Kako smo već objasnili u prvom dijelu ovog teksta, objavljenom prošlog tjedna, protekla je godina prošla u znaku ženskog otpora, u znaku snažnih i hrabrih žena koje se bore protiv nasilja, podupirući slabije, manjine, dajući podršku onima kojima je sustav uskraćuje. Pobjeda inicijative My Voice, My Choice, uspješni prosvjedi u organizaciji Mreže antifašistkinja Zagreb, prikupljanje više od 70.000 potpisa u peticiji koje je potaknula Sanja Sarnavka, performansi Arijane Lekić-Fridrih akcije su koje inspiriraju na ponos. Na te poruke uzvraća se gaženjem ruža, morem uvreda na društvenim mrežama, mržnjom i prijetnjama. I nakon svega toga, stalnim čuđenjem i pitanjima gdje je uopće taj fašizam, što te žene hoće, zar se nisu odavno emancipirale? 

Ovaj tekst u dva će dijela pokušati odgovoriti na pitanja što te lude žene uopće žele u ovako idealnom društvu u kojem živimo. Društva u kojemu nema fašizma, nema rasizma, nema seksizma, nema mizoginije. Društva kojim već trideset godina vlada skladno domoljublje. Nakon četiri pravila koja smo naveli u prethodnom tekstu, ovaj nastavljamo s petim. 

Peto pravilo: Potraga za idealnom mučenicom nikada ne prestaje

Vijest o časnoj sestri koju je izbo migrant uzvikujući „Allahu Akbar“ preplavila je medije 30. studenoga prošle godine, na sam dan antifašističkih marševa u hrvatskim gradovima i dočekana je gotovo frenetičnim oduševljenjem desnice. Bolji argument za mržnju prema muslimanskim migrantima nije se moglo poželjeti. Utoliko je razočarenje bilo veće kad se ispostavilo da je vijest lažna. 

Lažna nam je vijest ipak razotkrila kako funkcionira ovo mesijansko iščekivanje iskupiteljice koja može podnijeti teret hamartije i donijeti protumigrantsku katarzu – ako sada i nije izbodena časna sestra, kad-tad će biti, a nestrpljenje s kojim određena politička grupacija iščekuje radosnu vijest o muslimanskom nasilju, perverzno uživanje s kojim su već pripremljeni i u niskom startu čekaju na prijenos takve vijesti, uistinu je zastrašujuća. Naime, dok se na realizaciju tek čeka, slika migranta koji viče „Allahu Akbar“ dok vitla nožem ubadajući časnu sestru postaje stvarnost, ta slika konzumira se kao gotov proizvod, zapakiran na polici odmah do u prethodnom tekstu spomenutog Juričeva „četničkog vikara“ koji trčeći iz pravoslavne crkve izvodi krvavi pir na zagrebačkom Cvjetnom trgu, a tik do nepalskog taksista koji u parku napastuje maloljetnu djevojčicu.

Te su slike stvarna opasnost. One su tu da bi potisnule veliki broj već realiziranih traumatičnih slika pospremljenih u kolektivnu memoriju, poput slike s tipom koji je 2015. godine uhićen zbog sumnje za višegodišnje silovanje pasa u vrijeme dok je sjedio u Vijeću za ekumenizam Hrvatske biskupske konferencije, slučaj koji zbog propusta u istrazi i zastare nikada nije dobio sudski epilog; slike nebrojenih pedofilskih skandala koje je Crkva zataškavala i relativizirala nalazeći opravdanje u „medijima koji propagiraju pornografiju i erotske filmove“; snimke profesionalnog domoljuba za kojeg su mediji pisali da naplaćuje nepjevanje dok se zaklinje u vjeru, ljubav i domovinu. Trebamo li police kolektivne memorije na kojima su posloženi likovi zastrašujućih migranata i četničkih vikara nadopuniti i biskupom pedofilom, silovateljem pasa i profesionalnim domoljubom?

Šesto pravilo: Feministkinje bi trebale šutjeti kada govore, a govoriti kada šute

Još se ne zna tko bi trebao odgovarati na pitanja „A gdje su sad feministkinje?“, „Zašto sad ništa ne govore?“. Čak i kad bi neka feministička organizacija otvorila ured za odgovaranje na pitanja gdje su sad i zašto baš sad ništa ne govore, zasuli bi ih pitanjima poput „Tko plaća ove besposlene feministkinje da odgovaraju na glupa pitanja?“. Bez obzira na to, pitanja se gomilaju. 

