruirao posljednje dane života kolege i prijatelja Vladimira Matijanića, raskrinkavši svu mitomansku laž i bešćutnost hrvatske političke klase koja se bavi ispraznim svađama i ceremonijalnim tričarijama dok ozbiljni javni sustavi poput zdravstva kolabiraju, ne uspijevajući – ili možda čak ne želeći – spasiti mladi život. Paković je Dežulovićev tekst prilagodio tako da je Matijanićevu partnericu Andreu, koja ga je neuspješno pokušavala spasiti, preimenovao u mitsku Arijadnu, spasiteljicu iz labirinta, a obiteljskog psića Puku u glasnika smrti, gavrana Kupida, čiji će simbol, kroz redateljevu parafrazu znamenite poeme Edgara Allana Poea, i okončati predstavu: “Vladimira – nikad više.” Prezentaciju dramatizacije Dežulovićevog teksta Paković je povjerio dvjema splitskim glumicama mlađe generacije, Katarini Romac i Andrei Mladinić, čija je izvedba snažno potresna, osnažena još i skromnim, ali dojmljivim kostimima Tine Vukasović Đaković, a još i više kroz cijelu predstavu izvanrednim scenskim pokretom Anje Ostojić oblikovanim na jednostavnu, no tešku glazbu mračnog bosanskog post-punkera Damira Avdića. 

U drugome činu na sceni je glumačko utjelovljenje Vladimira Matijanića, splitski glumac Luka Čerjan, koji je gestikulacijom i kostimom uspio prizvati novinara čiji će prerani odlazak ostati trajan ožiljak na tijelu njegova grada. Pojavljuju se tu fantazmagorični likovi mravke sa zečjom šapom i žene u hidžabu koja je zapravo Majka Božja, a svađa koju zapodijevaju zahtjevan je dijalog, ponešto težak za praćenje u prvom slušanju, u kojemu kršćanstvo biva optuženo za iskonski grijeh pedofilije nad majkom božjom koja rađa kao četrnaestogodišnje dijete - ideja svakako bogohulna za tradicionalistički kanonski katekizam kakav prakticira Katolička crkva u Splitu i Hrvatskoj. 

Prijelaz iz drugoga u treći čin počinje grozomornim citatom splitskoga kirurga Hrvoja Tomasovića, kojemu je tri dana poslije Matijanićeve smrti, predstavivši ga fotografijom s Velimirom Bujancem, Matijanićev portal index.hr prenio Facebook status koji slavi korupciju i zloćudnost istodobno: “Da je bio neki drugi novinar koji je dobar sa mnom sigurno bi me nazvao i ja bi sve napravio da mu pomognem i to pod odmah! On očito nije bio dobar ni s ovim njegovim jugo doktorima pa nije imao niti koga zvati osim hitne. Pa mene su samo ovo ljeto zvali najmanje jedno 5 puta zbog sličnih stvari. Možeš smatrati da je na kraju umro zbog svojih kvazi poštenih stavova kako mu ne trebaju protekcije i onda nema koga zvati za pomoć. Prijateljstva i postoje da se pomogne jedan drugome, ali on očito nije imao prijatelja niti među svojima! A ja kao desničar svakome pomognem odmah kad me nazove!" 

 Bogatstvo, nipošto vrijednosti, određuje kriterije uspjeha i neuspjeha (FOTO: HNK Split/Milan Šabić)

Tomasovićevu izjavu izvikuje splitski glumac Zdeslav Ćotić, čija izvedba u trećem činu prerasta u klimaks predstave: Ćotić, “Glas u tami”, odjeven u bezlično odijelo političara čiji lik objedinjuje moćnike današnjice od Plenkovića preko Orbana do Milanovića i Trumpa s njegovom zlom pudlicom Muskom, izgovara izvanredni Pakovićev sažetak “kapitalipse”, kako je duh vremena okrstio Viktor Ivančić - apologiju sebičnosti koja čak i svoje žrtve prikazuje krivcima za mizeriju koja ih je snašla. Prvo glumci izgovaraju trampovsko evanđelje bogaćenja i bešćutnosti: “(...) Zaslužujem biti bogat. Biram biti bogat. Biram prosperitet. Bogatstvo me pronalazi gdje god da idem. Ja sam magnet Boga. (...)” Potom, osuda: “(...) Čovjek koji ne može onima koje voli platiti pristojan ručak svakoga dana, mora se zapitati zašto uopće diše zrak Gospodnji i, u konačnici, zamrziti samoga sebe. Žurnalistički štakor. Ništa više.” Bogatstvo, nipošto vrijednosti, određuje kriterije uspjeha i neuspjeha – a pritom se, što je inteligentni vrhunac Pakovićeva sarkazma, poziva čak i na “uspješnog našeg ljevičara Borisa Budena”. Po tim kriterijima, koje diktira bešćutnost bogataške loše savjesti, minuciozni i pravdoljubivi novinar “sve čega se dotakne svodi na svoju prizemnu mjeru”. 

Valja ga se, dakle, otarasiti. Ali kako? Ubiti ga kako su Glavaševi 1991. godine ubijali u Osijeku? “Nema ni govora o tomu. Imamo mi autohtone svoje načine”, odvraća na taj prijedlog “noviji glas” Andree Mladinić, dok “najnoviji glas” Marije Šegvić priklapa: “Dame i gospodo, to je barbarski! To je nedostojno hrvatske kulture! Mi smo duboka Europa, mi smo duboko kršćanstvo, i tu svoju obvezu imamo nositi kao križ”. Samoubojstvo, dakle. “Samoubojstvo građanina Matijanića mora biti iskreno – samoubojstvo s predumišljajem”. Kako da to učinimo, što da poduzemo? “Ništa. Sve je već učinjeno. Sustav pravne države za to se sam brine. Tko radi protiv pravne države, sebi potpisuje presudu na samoubojstvo. Liberalna demokracija je ingeniozna tvorba, jer je u potpunosti samoregulirajući sustav pravde”. 

Pravde u kojoj su ljudi poput Vladimira Matijanića, u krajnjem slučaju, osuđeni na “samoubojstvo s predumišljajem”. Ne treba pritom misliti kako je smrt dobrog Splićanina – dobrog novinara i dobrog čovjeka – bila iznimka koja ne potvrđuje pravilo. Godinu i pol nakon Matijanića, u Beogradu je prerano umro Bojan Tončić, Matijanićev brat po oštrini, prodornosti, poštenju i nepopustljivosti pera; nešto prije njega, izmučeni novinarski velikan Pero Luković, Feralov omiljeni 'Pera s onoga sveta'; 2018. godine ostali smo bez Matijanićeva Feralovog urednika, ingenioznog Duje s onoga svijeta, Predraga Lucića; onomad, u Makarskoj, izmučen nastojanjem da svoje novine sačuva nezavisnima, prerano je otišao osnivač Makarske kronike Anđelko Erceg ... Svaki novinar na Balkanu zna da se profesija posljednjih godina gasi poput svijeće na ugarku – tko se tome odbija prilagoditi, u najboljem mu se slučaju bliži profesionalni kraj; u najgorem ... Umješnom i odvažnom Zlatku Pakoviću imamo zahvaliti što je tu mučnu izvjesnost današnjeg novinarstva kristalizirao u dijagnostičku umjetninu duha vremena. A Vlado, nasmijani, blagi, hiperinteligentni i hrabri drug u kariranoj košulji? Pakovićeva je predstava njegovoj smrti udahnula smisao – najviše što teatar uopće može učiniti. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HNK Split/Milan Šabić

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.