Vidim da je moj članak ni manje ni više uzdrmao samo muški dio publike pa ne mogu da ne napišem još nešto. Kao što sam rekla kvarcanje- tko voli nek izvoli a i onaj tko baš i nema naravno da može skupiti barem jedno tjedno. Ali to je ipak malo dugotrajniji proces za nas svijetlopute. A muškom dijelu naravno da bi bilo dosadno bez svih tih tamnih i golih tijela. Uopće se ne brinem da posjeti solariju neće i dalje biti in a ostalima uzmite role, bicikle, ručnike i badiće pa na Jarun. Jer ipak na…

Dobro jutro iznimno mi draga populacijo lupeška. Ovo bi trebala biti odjavna špica i red je da iskoristim priliku uputiti zahvale na sve četiri strane svijeta. Zahvaljujem svima koji su sa strpljenjem čitali moje maloumne tekstove i samo za njih odvojit ću nekoliko minuta kako bih napisao nekoliko rečenica o onom što sam htio pretvoriti u kolumnu, a nisam imao dovoljno kvalitetna jaja za takvo tijesto. Recimo o Bosancima. Mgrec je dijagnosticirao - "Bosanci su raja do jaja. Nisu baš…

Joj. Opet ista stvar. Opet sam bila previše lijena ustati iz kreveta u sitne sate i zapisati ono što mi je palo na pamet. Svaki put kad se to dogodi (a događa se, priznajem, i više nego često), obećajem sama sebi da ću drugom prilikom spriječiti ponavljanje iste pogreške – onda se držim te ‘nove’ rezolucije sve dok ne dođe vrijeme da je primijenim. I onda, opet, sve krene po starom…   I, eto. Sad se pokušavam prisjetiti priče koja mi se noćas (jutros, zapravo) motala po glavi. Ili da…

Vidim po najnovijoj anketi da omrazenost naspram bosancima ne jenjava unatoc kooperacije na raznim razinama. Halal im bilo, rekli bi. Ja mislim da su ljudi iz Bosne najpametniji, najobrazovaniji, najljepsi, najponosniji, naijinteligentniji, najkluturniji ljudi na kugli zemaljskoj. Nije za badava trofazna struja previdena za rad malo kompliciranijh strojeva, dok je  ova jednofazna onako obicna, za kucnu uporabu, za aparate malog kapaciteta i male potrosnje. Moderne autoceste,…

Zadnji put kad sam se javio na Lupigi.com bilo je to u jednom redu. Jedna rečenica. Konstatirao sam opću žalopojku, mogu reći kako sam se ponio poput glasa naroda koji se kupa u svom znoju a da ništa i ne radi. Ono što me je iznenadilo je da je ta jedna rečenica imala većeg odjeka od nekih epopeja koje sam napisao. Ali, tako se samo potvrđuje staro-vječna istina. Malo riječi, mnogo buke.A kako ipak nisam osoba od stava, već riječi, vraćam se u stilu. Rečeničnom.I nije moja…

Na kvarcanje ili ne? Pitanje je sad? Jer kad hodate po gradu ne možete a da ne zamijetite sve te šarene boje, kratke haljine i suknje a noge svih tih ponosnih vlasnica ni više ni manje izgledaju kao da su sad stigle s mora. A solariji se reklamiraju, sve su jeftiniji, ima ih na svakom koraku. Ali istina je da opet nitko ne reklamira i one loše strane solarija jer kao da je bitnije biti crn. Dodete u solarij, legnete na tu spravu iako ne znate da li je osoba prije vas pazila na higijenu kao vi a…

Poznajem masu ljudi. Poznajem sigurno preko 200 ljudi, i pritom ne mislim na one ljude s kojima sam progovorio riječ dvije, nego na ljude s kojima sam "plivao u istim vodama" barem u jednom periodu svog života. Računica nije složena. Dodaš svoj razred u osnovnoj školi, pa u srednjoj, pa škvadru iz kantine, pa dodaš faks, pa opet škvadru iz kantine, pa škvadru s mora,... u sekundi zbrojiš barem tih jadnih 200. Svi smo mi u jednom trenutku dijelili istu sudbinu, grabali se za iste…

"Je'l to komšo došo? Zdravo komšo, šta ima?", bile su prve bugojanske riječi koje sam čuo ovaj put. No, umjesto kod tog susjeda svratio sam kod drugog, kat ispod i na žalost lošim povodom. Profesor Radoš je umro. Unatoč dugogodišnjoj bolesti ipak je to bio šok. Sve se dogodilo na brzinu, dok je Lucija otišla po čašu vode Radoš je napustio ovaj svijet. Čudno je to sve! Profesor povijesti, odnosno istorije, bio je veliki poštovalac partizanske tradicije, a k tome i osvješćeni…

ako niste primijetili, osvrnite se i obrišite znoj s lica.…

(promatranje perspektivom "otvorene oči") Pitam se zašto i kako ljudi smognu hrabrosti, odluče ostaviti svoj svakodnevni život iza sebe, upute se, primjer, vlakom u zemlju Nedođiju, harmonikom pod pazuhom, ne razmišljajuć' o tome kako će i šta će? Jednostavno odu. U potrazi za.... S tek navršenih osamnaest i ja sam se otisnula u svijet u potrazi za onim nečim. Da li sam sada, nakon povratka na mjesto zločina, u posjedništvu toga nečega? Teško je priznati da nisam nimalo sigurna u to što…