U posljednje vrijeme doprinos gomilanju pitanja dolazi od pojedinaca koji slijepo podržavaju izraelski režim, koji su stoički odgledali pokolj desetaka tisuća djece i, pritom ne trepnuvši, za slike genocida koristili izraz „Pallywood“. Bešćutni cinizam odjednom su zamijenili poplavom emocija, iskazima empatije i solidarnosti prema iranskim ženama. Projekcija svete mučenice kakvu sebi oblikuje islamofob u potrazi za argumentom vlastite fobije, utjelovila se u liku iranske prosvjednice protiv teokratskog režima. Tako se, primjerice, u Večernjem listu, 16. siječnja gorljiva izraelska propagandistica Valentina Wiesner obrušila na „zapadne feministice“, „humaniste“ i „borce za ljudska prava“, stavljajući navodnike na ove pojmove i tvrdeći da su iranske žene „popušile“ (upravo tako kaže) njihovu solidarnost, dok su uz njih samo stale žene Izraela. Ovo „pušenje“ Wiesner izvlači iz snimke mlade iranske feministkinje koja živi u Kanadi, na kojoj ona pripaljuje cigaretu gorućom fotografijom ajatolaha Khameneija. Prenosi nam i njezinu izjavu u kojoj tvrdi da je bila prisiljena pobjeći iz Irana gdje su je proglasili cionistkinjom. Međutim, ova solidarnost hrvatske cionistkinje s iranskom „cionistkinjom“ utemeljena na logičkoj pogrešci ekvivokacije i pogrešne analogije. Biti etiketiran kao „cionistkinja“ u Iranu i zastupati cionizam u Izraelu ili Hrvatskoj nije ni približno usporediva politička i etička pozicija. Možemo to pojasniti i jednom domaćom prispodobom – nije isto danas biti proglašen ustašom u Beogradu ili ustašom u Zagrebu pa bi bilo zaista čudno očekivati neku nadregionalnu „ustašku“ solidarnost među politički oprečnim skupinama. Novinarka bi morala malo razmisliti o niveliranju „cionizma“ kao lažne optužbe kojom iranske vlasti nastoje diskreditirati prosvjednike i cionizma koji je privilegirana politička ideologija i izraelska politička pozicija. Interes za paljenjem ajatolahove slike koju ima iranska feministkinja i neka hrvatska cionistkinja vrlo vjerojatno nisu isti interesi. 

Interes za paljenjem ajatolahove slike koju ima iranska feministkinja i neka hrvatska cionistkinja vrlo vjerojatno nisu isti interesi (SCREENSHOT: Instagram)

Međutim, kao i njezin suputnik s rujanskog izleta koji je za odabrane i podobne organizirala izraelska ambasada, tako i Valentina Wiesner svoj profil na društvenim mrežama koristi da bi lažima nadopunila teze koje u mediju za koji radi mora pakirati u relativno pristojnu formu. Tako je nedavno na svom profilu objavila lažnu vijest da je Iran priznao bombardiranje škole Shajareh Tayyebeh u gradu Minabu kada je poginulo više od 160 civila, najviše djevojčica. Premda je ta ratno propagandna laž u međuvremenu demantirana ozbiljnim i uvjerljivim argumentima i usprkos tome što su se u međuvremenu pojavili i dokazi da je riječ o američkoj raketi, njezina objava nije povučena. Nema isprike za širenje lažnih informacija, što bismo očekivali od novinara koji drže do objektivnog i nepristranog informiranja. Štoviše, stoput podgrijanu tezu o Hamasovom štitu Wiesner je u ovoj objavi ponovo prokuhala tvrdeći da se iranske vlasti skrivaju iza civila, a u lonac je ubacila i naciste, uz doista morbidnu opasku o zakonitom ubijanju „tuđe“ djece – „Ali ni nacisti ovo nisu radili, ubijali su tuđu djecu po svojim rasnim zakonima, ali nisam vidjela nikakav povijesni dokaz da bi se skrivali iza svojih žena ili djece, barem ne sustavno, kao dio ratne strategije. Djeca ne smiju biti ni meta, ni štit“. 

