Autor teksta, Christoph Baumgarten, urednik je bečkog portala Balkanstories.net i povremeni suradnik Lupige.

Susret između Feđe Štukana i mene započeo je nesporazumom.

„U tri kod pozorišta“, predložio sam mu porukom na WhatsAppu. Podrazumijevao sam Kamerni teatar 55 u sarajevskoj Ulici Maršala Tita 56, kazalište u kojem Feđa nastupa kao glumac. Tu se izvodi i njegova predstava „Blank“.

Feđa je, pak, mislio da je riječ o Narodnom pozorištu, jer kada netko u Sarajevu kaže „pozorište“, najčešće misli upravo na tu lokaciju. Usto, ja nisam odavde, koliko bih uopće drugih kazališta mogao imati na umu?

„Tu sam“, piše mi Feđa dok ga ja tražim na ulazu u Kamerni teatar 55.

Mjesto gdje se igra Feđin "Blank" i pogrešno mjesto dogovora (FOTO: Christoph Baumgarten)

Nesporazum se ubrzo razjašnjava. Te dvije, vjerojatno najvažnije kazališne pozornice u Bosni i Hercegovini, dijele tek tri do četiri minute hoda. Između njih se, usput rečeno, nalazi i Pozorište mladih Sarajevo.

Feđa je svoj motor parkirao odmah pokraj Narodnog pozorišta. Riječ je o novom BMW-u, kojeg je nedavno kupio. Motor je u potpunosti brendiran motivima njegove autobiografije „Blank“, kao i kazališne predstave koja je nedavno doživjela svoju zapaženu, ovacijama popraćenu premijeru.

"Pisao sam je s idejom da od nje napravim film. No tekst je rastao." - Feđa Štukan (FOTO: Christoph Baumgarten)

Riječ je o nečemu daleko većem od pukog marketinga. „Blank“ je Feđin život, točnije, njegov nekadašnji život, koji je, kako sam ističe, uspio nadvladati i na to je danas ponosan. Knjiga je od objavljivanja iz temelja promijenila njegov život, ali i živote mnogih koji su je pročitali. Da bi se to razumjelo, potrebno je vratiti se korak unatrag.

U knjizi „Blank“ (recenziju možete pročitati na Lupigi) glumac rođen 1974. u Sarajevu opisuje svoju burnu mladost, a osobito iskustva iz rata u Bosni i Hercegovini. Piše o tome kako je postao pripadnik elitne postrojbe te kako su islamistički ekstremisti, financirani izvana, pokušavali ideološki utjecati na njegovu jedinicu. Ne štedi ni sebe kada govori o vlastitom padu u ovisnost o drogama, kao ni o svom slomu u Njemačkoj, gdje je tijekom rata pokušao započeti novi život. Prisjeća se smrti tadašnje djevojke, kako se zarazio hepatitisom zbog nečiste igle, svog povratka u Sarajevo i tamošnje narkoscene te, naposljetku, i vlastitog izlaska iz ovisnosti o heroinu i alkoholu. Knjiga se, inače, može naručiti na ovoj poveznici.

Opisuje i kako su se on i mnogi drugi u poratnoj Bosni i Hercegovini suprotstavljali religijsko-nacionalističkom konsenzusu sve tri dominantne strane, ulazeći u sukobe s rigidnim katolicima, pravoslavcima i muslimanima, zbog čega su svima postajali neprijatelji. Piše i o spontano organiziranoj pomoći ljudima u teškim životnim situacijama, koju su on i njegovi istomišljenici pružali mimo institucija.

Plakat za predstavu (FOTO: Christoph Baumgarten)

Na toj pozadini izgradio je i međunarodnu glumačku karijeru, postavši jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih glumaca u svijetu, ili barem glumaca s bosanskohercegovačkom putovnicom. Možda je, recimo, Sergej Trifunović i poznatiji na međunarodnoj sceni. On je rođen u Mostaru, ali posjeduje državljanstvo Srbije.

Razoreno i podijeljeno društvo, vjerski autoriteti koji na vlast dovode korumpirane nacionalističke elite, stalno širenje straha i želja za bijegom iz takve svakodnevice – sve su to obrasci koji su mnogima itekako poznati. Ipak, rijetki o tome govore tako otvoreno i bez uljepšavanja kao Feđa.

