NIKAD NIJE BILO KAO DANAS: Što nam se to događa s djecom?
Uvijek me bilo strah kakva će ova moja dva tikvana ispasti. „Nije čudo sinko što se sve događa, pogledaj samo kakve igrice igraju“, zgražala se moja stara nad njihovim Playstationom. Često sam bio zgrožen i sam. U nekakvoj Grand Treft pizdariji možeš ljude prebijati palicama, gaziti policajce autom, možeš što ti padne na pamet. Nikada im nisam branio ništa, i zbog toga me najviše i bilo strah.
Empatija. Kako će razviti empatiju prema drugima ako se fizički ne druže? Ne razumiju tuđe nevolje, probleme. Na društvenim mrežama svi su divni i krasni, u igricama svi imaju dva i više života. Svijest o tome da je život samo jedan shvatiš kada padneš s bicikla, kada vidiš prijatelja slomljene ruke ili noge nakon pada sa stabla.
Empatija. Tako lijepa riječ, a opet tako nedohvatljiva u virtualnom životu. Ljubav. Da bi spoznao i shvatio ljubav moraš se držati za ruke, moraš osjetiti nečije usne na svojima. U moje vrijeme bilo je i razbijenih koljena, sijevnula bi pokoja šaka ili šamar, bilo je slomljenih srca i arkada, ali nikada nije bilo kao danas.
Nije bilo toliko brutalnost. Toliko izostanka osjećaja da možeš napraviti nešto strašno nekom drugom. Njegovu obitelj zaviti u crno. Strašne su posljedice bez tog osjećaja promišljenosti. One milisekunde u kojoj prestaje razum, a počinje nezamisliva brutalnost.
O tome, vjerujem, svi vi koji imate djecu danas razmišljate. Što je toj djeci u glavi? Tim curicama koje na onakav brutalan način teroriziraju jedno dijete. Gdje su i od koga to naučile? Zar su svi koji maltretiraju, tuku, ubiju iz disfunkcionalnih obitelji?
Najviše me je bilo strah vremena. Toliko sam vremena u njihovom odrastanju morao raditi da ih prehranim. Jednom, tješio sam samoga sebe, imat ću alibi, no na taj kukavičluk nisam mogao pristati. Pomiriti se s tim. Zato sam se odlučio na drugačiji pristup. Svake sekunde provedene sa njima davao sam im ljubav. Zagrljaj. Shvatio sam da je to jedino vrijedno. Da znaju da su voljeni. Svaki dan. I da znaju da i druga djeca, imaju očeve i majke koji ih vole. Brinu za njih.
Čvrsto vjerujem da su i te curice voljena djeca. Kao što vjerujem da je njihova agresivnost plod ovog vremena. Igara koje igraju, društvenih mreža koje im otimaju empatiju. Na tome moramo raditi kao društvo. Na empatiji. Jer nam nema druge. Učiti iz ovih užasnih situacija kojima svjedočimo danas u mom, a već sutra u vašem gradu. I razgovarati sa djecom. Nikome od nas nisu izgovor dva posla koja radimo ako svoju djecu ne zagrlimo kada dođemo kući. Pitamo ih što su radili u školi?
Brutalan je svijet u kojem živimo. Ubrzan i sebičan. Djecu to, izgleda, najgore pogađa. Nažalost. Zabrinut sam od kada sam postao otac i bit ću zabrinut do kraja života. To mi je posao. Biti budan i biti zabrinut. Od kada izađu iz kuće, do kada se vrate. I nikada naravno neću moći staviti ruku u vatru da neće napraviti kakvu glupost. No, u jedno ću uvjeren biti čitav svoj život. U činjenicu da su uvijek i bezuslovno bili dovoljno voljeni.
Sasvim dovoljno da shvate što je ljubav, što empatija, a što bol. Bol koju niti jedno dijete ne smije osjetiti. Možda griješim, možda nije dovoljno, ali je, vjerujem, dobar početak.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Pixabay
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"
















@Verena, nisam siguran da izključivo tehnologija upliva na našu djetcu, dotično i būduće unuke. sklonïji sam stavu jeda prëtežno roditeljski nemari i obitëljski neodgoj za posljedicu imaju današnje razširjeno stanje među mladinom/mladežju/mladima. zapravo, mogu u najkraćima čṙtama početi od svoje izkusstvom bogate i netipične adolescentske življenske pritče. daklë, nakon uspješno zaključene půčske škole u rodnom mnogomilijunskom buenos airesu odlučih se napusiti roditeljski dom i domovinu, ter nastaviti školovanje u USA-u, točnïje na zapadnoj obali u kaliforniji. roditeljima je moja odluka težko pala, ali su se s njom na koncu pomirili. starïja braća su tada jur bīla, koli pri upisu na fakultete, toli pri koncu srjednje škole. volïô sam "daskati" na valovima i to me je privūklo u kaliforniju. ciela obitëlj je tada pripadala višemu srjednjemu sloju argentinskoga družstva, tako da me je otac (sa svojom privatnom tvṙdkom poslujućom i u USA-u) mogaô razmjerno lastno financijski/pjenezno/novčano pomagati, ali to nisam želïô. prijaviô sam se za školsku "stipendiju", a potom ju i dobīô, pri čem mi je otac lje kratko na početku jednokratno pomogaô. ostatak školovanja sam dokončaô djelajući i radeći razne dopuštene poslove, financirajuć si sve sām - pače i pṙvi auto nakon položenoga vozačskoga izpita s napůnjenih šestnaest ljetā. živïô sam vāsda skromno i naučiô štedjeti. također sam daskaô na valovima nakon svieh zaključenih dnevnih obvezā, a i redovno se družiô "vanï" s vṙstnicima/ama/vṙštnjacima. u nëkom trenutku sam se počeô zanimati i za zrakoplovstvo, pak se i s tiem baviti. nëkoč, razumljivo, nije postojala sva današnja tehnologija zasnovana na superbṙzima američskima "processorima", niti su PC-i bīli ovi današnji, niti su postojali "mobilni/pokretni" telefoni s današnjima mogućnostima. no, s druge strane, "porok" je u USA-u bīô vidljiv na svakom koraku, od prostitucije na ulicama, ća do droge dostupne svakomu, nasilja s uličnima bandama, pornografijom u klubovima, itd. odrastati daleko od roditeljā i domovine, mladić/mladac silom okolnostī i življenskih uvjetā u stranom/tuđinskom/inozemnom svietu prëpůnim prëdrazsudā i opasnostī bṙzo ter pospješeno odraste i sazrïje u čovjeka. kakov će izhod bīti na koncu svega, određuju u najvećem dielu roditeljski odgoj i obitëljske vriednosti, koje svatko nosi sa sobom, kamo god' i kuda god' ide/krene. tako je bīlo sa mnom ter s mnogima mojima anglo-američskima prijeteljima i drugovima/"tovarišima", koji po anglosaxonskoj navadi i običajima domove svojih roditeljā napuštaju rano - često s 16-17 ljetā - i od tada žive koliko-toliko "sāmostalno".