Naravno da djeca ne smiju biti štit. Ni za teroriste, ni za novinare koji iza njih skrivaju svoju sumnjivu etiku. Kakvo je to novinarstvo koje ne može, ne zna i ne želi razlučiti činjenicu od laži? Činjenicu da palestinska djeca jesu izravna meta izraelskih napada ne može se više sakriti tvrdnjom o tome da su civili Hamasov štit. Počevši od simbola palestinskog otpora, desetogodišnjeg dječaka Farisa Oteha koji je 2000. godine ustrijeljen izraelskim metkom u vrat devet dana nakon što je nastala poznata fotografija na kojoj prkosno stoji ispred izraelskog tenka s kamenom u ruci, pa sve do petogodišnje djevojčice Hind Rajab u koju je 29. siječnja 2024. godine ispaljeno 335 izraelskih metaka dok je čekala pomoć. Dakle, nije riječ samo o namjernom izgladnjivanju, o diskriminaciji koja traje desetljećima, nego o potvrđenim izravnim napadima izraelskih snajpera na palestinsku djecu, o namjernom i ciljanom ubijanju djece koje propagandisti podupiru, a ova višestruko sporna objava lažne vijesti nastoji prikriti. Moraš biti slijepi sljedbenik jedne agresivne politike da bi to prešutio. Ili jednostavno, moraš biti osoba koja Palestince ne smatra ljudima, što je potvrđeni izraelski politički stav. Da je dehumanizacija Palestinaca gotov proces svjedoči ustaljena formula „ljudske životinje“ koju koriste izraelski političari – bivši zamjenik ministra obrane Eli Ben-Dahan upotrijebio ju je još 2013. godine kada je u intervjuu kazao kako za njega Palestinci nisu ljudi nego životinje. U tom kontekstu najčešće citirani Yoav Gallant, zapravo je samo ponovio već prihvaćenu frazu najavljujući uništenje i potpunu opsadu Gaze 9. listopada 2023. godine. Otprilike u isto vrijeme Ghassan Alian, general-bojnik i šef COGAT-a, jedinice zadužene za koordinaciju vladinih aktivnosti na području Zapadne obale i Pojasa Gaze, izravno se obratio stanovnicima Gaze porukom: „S ljudskim životinjama se mora tako i postupati ... htjeli ste pakao, dobit ćete pakao“. Ta slika očigledno je toliko u dugo opticaju da je postala norma, pa se samo njezino preispitivanje doživljava kao napad na izraelsku „ljudskost“. U tom smislu Dan Gillerman, bivši izraelski veleposlanik pri UN-u, u intervjuu za Sky News u listopadu 2023. godine izrazio je čuđenje zbog tolike zabrinutosti svijeta za Palestince koji su „užasne, neljudske životinje“, a Amichai Eliyahu, izraelski ministar baštine, u svibnju 2024. godine također je imao potrebu utvrditi temeljnu rasističku lekciju: „Oni nisu ljudska bića, oni su ljudske životinje“.

Budući da su Palestinci „životinje u ljudskom liku“, prizivanje nacista Valentine Wiesner posve je na mjestu, ali ne u analogiji s Iranom nego s Izraelom jer ta država ima zakone utemeljene na ideologiji krvi i tla, usmjerene protiv „tuđe djece“. Poznato je da na Zapadnoj obali za Palestince postoje vojni zakoni, a za setlere civilni čime je zakonom regulirano rasističko uvjerenje da palestinski životi u Izraelu jednostavno ne vrijede kao židovski. No, dok upozorava feministkinje na selektivnu solidarnost, Valentina Wiesner zatvorenih očiju popratila je svaki čin državnog terora koji provodi Izrael, a dok je s pravom upirala prstom u islamske teroriste, zanemarila je činjenicu da je i sam IDF utemeljen na terorističkim organizacijama. Konačno, selektivnost u izboru literature pokazuje i u tekstu objavljenom 19. prosinca 2025. godine citirajući Hannah Arendt dok lamentira o tome kako je teško biti Židov(ka) danas. Doduše, možda je u pitanju i nepoznavanje obvezne literature koja bi joj omogućila elementarne uvide u političke stavove Hannah Arendt.