Najviše razumijevanja za knjigu, nimalo iznenađujuće, ima u Sarajevu. Gradom i danas hoda na tisuće ljudi nalik Feđi iz vremena prije nego što je „izvukao živu glavu“, s neliječenim PTSP-jem iz rata, koji pokušavaju sami „zaliječiti“ različitim supstancama. Kulturna scena prepuna je takvih sudbina.

Prolaznica u razgovoru s Feđom (FOTO: Christoph Baumgarten)

Uspjeh knjige nije se mogao predvidjeti, kaže Feđa: „Takve se stvari ne mogu planirati“.

Uostalom, knjigu u početku uopće nije ni namjeravao objaviti. 

„Pisao sam je s idejom da od nje napravim film. Htio sam sastaviti kratki sinopsis koji bih mogao predstaviti. No tekst je rastao, a onda sam ga na nekoliko godina ostavio po strani. Na kraju me prijatelj, ravnatelj Filharmonije u Sarajevu, nagovorio da je objavim. Da me nije uvjerio, nikada je ne bih objavio. U njoj su vrlo osobne stvari koje zapravo nisam želio dijeliti s drugima“, govori Feđa.

Put prema kazališnoj adaptaciji bio je kratak, osobito nakon što se knjiga pokazala tako uspješnom. No, to ne znači da je proces bio jednostavan. U prilagodbi za pozornicu Feđa je morao znatno kondenzirati materijal, izbacivati i spajati scene. 

„Nemoguće je sve što se događa u knjizi prenijeti na scenu. To bi bilo previše informacija. Zato smo vrlo ciljano kombinirali elemente. Postoje scene u kojima se kroz dijalog obrađuje jedno poglavlje, dok glazba istodobno pripovijeda priču iz nekog drugog dijela knjige. Tako smo uspjeli sačuvati mnogo toga“, objašnjava mi. 

Jedna njemu posebno važna scena iz knjige ipak nije našla mjesto na pozornici. 

„Smrt moje djevojke. Nisam želio publiku mučiti težinom te tuge“, kaže. Taj je segment prenesen kroz muziku, odnosno soundtrack.

U predstavi „Blank“ muzika nije tek pratnja, nego ravnopravan član kazališnog ansambla. Takvu su koncepciju Feđa i redatelj Kokan Mladenović imali od samog početka. Soundtrack je prvotno trebao raditi Darko Rundek, no zbog aktivističkih angažmana nije imao vremena. Potom su kontaktirani i neki od velikih bendova s prostora bivše Jugoslavije, ideja ih je oduševila, osobito nakon što su pročitali knjigu.

Feđa je, međutim, poželio i sam pridonijeti. Glazbom se bavi još od srednje škole, a donedavno je imao i vlastiti bend. 

„Rekao sam: dopustite mi da napišem jednu pjesmu, pa ćemo vidjeti kako to funkcionira. Ako vam se ne svidi, uvijek se možemo vratiti na prvotni plan“, prisjeća se.

Prva pjesma oduševila je i ansambl i redatelja. Uslijedila je druga, a potom i odluka da Feđa preuzme cijeli soundtrack. 

„Kokan mi je rekao: napiši svu muziku. Ti poznaješ priču, atmosferu, najbolje znaš što je potrebno“, kaže.

Feđa i Davor Golubović koji tumači njegov lik u predstavi s nagradama Festivala bosanskohercegovačke drame (FOTO: Feđa Štukan)

Zatim se povukao u kuću u Hrvatskoj, gdje je uz improvizirani studio radio u intenzivnim, višednevnim sesijama. Tijekom snimanja odsvirao je sam što je više instrumenata mogao.

„Kad nešto nisam znao odsvirati onako kako sam zamislio, zvao bih prijatelje da mi pomognu. Nisam, primjerice, dobar bubnjar, a htio sam da zvuči bolje od onoga što mogu programirati na računalu. Zato sam nazvao Alessandra Elenu, koji je svirao za Brucea Dickinsona iz Iron Maidena i on je odsvirao bubnjeve na svim pjesmama osim jedne“, objašnjava mi Feđa. 

Uz Alessandra, u pojedinim su se dionicama pridružile i neke druge regionalne i međunarodne glazbene zvijezde, dajući soundtracku „Blanka“ prepoznatljiv autorski pečat. Album je u međuvremenu i sam postao bestseler te je osvojio neke kazališne nagrade.

