Reći će netko da sam mrzovoljna teta sa sušom u krevetu pa liječim svoje nezadovoljstvo intimnim životom obrušavanjem na sve i svašta. OK, prihvaćam rizik da me se upravo tako okarakterizira; tj. uvjerena sam da će se baš to i dogoditi, jer istine bole, a napad je oduvijek bio najbolja obrana u nedostatku kvalitetnijeg ili kreativnijeg sredstva kao protuargumenta i to nisam izmislila ja, već netko tko je mislio svojom glavom davno prije nego li sam postala i idejom

Na što ću se dakle, danas osvrnuti!? Na ono što mi zapinje za uho, naravno. Na jezik. (Eto vidite da nisam sasvim bezidejna u pogledu ranije spominjane suše …).

Slušam ljude koje je mučna sudbina stanovnika bosanskohercegovačke prijestolnice, prije petnaestak godina odvela daleko u Kanadu, te su se nakon tih dugih godina vratili malo ovamo gdje su par godina boravili kao izbjeglice. Pozdravljamo se, razmijenimo par prijateljskih riječi i ostave me lagano zbunjenom. Nikada ne bih rekla da su ti ljudi toliko dugo u zemlji gdje svakodnevno govore stranim jezikom. Nikada ih ne bih locirala bilo gdje drugdje nego u Sarajevo. Onaj tipični govor sarajevske raje, prepoznatljivi naglasci i nezaobilazan humor koji je, vjerujem i njih i mnoge druge Sarajlije održao na životu. Za mene je to dokaz pripadnosti, dokaz tog toliko razvikanog i gdje treba i gdje ne treba nacionalnog ponosa. Heh, nacionalni ponos pripadnika nacije za koju će tvrditi da uopće ne postoji!

Stoje nasuprot meni, pripadnici neupitno postojeće nacije; a ja, umjesto da govorim „po svoju, po domaći“ s obzirom da sam na svojem tlu na svom otoku, tupim književni standard; a sutra ću sresti školsku kolegicu koja je prije par godina odselila u Ameriku i naravno, u tih par godina zaboravila materinji jezik pa govori nekakvim „veri šudnim lengvidž“ kojega ne kontaju ni u Americi niti ovdje. I to je kod nas pravilo. Odemo na godišnji negdje tjedan dana, a vraćamo se s već usvojenim nekim tipičnim frazama ili naglascima destinacije koju smo netom posjetili. Mi puni nacionalnog ponosa i toliko osjetljivi po pitanju svog identiteta! Na začuđene poglede kolega, glupavo ćemo se nasmiješiti i reći: "Jooooj sorry ljudi, zaboravila sam da već dva dana nisam na otoku Hula-Hop!!! Tak mi je taj njihov dijalekt simpatičan i baš sam se navukla ..." Da, to smo mi. Mi toliko zaljubljeni u svoju Majku Zemlju da ćemo uzduž i poprijeko nje posijati privatne hotele koji se zovu Berlin, Rajna, Majna, Minhen … Mi uzgajivači pit bulla i lajke samojedskaje, ponosni šetači sibirskih haskija, kojima su izumrli gotovo svi „tovari“ i istrijanska goveda!

Ča ne bi bilo lipo kada bi nan dica va školi mesto koga god stranoga jezika – koga va školi i ovako i onako neće naučit, jimili ku god uru svojega dijalekta i ča ne bi bilo simpatično kada bi jih od prvoga razreda osnovne počeli učit glagoljicu, pak da kroz nju ča god nauče o svojoj povijesti, o ponosu i o svojemu identitetu!? Morda bi onda mej sobu malo više ćakulali po domaću, a pušćali na stranu ovaj klingonski koga trenutno upražnjavaju. I morda bi počeli i uživat va tomu!

Jer dobro kaže naša stara poslovica: „Kako siješ, tako ćeš i žeti!“, no „tko ne sije teško da će žeti uopće“ dodala bih ja.