*Sve radim krivo. Opet! Opet kasnim, a nemam ni opravdanog ni opipljivog razloga za to. Pobjeglo mi vrijeme. Opet! A baš sam se mislio lagano prošetati i za promjenu malo pričekati na dogovorenom mjestu. Ništa od toga. Barem ne ovaj put. Morat ću busom. Ulica je potpuno zakrčena. Automobili se lijeno pokreću, svake prestupne. Dolazim na stanicu, svoje prolazno vrijeme brzog hodanja usklađujem s voznim redom. Autobus dolazi u 17 i 58 minuta, to je za dvije minute. Tako je to kod točnih Nijemaca. Bacam pogled na cestu u smjeru odakle autobus dolazi. Nema ga na vidiku. Baš bih mogao još jednu stanicu pješice. Nema šanse da autobus stigne na vrijeme. U ovakvoj gužvi i točni Nijemci moraju kasniti. Pogrešna procjena, dakako. Nakon prijeđenih dvije, tri stotine metara, opet bacam pogled na cestu iza sebe. Šit, autobus je na stanici, a ja nemam pojma gdje je slijedeća stanica. Ubrzavam korak, ne bih li stigao do ogromnog raskrižja taman na vrijeme da mi se upali zeleno. Nema šanse da bus ne zadrže barem dva crvena. Prvo crveno je prošlo. Šit, gasi mi se zeleno, ni dvadeset metara od pješačkog prijelaza. Pogled, lijevo, pogled, desno, pali se pomoćno lijevo, dok oni dođu do sredine križanja već ću prijeći ulicu. Skok, dva, tri, prešao sam. Evo me na nekom pješačkom otočiću. Neki tip mi trubi. Ostaje mi još jedan semafor. Šit, bus možda stigne na slijedeće zeleno. Vidim stanicu. Ni stotinu metara nakon raskrižja. Dvije djevojčice na biciklima čekaju da im se upali zeleno. Pogled na cestu, kratko skeniranje. Mogu me zgaziti samo ovi koji skreću desno. Crveno mi je, prva u redu je postarija baba, koja mirno čeka i uopće ne gleda cestu. Sigurno nije ni ubacila u brzinu. Kratak trenutak premišljanja. Skok, dva, šit, baba kreće. Treći skok. Prešao sam. Uf. One dvije djevojčice na biciklima za mnom viču, na njemačkom: Ej stani, crveno je. Ne obazirem se. Šta da im kažem? Da kažem jebi ga, žuri mi se, opet kasnim, a nemam ni opravdanog ni opipljivog razloga za to. Pobjeglo mi vrijeme. Opet! A baš sam se mislio lagano prošetati i za promjenu malo pričekati na dogovorenom mjestu. Da im kažem to, pa da tako svojim naglaskom otklonim svaku sumnju da sam još jedan od stranaca, koji su tu samo da krše pravila. Bolje ne. Zadrži dostojanstvo. Šit, bus je krenuo na zeleno. Nevjerojatno, prošao je na žuto. Bacam sprint. Stanica prazna, neće ni stati, ako nitko nema namjeru izaći na toj stanici i nije pritisnuo tipkalo Wagen halt. Baš će ga biti briga što ja očito trčim za autobusom. Ipak nije prazna, na stanici je mlada majka s djetetom u kolicima. Super, bus mora stati, a još dok ona uđe, ufura ta kolica. Stižem. Uf, čak se nisam ni zadihao. Zadivljujuća kondicija. Onih pet, šest ljudi u busu netremice gleda u mene. Ne znam zašto. Moguća su tri razloga. Prvi - to što sam trčao. Pa kod njih nitko ne trči na bus, barem ja to nisam vidio. Drugi - opet sam ušao na vrata predviđena za izlaz, a ne ulaz, to mi moraju oprostiti pa jedva sam stigao, šta još da pronađem odgovarajuća vrata. Treći razlog je taj što sam lijep i zgodan. Ne, taj treći, sigurno nije. Prošlo je par stanica, a ovi me još povremeno pogledaju. Ma koji je sad razlog? Šit, jasno mi je. Sjeo sam na stolicu najbližu vratima, a ta je k'o za vraga predviđena za invalide. Na to jasno ukazuje povelik znak nalijepljen na prozor. Šit! Šta sad? Ako se dignem i premjestim na drugo mjesto, bit će još gluplje nego da ostanem. Izdržat ću. Još samo par stanica. Dolazi moja stanica, a ja sam opet zaboravio stisnuti ono tipkalo Wagen halt. Srećom, vozač je sigurno naš, kuži me. Izlazim i hop, pravac po biciklističkoj stazi. Šta ja mogu što to bicikliste silno nervira, kad mi je to najpravocrtnija putanja, a i koristit ću je samo pedesetak metara. Pravim se Englez. Oni svi iz busa i dalje gledaju. Još samo da prijeđem jednu cestu i stigao sam, i to samo s deset minuta zakašnjenja. Opet neko veliko raskršće. Neću ga nikad preći, bolje da to učinim sada dok auti stoje u redu za semafor. Cik, cak, prešao sam jednu stranu, a na drugoj nema nikoga. Stigao sam. Oprosti što kasnim. Opet, a nemam ni opravdanog ni opipljivog razloga za to. Pobjeglo mi vrijeme. Opet! …

P.S. Nakon par sati dolazim kući. Deset sati navečer. Napokon ne pada kiša. Idem na balkon zapaliti pljugu. Par stanova dalje na drugom katu studenti imaju tulum. Mora da je gužva, jer dvojica frajera pišaju s balkona. Bez pardona i bez povika schneller, schneller. Nije im panika. Sigurno je preša, a veliki red za WC. A ja mislio da sam ja nekulturni prekršitelj …

* Posvećeno onima kojima sam u životu zakasnio. Dakle – posvećeno svima!