Dok razgovaramo, Feđa i ja sjedimo na terasi kafića Opera, preko puta Narodnog pozorišta. U jednom trenutkom ulicom prolazi djevojka i prepoznaje Feđu pa ga srdačno pozdravlja. Potom se okreće prema svom dečku, ispostavit će se Amerikancu, i kaže: „Vidi, to je Feđa o kojem sam ti pričala. Glumac i pisac“.

„Aha, to si ti“, kaže dečko dok kopa po torbi: „Evo, upravo čitam tvoju knjigu. Stvarno je sjajna. Mogu li dobiti autogram?“

„Kome da posvetim“, pita Feđa.

„Za Darylla, molim. Super, hvala“, odgovara.

Feđa pozira s Daryllom (FOTO: Christoph Baumgarten)

„Blank“ je preveden na više jezika, među ostalim na engleski, češki, kineski, ruski i albanski. Njemački prijevod trenutačno je u pripremi.

I kazališna adaptacija krenula je na gostovanja: igrala se na Brijunima i u Crnoj Gori. U Srbiji zasad nije izvedena. Feđa, kojeg inače tumači Davor Golubović, u predstavi ima dva kraća pojavljivanja. Upravo to stvara problem za izvedbe u Srbiji jer je prije dvije godine Feđi, pod vrlo upitnim okolnostima, zabranjen ulazak u zemlju.

Dok se ta zabrana ne ukine, predstava se ne može izvoditi u Srbiji. A upravo bi ondje, smatra Feđa, bilo posebno važno da se publika suoči s njezinim temama. U knjizi i predstavi secira se nacionalistička ratna propagandu svih strana tijekom rata u Bosni i Hercegovini, tematizira kako su mladići huškani jedni protiv drugih i poticani na ratne zločine. Riječ je o pitanjima koja su jednako nužna za javnu raspravu u Srbiji kao i u Bosni i Hercegovini. Publike za takvu predstavu ondje ne bi nedostajalo: „Blank“ je i u Srbiji bestseler, baš kao i u ostalim državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije. To upućuje na pune kazališne dvorane.

„Mislim da je većina gledatelja pročitala knjigu“, kaže: „Neki su mi čak rekli da je predstava snažnija od same knjige“.

A koje su njegove ključne poruke?

„Drži se podalje od teških droga, one te mogu ubiti. I kloni se nacionalizma. Ne želim reći religije, ali ovdje je nacionalizam potpuno isprepleten s religijom, i religija ga dodatno širi. To se ovdje ne može razdvojiti. Ne poznajem nijednog ateistu koji je nacionalist, ali gotovo svaki nacionalist ovdje jest religiozan“, sumira. 

Ovu poruku Feđa ne prenosi samo kroz knjigu i predstavu, nego i svakodnevnim angažmanom. Tako je, primjerice, nakon nedavne smrtonosne tramvajske nesreće u Sarajevu bio među prvim javnim osobama koje su podržale prosvjede, a pritom je pažnju privukao i natpisom na majici „Smrt fašizmu, sloboda narodu!“, što je parola partizana u Narodnooslobodilačkoj borbi u Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji.

Borba za dostojanstven život na prostoru bivše Jugoslavije, poručuje, uvijek je i borba protiv močvare nacionalizma, iz koje buja korupcija, korupcija koja ubija djecu. U Novom Sadu. U Cetinju. U Donjoj Jablanici. U Banjaluci. U Sarajevu …

„Ne možeš voljeti samo dijete s ‘pravim’ imenom, a biti ravnodušan prema smrti sve druge djece. To može samo netko tko sebe smatra dobrim čovjekom, a ponaša se suprotno od toga“, sažima Feđa.

Poruka s majice (FOTO: Christoph Baumgarten)

Unatoč svemu, ne treba podleći pesimizmu. Za Feđu je, primjerice, rođenje kćeri bio najljepši trenutak u životu, onaj koji mu je dao razlog za život i borbu. Nada se da će svatko doživjeti i prepoznati takve trenutke, kaže. Tu nadu sažima i poruka na poleđini njegove majice: „Život je divan“.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Znaci.org

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.