Kada je saznao za djecu koja žive u kanalizacijskim cijevima glavnog grada Mongolije, najhladnije svjetske metropole, Mikel Aristregi odlučio se na dalek put kako bi upoznao ljude koje, da nema kamere, nikada ne bi vidio. Umjesto djece, u podzemnom labirintu cijevi, našao je mračni svijet odraslih alkoholičara bez doma. Alkohol koji oni piju, drugima služi za čišćenje motora. Njihovo ponašanje bilo je nepredvidivo. Vidjeli su ga tek kao izvor novca, hrane i cigareta, a nerijetko su mu prijetili pa je morao bježati dok se stvari ne smire, da bi potom u njima mogao prepoznati dječje prijateljstvo. Uistinu sjajnu fotoreportažu pogledajte

Mikel Aristregi je 2004. godine snimao djecu na ulicama Kambodže. Fascinirao ga je odnos koji su djeca razvila među sobom, prije svega mehanizmom samoobrane od pokolja i prijetnji po nimalo prijateljskim avenijama Phnom Penha. Kada je ovaj 38-godišnji Baskijac s novinarskom diplomom i povećom kolekcijom fotografske opreme saznao za djecu koja žive u kanalizacijskim cijevima glavnog grada Mongolije, Ulan Batora, odlučio se na dalek put kako bi upoznao ljude koje, da nema kamere, nikada ne bi vidio, objašnjava Matt McCann na fotoreporterskom blogu The New York Timesa, Lens. Umjesto djece, kaže, u podzemnom labirintu cijevi, našao je mračni svijet odraslih alkoholičara bez doma.

Soyoloo ulazi u rupu tražeći sklonište (FOTO: Mikel Aristregi)

Čini se kako je rad brojnih nevladinih organizacija urodio plodom i djeca su zbrinuta, ali o tim alkoholičarima nitko se ne brine. Pritisak NGO-a i boraca za prava djece prisilila su mongolsku vladu da zbrinu djecu. No, alkoholičari bez domova ostavljeni su da se brinu sami za sebe u podzemlju glavnog grada najrjeđe naseljene zemlje na svijetu.

Ulan Bator često se opisuje kao najhladniji glavni grad u svijetu (FOTO: Mikel Aristregi)

Kako se susreo s novom situacijom, Aristregi je promijenio plan i počeo snimati svijet koji je zatekao nadajući se da će međunarodna pozornost vlasti natjerati da problem riješe. Ubrzo je shvatio da će mu komunikacija i pristup predstavljati problem te je zaposlio studenta engleskog jezika da mu bude prevoditelj, ali i da mu pomogne da se približi ovom podzemnom svijetu.

Grijanje na vrućim cijevima (FOTO: Mikel Aristregi)

Međutim, kako se i moglo pretpostaviti, njihovo ponašanje u najmanju ruku bilo je nepredvidivo. Najčešće su bili pijani, a Artistregija su vidjeli isključivo kao izvor novca, hrane i cigareta. Nerijetko su prijetili pa je fotograf zajedno s prevoditeljem često morao bježati dok se stvari ne smire i pokuša ponovo.

Boca se ne smije zaboraviti (FOTO: Mikel Aristregi)

Osim s nezahvalnim modelima, Aristregi se suočio i s polarnom hladnoćom. Ulan Bator prati glas najhladnije metropole na svijetu s temperaturama koje se spuštaju i do minus 40 stupnjeva celzijusa. "U određenim trenutcima mogao sam razmišljati samo o tome koliko mi je hladno" napisao je Aristregi u e-mailu. "Najčešće sam radio ujutro kada su beskućnici mirniji, ali temperature niže".

Bračni par spava u rupi, dok njihova kćerkica živi s njegovom sestrom (FOTO: Mikel Aristregi)

Penjući se iz i spuštajući u podzemni svijet predstavljalo je i nezgodan tehnički problem. "Da promijenim rolu filma, trebalo mi je podosta vremena, a osim toga bilo je i dosta bolno. Kada bih se spustio dolje, razlika u temperaturi bila bi i do 50 stupnjeva zbog čega bi se na lećama kondenzirala vlaga što mi je onemogućavalo da snimam barem po pola sata", objašnjava fotograf. No, ti problemi su minorni u usporedbi s onim što proživljavaju beskućnici u Ulan Batoru. Alkohol koji oni piju, drugima služi za čišćenje motora. Postoje i preprodavači koji žestoki alkohol kupuju na veliko, a zatim ga preprodaju beskućnicima za oko 35 centi koji zarade skupljajući otpad po ulicama.

Rupe i vruće cijevi dom su ovih ljudi preko zime kada se temperatura spušta i do - 40 stupnjeva (FOTO: Mikel Aristregi)

Prema studiji Svjetske zdravstvene organizacije iz 2006. godine čak 22 posto muškaraca i 5 posto žena u Mongoliji ima problem s alkoholom. Ne postoji nikakva infrastruktura za pomoć, a ograničeni resursi i razumijevanje ovog problema, dodatno ograničavaju učinak bilo kakvih napora da se stanje popravi.

Khaliun je zbog problema s alkoholom sud zaprijetio oduzimanjem sina te će u medicinskoj ustanovi provesti od šest mjeseci do dvije godine, ovisno o njenom ponašanju (FOTO: Mikel Aristregi)

Religiozne grupe, kaže Aristregi, mame beskućnike nudeći im hranu, odjeću i tuširanje, ali njihova su obećanja o spasenju, uvelike ignorirana. Beskućnici uglavnom odmore dan-dva, prije nego što se vrate na ulice svom poroku. Vlada ima tek jednu bolnicu za liječenje od alkoholizma gdje se ovisnici zadržavaju do dvije godine. No, kako je mogućnost pronalaska posla niska, čak i oni koji se izliječe, nerijetko se po izlasku iz bolnice vraćaju starim navikama.

Grupna terapija u centru za ovisnike (FOTO: Mikel Aristregi)

"Kada su smireni, obično ujutro, kada počnu pričati svoje priče, što se nekome dogodilo, možete osjetiti čisto prijateljstvo. Onu vrstu dječjeg prijateljstva kada se tako lako posvađati i još lakše pomiriti. Ovisnost jednih o drugima kako bi preživjeli, njihove odnose čini pomalo dječjim i romantičnima", zaključuje Aristregi koji se u Ulan Bator planira vratiti kako bi snimio bolnicu u kojoj se brinu za alkoholičare ne bi li pomogao senzibilizirati javnost za ovaj problem u Mongoliji.

Lupiga.Com