U ovoj rubrici i dalje pratimo što se događa u klubu koji ima problema s prezimljivanjem u Europi 30 i nešto godina. No, ove godine, kao da se cijela povijest tog kluba stisnula u tri mjeseca. Od početka sezone već su promijenili četiri trenera, u Upravi su svi dali ostavke osim predsjednika, što nitko nije primijetio jer čovjek ionako nije bitan

… skupili su "united" od desetak mladih i seniorskih reprezentativaca, kupili autobus od milijun kuna, izgubili su nevjerojatan broj domaćih utakmica, drže najlošiji plasman u ligi otkako se ista igra, navijači su digli ruke i palice na igrače, više nisu prvi klub ni u Zagrebu …

Zgušnjavanje povijesti opaka je stvar. Dobro se kaže da je 1991. godine i ovdje bilo na djelu svojevrsno zgušnjavanje povijesti, dogodilo se u nekoliko mjeseci puno toga što se drugdje događalo 50 godina. Rat, stvaranje države, promjena sistema, promjena stanovništva, promjena ideologije, promjena odnosa u proizvodnji, promjena u panteonu malih društvenih bogova. Sve se odigralo u vremenskom tjesnacu koji na onoj kobasici povijesnog kontinuuma na početku povijesnih atlasa ima debljinu dlake.

Naravno da mi nismo nikakvi genijalci koji su nekoliko godina bezbolno prebacili nešto što se na Zapadu otaljavalo pedeset godina. Računi nisu sređeni i stalno stižu na naplatu. Riječ je tranziciji. Čak i neki računi za koje se mislilo da su pod "kapak", načinjeni daleko prije i devedesetih, kao što se vidi na primjerima nekih spomenika u Lici, tetovaža na nadlakticama, slikanja s nekim avetima ispod nekih drugih spomenika i zapaljenih kombija.

Ne valja ubrzavati vremenski stroj što u Maksimiru nikako ne uspijevaju skužiti. Iz tog stroja, fizički ili na neki drugi način, ispadaju svi koji se na trenutak osvrnu kako bi pogledali kuda idu. Ali sa strane i iznad ovog džinovskog crteža-transparenta, koji svjedoči nekoj distorziji (povijesnog trenutka), je dug niz onih koji traže još bržu seriju ostavki, kazni, promjena, ispravljanja grešaka, osuda i ukazivanja na krivce. Kako dalje? Naprijed, još brže.