Za to bi, međutim, bilo dovoljno prisjetiti se otvorenog pisma u kojemu je povodom najave posjeta Menahema Begina SAD-u 1948. godine Hannah Arendt napisala sljedeće: „Među političkim fenomenima našeg vremena koji najviše uznemiruju jest pojava 'Pokreta slobode' (Tnuat Haherut) u novoformiranoj državi Izrael, političke stranke koja je po svojoj organizaciji, metodama, političkoj filozofiji i javnim istupima, blisko srodan nacističkim i fašističkim partijama“. Dakle, samo tri godine nakon Holokausta, Arendt je u pismu koje je potpisao i Albert Einstein uz još 26 istaknutih židovskih intelektualaca i intelektualki, usporedila izraelsku političku stranku s nacistima, što bi po današnjim kriterijima Međunarodnog saveza za sjećanje na holokaust bio iskaz antisemitizma. Povod je ovog pisma bio Menahem Begin, političar koji je svoju karijeru započeo kao terorist, odgovaran za bombaški napad na Hotel Kralj David u Jeruzalemu kada je 1946. godine poginuo 91 civil, a kao vođa paravojne formacije Irgun, odgovoran i za masakr u selu Deir Jasin dvije godine kasnije kada je ubijeno 240 muškaraca, žena i djece. No, upozorenja iz ovog pisma bila su uzaludna – osim što je Begin kasnije postao predsjednik Izraela, a 1978. godine dobio Nobelovu nagradu za mir, utemeljio je političku stranku Likud koja je i danas na vlasti u Izraelu. Svi koji u kontekstu podržavanja izraelske politike citiraju Hannah Arendt trebali bi to znati.

Osim toga, slutim da bi o teškoj poziciji židovskog intelektualca dana nešto više od Valentine Wiesner mogli reći Judith Butler, Masha Gessen, Ilan Pappé, Moshe Zuckermann, Adam Broomberg i mnogi drugi koje se danas s desnih političkih pozicija optužuje za antisemitizam zbog toga što ne podupiru Izrael. No, iz perspektive koje njeguju hrvatski propagandisti izraelske politike, i Hannah Arendt i Albert Einstein bili bi antisemiti pa bi bilo dobro da se dosljedno drže te pozicije i ne lijepe njihova imena na svoje pamflete. 

Ono što povezuje glavnog protagonista iz četvrtog, Borisa Havela, i glavnu protagonistkinju iz šestog primjera u ovom tekstu jest strastveno pristajanje uz lažne vijesti. Naime, novinarka koja je prenijela lažnu vijest o iranskom (samo)napadu zadržava objavu lažne vijesti i nakon što je dokazano da je lažna, i nakon što je uzastopno i dobronamjerno upozorena na laž. Baš kao i profesor koji u svojoj objavi i dalje odbacuje demanti priče o migrantu i časnoj sestri, tako se čini da i novinarka zaista želi vjerovati da su Iranci poubijali vlastitu djecu dok su izraelske žene suosjećale s njihovim ženama, a za to su vrijeme feministkinje šutnjom podržavale teroriste Hamasa. Njezino vjerovanje njezina je privatna stvar, no kada na javnom profilu gdje se predstavlja kao profesionalna novinarka svjesno obmanjuje javnost i širi propagandne laži, onda to više nije privatna priča. Osim toga, žene ne bi trebale biti pudlice. 

Sedmo pravilo: Ne postoje stvarne žene koje su žrtve nasilja, postoji samo imaginarna djevica koja štiti duhovni autoritet muškaraca da bi on nekažnjeno mogao biti nasilan

Blizu smo kraja 2025. godine. U subotu, 6. prosinca, jedan od molitelja za duhovni autoritet muškarca gazio je po ružama koje je Arijana Lekić Fridrih u performansu „Tiha misa“ postavila u sjećanje na 38 ubijenih žena. Za taj, zapravo rijetko iskreni stav prema nasilju nad ženama, molitelj se kasnije nemušto ispričavao. Ali bilo je posve logično, čemu isprike, molitva za autoritet muškaraca i za servilnu ženu, molitva je za legaliziranje rodnog nasilja zamaskiranog u marijanski kult. Zamisao da bi slika Djevice pokrivene maramom s rukama sklopljenim u molitvu trebala odgovoriti na molbe koje joj upućuju muškarci koji za sebe kažu – „Mi katolički muževi osjećamo krizu muževnosti“ – perverzno je izokretanje privatne frustracije (koju treba nekako liječiti) u pitanje vjerske slobode i prava na javno okupljanje.

