Budući da nas često špotate kako na najdražem vam sajtu nedostaje poezije, odlučismo ubuduće redovito vas njome obasipati. Tako, nakon što smo vam (vidi malo niže) predstavili novu zbirku pjesama Lidije Bajuk, u nastavku ćemo vas upoznati s novom poetskom zbirkom 34-godišnjeg pjesnika iz Krapine, Ivana Hercega, čije čak dvije nove pjesme imate mogućnost pročitati

Ivan Herceg rođen je 1970. godine u Krapini, a zbirka naslovljena Anđeli u koroti, koju je Meandar objavio istovremeno sa jučer vam na istom ovom mjestu predstavljenom zbirkom Lidije Bajuk, Hecegova je već četvrta po redu poetska zbirka.

Inače o dotičnoj je zbirci Ivica Prtenjača rekao slijedeće:

"Ivan Herceg svojom četvrtom zbirkom pjesama obznanjuje svoju pjesničku i ljudsku zrelost na radost samoga sebe, ali i na našu čitateljsku. U novim pjesmama Herceg nije odustao od svoga mekog lirizma, toliko različitog od generacijskog pisma koje ga okružuje ,nego mu je dodao notu ravnodušnosti, cinizma, pa čak i prkosa prema svijetu i njegovim nepravdama, kako općim tako i strogo privatnim. Čitati Hercega znači osuditi sebe na želju za lijepim ma koliko to riskantno ponekad bilo."

dok ga Ervin Jahić nadopunjuje riječima, kako se

"svojom pjesničkom zbirkom Anđeli u koroti Ivan Herceg radikalno udaljuje od stihovnog evidentiranja stvarnosti, dominantne paradigme mlađeg hrvatskog poetskog mišljenja, te  poetski mistificira jednu po mnogočemu drugotniju realnost onostrana podrijetla i motivacije u kojoj provjerava vlastiti i status objekta o kojem pjeva".

No, o pjesničkom postignuću Ivana Hercega mi vam dajemo priliku da prosudite i sami, na temelju dvije pjesme iz rečene najnovije zbirke Anđeli u koroti, a koje vam donosimo, evo, upravo sada i baš ovdje, nešto malo niže, dolje.

 

Pipo gleda utičnicu,
ja brzu cestu kraj zgrade,
ti svoje blijede ruke.
Svatko na svojoj strani svijeta.
I čini se kao da smo
na svjetioniku usred mora.
Pred nama je uski prolaz
za koji ne znamo kamo vodi:
gore, dolje, lijevo, desno -
ili u nas same.
Ti se bojiš pera, kišobrana i kuće,
a ja djeda, šume i zida.
Pipo će jednog dana biti čovjek.
A što ćemo biti mi

***************** 
 
ŽENA SA STAKLENIM TRBUHOM
 
Danas moraš biti daleko
moraš biti tužna,
obavezno zaspati sama,
zgrčena kao fetus.
Moraš piti viski, lomiti CD-e,
gola moraš paliti knjige,
kao u dobro opremljenoj ludnici.

Sutra moraš biti nježna,
moraš biti lijepa,
svakako zadovoljiti
prijatelja koji te obožava.
Moraš pozdraviti poštara,
na nebu gledati pustinju,
u beskrajnoj čistoći šutjeti,
kao da si nestala.

Preksutra moraš u grad,
moraš malo lutati,
smijati se i baciti opušak
u kiosk s novinama.
Moraš sjesti nasred trga,
moraš raširiti noge,
pred zbunjenim šetačima
pojesti naranču,
za djecu oblizati prste.
 
Za tjedan dana moraš se
skijati u bolesnim Alpama,
kući sretna dovući yetija,
na leđima crveni iglu.
Moraš pustiti, pristati da
maltretiraju te prvi susjedi,
uhvate i izlože pred zgradom,
kao čudo, vješticu s Biblijom,
trudnicu sa staklenim trbuhom.
 
Za mjesec dana moraš se
ponovo roditi na dnu oceana,
u mračni mjehur kliznuti
kao nož, krvavi anđeo.
Moraš ostati zarobljena u pijesku
barem jednu riblju noć,
dok ti otac i majka
ne navuku ronilačka odijela,
dođu po tebe i odvedu te kući.
 
Za godinu dana moraš se
konačno odjenuti i izići kroz zidove,
prstima po sjećanju nacrtati autoakt
i obožavati ga kao fetiš.
Moraš zaboraviti, sakriti dijete u sebi,
zaplakati svaki put
kad netko te poljubi u pupak.
Netko tko vidi stvari između zvijezda
i zna koji je sutra dan.
 
Za deset godina moraš
posjetiti astrologe i čarobnjake,
umorno sama, u letećoj stolici,
sa skorenim mlijekom pod košuljom.
Moraš im priznati sve :
kako more nam je noću
lizalo nožne prste, a joint bio
od stakla, razmrvljene šminke
i pramenova Gundulićeve kose.
 
Za sto godina Bog će
rastopiti tvoju čokoladnu dušu
i njome premazati nevidljivi svemir.
Morat ćeš se rastati
sa svakim svojim atomom,
i opet biti daleko, i lutati,
iznad tijela koja traže lica,
iznad snijega što pada u more,
iznad mene koji čuvam
ravnotežu tišine i svih demona.