“Uvoz Ukrajinki kao jedinu nadu za spas hrvatske nacije još je davnih devedesetih predlagao danas zaboravljeni hrvatski populacijski guru don Anto Baković”, prisjeća se Boris Dežulović u novoj kolumni za sarajevsko Oslobođenje, a komentirajući priču koja je obišla cijelu regiju, priču o selu Podhum pokraj Livna gdje muškarci jednostavno neće da se žene. Tamošnji gazda kafane dosjetio se ideje da za svoje sumještane mladenke dovodi iz Bjelorusije. Pa kad mogu u Podhum dovoditi žene iz Bjelorusije, što ne bi SDP mogao od tamo dovesti sebi predsjednika

"Umjesto dječje graje i ženskog cijuka, Podhumom se tako čulo samo brundanje mamlaza što u zgužvanim košuljama po selu traže drugu čarapu" (FOTO: relax-livno.com)

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, podnapili se Bobi i Rudi, pa pričaju o ženama i vjenčanjima. "Eh, da", u neka će doba Bobi sa sjetom na licu, "ja često doma sjednem, naspem rakiju i stavim kazetu sa svadbe, pa je pustim unatrag." "Što??", pogleda ga Rudi u čudu. "Čuj, što?", odgovori Bobi. "Muzika vraća pare, janje se nekako sastavi, a žena se vrati u Bjelorusiju."

Da, nisam vam to rekao: Bobi je iz Podhuma kraj Livna, malog sela za koje je ovih dana, zahvaljujući reportaži agencije Anadolija, čula cijela regija.

Tamošnji muškarci, naime, odbijali da se žene. Tako, jednostavno nisu htjeli. Tri-četiri stotine zdravih i pravih muških glava u Podhumu visilo po kafićima i kladionicama, krčmilo ćaćine njemačke penzije i nije im padalo im na pamet da ih dijele s lakomim seoskim djevojkama, što bi da žive na njihovoj grbači. One onda, jasna stvar, pobjegle u svijet tražeći muževe, a kako nauka još nije domislila način da se muško samo razmnožava, selo stalo polako odumirati. Umjesto dječje graje i ženskog cijuka, Podhumom se tako čulo samo brundanje mamlaza što u zgužvanim košuljama po selu traže drugu čarapu.

Sve dok se mještanin Zdravko, vlasnik lokalne kafane, nije dosjetio spasonosne ideje - uvoza djevojaka iz Bjelorusije. Gazda Zdravko je do otkrića, kako to obično biva, došao sasvim slučajno. U Dalmaciji se zaljubio u jednu Bjeloruskinju, pa je oženio, a ona onda dovela iz Bjelorusije jedanaest prijateljica, i jedna po jedna sve bogami našle muža u Podhumu. Počelo tako zamirati brundanje seoskih mamlaza, eto ti ih sve češće u ispeglanim košuljama i sparenim čarapama, milina ih u kladionici vidjeti tako čiste i uredne.

Vlasniku kafane onda pala na pamet ideja za biznis: agencija za uvoz stranih udavača. "Dovodit ću", kaže Zdravko novinaru Anadolije, "nevjeste iz one države koja se nekom sviđa. Sve legalno. Gledat ćemo da te djevojke udamo za one koji su bolje situirani i imaju kuće, da ih ne bismo unesrećili."

Gazda podhumske kafane ponosan je na svoju zamisao, iako – pravo govoreći – nije prvi kojemu je pala na um. Malo-malo, pa se tako na ovom nesretnom brdovitom poluotoku netko dosjeti kako je jedini spas za pusta sela, gradove i cijele izumiruće nacije - uvoz djevojaka iz bijeloga svijeta.

Uvoz Ukrajinki kao jedinu nadu za spas hrvatske nacije još je davnih devedesetih predlagao danas zaboravljeni hrvatski populacijski guru don Anto Baković. Prije desetak godina jedna je agencija, Crveno jedro se zvala, zaista počela s biznisom, dobro im je bilo i krenulo – šest nevjesta iz dalekog Kijeva skućilo se u Pirovcu kraj Šibenika – prije nego je hrvatska država sve iskomplicirala s vizama za Ukrajinke.

Nema tome četiri-pet godina da se slična hvale vrijedna inicijativa pojavila i u Srbiji, gdje su izračunali kako bi slavnu naciju Obilića od odumiranja spasilo po prilici dvjesto pedeset hiljada jedrih djevojaka iz Ukrajine, Moldavije, Vijetnama, Burme i Kambodže. Najnoviji hit na tržištu su, kako vidimo, Bjeloruskinje. Podhumski mladoženje navalili na bjeloruske udavače, nijedna druga ne dolazi u obzir.