Dok me uvjeravaju kako se moram bojati Muslimanskog bratstva, ja gledam svojim očima širenje pokreta kao što su Ordo luris i Laudato, vidim Vitezove Bezgrešnog Srca Marijina, katoličke muževe koji javno mole za čednost žena u odijevanju i muški autoritet u obitelji (FOTO: Matija Krivošić/Lupiga.Com)

Bez obzira na ogroman broj prikupljenih potpisa u peticiji koju je pokrenula Sanja Sarnavka, a u kojoj se traži micanje „klečavaca“ s gradskih trgova, performans molitve za povratak autoriteta muškaraca i dalje se nastavlja, a sada i uz otvorenu podršku visokog klera. 

Kakva budućnost čeka žene u Hrvatskoj? 

Imamo još jedno nerazrješivo proturječje: dok islamofobni paničari koriste argumente da su homoseksualci i žene diskriminirane manjine u islamskom svijetu, zalažu li se oni u domaćoj sredini za prava manjina? Možemo li ih očekivati na Povorci ponosa ili možda na noćnom maršu za Dan žena? Naravno da ne, po pitanju ženskih prava i prava homoseksualaca njihovi su stavovi vjerojatno bliži Hamasu nego, recimo, Mreži antifašistkinja. 

Možda griješim. Možda doista Muslimansko bratstvo radi na širenju svog opakog utjecaja u Europi, kako nas pojedinci upozoravaju. Možda nam doista prijeti scenarij kojega je Michel Houellebecq opisao u „Pokoravanju“. No, meni vrag ne da mira i ja problem opet vidim u činjenicama koje su mi dostupne. Dok me uvjeravaju kako se moram bojati Muslimanskog bratstva, ja gledam svojim očima širenje pokreta kao što su Ordo luris i Laudato, vidim Vitezove Bezgrešnog Srca Marijina, katoličke muževe koji javno mole za čednost žena u odijevanju i muški autoritet u obitelji. Nije isključeno da bih jednoga dana mogla stradati od nekog raspomamljenog bradatog čovjeka koji viče „Allahu Akbar“ dok me ubada nožem, to bi zaista bila ironija sudbine, a svaka je distopija utemeljena na ironiji. Mnogi bi rekli: „Aha, eto joj, nije vjerovala u migrantsku opasnost kad smo je upozoravali“. No, zasad vidim samo frustrirane „molitelje“ koji bi moju kćer odijevali po svom ukusu, meni smanjivali autoritet, mog muža i sina preodgojili tako da lupaju šakama po stolu nakon molitve Djevici za discipliniranje majke, sestre i žene, vidim „kolege“ koji misle da bih trebala biti lijepa ako želim biti antifašistkinja, vidim „novinarke“ koji misle da je moje prezime i porijeklo sumnjivo dok je njihovo privilegirano, koje se rugaju obrazovanju i načitanosti dok prenose lažne vijesti. Vidim neznanje, jal, vjersku zadrtost, homofobiju i rasizam. Vidim mediokritete kako se okupljaju oko solidarnosti sa zločincima dok jure na putu realizacije neke čiste Države Božje. Vidim ih jer su preda mnom, jer su stvarni, premda bih radije okrenula pogled.

Država Božja 2026.

Počela sam Aralicom, završit ću Brešanom. 

U distopijskom romanu „Država Božja 2053.“ Ivo Brešan piše o hrvatskoj budućnosti u kojoj vlada Opus Dei. Sabor je raspušten, demokracija je suspendirana, Hrvatska je postala odlagalište europskog radioaktivnog otpada, ali nedjeljne mise su obavezne zbog duhovne stabilnosti nacije. Osniva se ustanova Officium de puritate fidei koja potiče ljude da žive u skladu s kršćanskim normama, a posrnule i zabludjele izvodi na pravi put. No, to je zapravo vjerska policija kojoj je cilj čistoća vjere, a „čišćenju“ izlaže najprije ona područja na kojima je vjera najviše ugrožena: književnost i školstvo. Na dugom popisu zabranjenih knjiga su i Kafka i Krleža, a Schroederova „Božja znanost“ smjernica je za reformu Sveučilišta budući da svo znanje mora biti usklađeno s Biblijom. 

Ali sve je to samo fikcija. Potrudimo se da tako i ostane. Mi obične stvarne žene, ni pudlice ni mučenice, ni ljepotice ni zvijeri, toliko toga još stignemo popraviti do te 2053. godine. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Kenzo Tribouillard

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.