Otišla sam na more, bila sam neko vrijeme tamo, došla sam s mora… Skoro da je to to. Opet, s druge strane, može se to iskustvo opisati i na drugačiji, opširniji način. Dakle: Dan prvi, 17.07.: Na nogama od ranog jutra. Otišla sam spavati negdje iza četiri, po svom dobrom starom običaju, a iz kreveta sam se izvukla, istinabog teškom mukom, oko sedam… trebalo je otići na Filozofski, vidjeti što će biti kad se predzadnji put pomakne crta (s obzirom na novi prijemni, odlučila sam ponovno iskušati…

Postoje ljudi koji u mnogim stvarima vide simboliku, kao recimo oni koji su u jednom od filmova iz našeg susjedstva vidjeli neku simboličnu smjenu generacija, napravljenu na najbolji mogući način. Smjena je došla tako da su sve strane zadovoljene i da je svima dobro. Dobro je onima koji odlaze ponjevši sa sobom ono najbolje i usprkos odlasku oni u stvari ni ne odlaze, već ostaju tu. Oni koji pak dolaze nisu baš dobri kao ovi koji su bili prije njih, ali ipak s malo iskustva postat će i oni…

Kritiziran kako previše pišem pjesme, a unosim premalo teksta, odlučio sam napisati kolumnu u kojoj će po prvi puta u povijesti Hrvatske biti prikazano što nam i kako rade američke serije i kako nas amerikanci na tih, polagan i sofisticiran način pretvaraju u potrošače njihovih bespotrebnih, glupih i naivnih serija. Neke od njih ste možda voljeli, pa se unaprijed ispričavam onima koji se nađu uvrijeđeni, ako takvih bude. Sebe, kao velikog ovisnika o TV-u nominiram i istodobno proglašavam…

Jeste li se ikad, dragi moji, odvažili naći s nekim tipom/curom onako na slijepo? Savjet odmah na početku: bolje nemojte. Da ne ispadne totalna generalizacija; nisu baš svi blajnd dejtovi osuđeni na propast. Samo njih recimo, statistički, anketno gledano 99,5%. Potaknute mojim patetičnim žalopojkama, drage prijateljice odlučiše naći mi muškarca, jer njihova teorija glasila je već ofucano: klin se klinom izbija; stoga zasukaše one rukave, uhvatiše se rašlja, teleskopa, nautičkih karata te…

Večeras nisam imala ni najmanju namjeru nešto pisati, no, eto, stjecajem okolnosti dogodilo se upravo suprotno. Svratih malo na net i time se moja večerašnja odluka o ran(ije/o)m  odlasku na spavanje ipak morala promijeniti. Ah, upoznala sam jedno fantasticno biće, toliko različito od ostalih da ga, najvjerojatnije, sama ne bih mogla riječima opisati. Sva sreća da je netko izmislio copy/paste opciju :))   Xyxyxyxy (1:10 AM) : dobra večer, smetam li? starmie (1:11 AM) : ne…

Nije lako gledati u tebekad znam da sam kriv,ni posrnuti kad te svi gledaju.Vezati se za snovezaspati na lažnim obećanjimaNije lako odvratiti tvoj pogledda me opet gledakad znam da sam loše počiniou tužno se upustiou mrak se zavio, noću prekriozvjezdama nestalnim. Ali gledat ću tedok opet ne svratiš pogled na…

a sad... politika, društvo, zabava ili sve skupa, kao u vrjieme nedjeljnih popodneva kad su obitelji išle kopat kumpire i slušat znani zvuk... a sada muzika i sport...a ne, danas je pala kiša, pokisli smo i mokri smo, a draga mi je preko granice u drugoj državi. pa je politika na tapetu. bar meni, a kako sam ljut i na fuku, jer mada prozvan zbog otimanja kazeta snova ne reagira, nek se i on nervira poplavom malih slova i nepoštivanjem interpunkcije. pa fuka, ova je za tebe, kažem ja s…

Da li je pametno uopće razmišljati o reanimaciji veze sa čovjekom koji je nedavnim prekidom izazvao ono ludilo opisano u premijernoj mi kolumni? (to kao nutkam one koji nisu pročitali, da SVAKAKO (bez da se namećem ;-P) pročitaju kako bi bili upoznati od početka sa ovom sagom nazvanom veza-prekid-veza). Naime, razvoj događaja u proteklih nekoliko dana bijaše slijedeći: duboko pogođen mojim otvaranjem duše vama čitaocima, on izaziva me na dvoboj, duel, boj riječima, očima, svim mogućim…

Odu starci na more i ostave prazan stan. I brata u njemu, no, eto, zna i on nekamo otići. Hvala mu.   Počelo je uz Bridget Jones’s Diary, po tko zna koji put. Nekoliko nas – baba, rekla bi vlasnica stana, izvalilo se pred telkom i videom (e, jel vjerujete u ono da videoteke iznajmljuju samo originalne video kazete? Ja ne vjerujem.) uz čips, vino, pivu, sokove… kako kome drago. Naravno, prije filma se večeralo – pituljica s tunjevinom, po nekom američkom receptu. Ukusno, nema šta. Samo…

Also dakle, kao prvo i zadnje morate znate da ovo i nije tipična kolumna. Ovo je, naime, trebao biti komentar, odnosno više njih na nedavno objavljeni uradak mog dobrog prijatelja i bosanca,  poznatog pod pseudonimom Riječni rak. Kako on nije prvi, već jedan u nizu koji je nastavio po meni nepotrebnu polemiku sa ključnom riječi bosanac ja ovdje zabijam znak STOP i upozoravam vas gospodo, gospođo i gdične,  nailazite na cestu sa prednošću prolaza u kojoj na kojoj je jedan ili više…