- Kako ste rekli, Lazarenko? – pitat će službenica u podhumskoj agenciji Nevjestoimport d.o.o., nesigurno udarajući po tastaturi kompjutera.

- Ne, ne, Azarenka – odgovorit će s druge strane šaltera mladoženja, panjina od stotinjak kila žive vage. – Viktorija Azarenka.

- Žao mi je, nemamo u ponudi nikakvu Viktoriju Azarenku – slegnut će ramenima službenica. - Ali imamo na lageru drugih krasnih cura, jutros stigao kamion iz Minska.

- Znaju li igrati tenis? – sve je otprilike što zanima našeg ženika, koji je provjerio na internetu, pa našao sebi u Bjelorusiji idealnu ženu, neka Viktorija Azarenka, dobro izgleda, mlada je, nema ni dvadeset četiri, neudata, a ima na računu dvadeset milijuna dolara. I što je najbolje, skoro nikad nije kod kuće. Navodno, piše u katalogu, igra tenis.

A neće se ni ona unesrećiti, ima momčina gornji kat obiteljske kuće, Mercedesa "okaša" devedes'deveto godište i ćaćinu penziju od tri hiljade maraka.

- Ništa onda, hvala lijepo – razočarano će na kraju naš rmpalija. – Idem ja onda u agenciju preko puta, kaže Mate da je oni imaju u ponudi.

- Gospodine, to vam nije agencija za sklapanje brakova – umornim glasom će službenica. – To je kladionica.

Potrajalo je, naime, neko vrijeme dok u Podhumu nisu shvatili zabunu. Mamlazi uplaćivali u agencijama za nevjeste dok nisu ostali bez ćaćine penzije, a djevojkama ni traga. Jedan, kažu, tužio agenciju sudu, jer je navodno uplatio sto maraka za Mariju Šarapovu, prije mjesec dana uredio kuću, pripremio bračnu sobu, kupio u švercera Hame Bossovo odijelo za vjenčanje, a od lijepe Ruskinje do dana današnjeg ni pisma ni razglednice. Ima, kaže, listić kao dokaz da je uredno platio mladu.

Drugoga opet otac izbacio iz kuće kad je vidio da je uplatio za Serenu Williams. Svi momci u selu naručili Bjeloruskinje, samo njegov mazgov platio Crnoruskinju. Treći, recimo, nakon tjedan dana vratio svoju bjelorusku mladenku i tražio nazad pare. Šta je bilo?, veli – neispravna. Kako neispravna?, tako lijepo, kupio joj muž novi reket, dvjesto maraka ga platio kod Hame - Headov original, isti ko Federerov - pa sutradan našao mladu gdje njime pred kućom mlati tepih.

Pročulo se uskoro po Bosni kako su nevjeste iz uvoza spasile mali Podhum od propasti, pa u SDP-u odlučili preko agencije naručiti predsjednika stranke, ne bi li nekako spasio od propasti i partiju i državu. Da nije previše mlad i neiskusan, ali da nije ni prestar, do pedeset osam godina bi bilo idealno. I da je, jasna stvar, bivši komunist. I stvarno, stigao uskoro novi šef SDP-a, sve kako su naručili – odlučan, naočit muškarac, iz daleka izgleda kao Haris Džinović.

Brzo on pohvatao konce, doveo partiju i do pobjede na izborima, sve bilo da bolje ne može, sve dok nisu počeli prvi problemi. Zaveo, naime, novi predsjednik pravu malu diktaturu, postavlja i uklanja ljude kao pijune na šahovskoj tabli, a onda, taman pred kraj drugog četverogodišnjeg mandata, sazvao izvanredni kongres pa protiv svakog zakona i statuta osigurao treći mandat.

Podnapili se onda članovi Predsjedništva SDP-a, pa pričaju o politici. "Eh, da", u neka će doba Bobi sa sjetom na licu, "ja često doma sjednem, naspem rakiju i stavim kazetu sa kongresa, pa je pustim unatrag." "Što??", pogleda ga Rudi u čudu. "Čuj, što?", odgovori Bobi. "Muzika vraća pare, janje se nekako sastavi, a Lukašenko se vrati u Bjelorusiju."

Boris Dežulović, Oslobođenje