OTKUP SIROVE KOŽE: Godina u kojoj je zapečaćena sudbina braće Sidran

Lupiga.Com

15. siječnja 2012.

OTKUP SIROVE KOŽE: Godina u kojoj je zapečaćena sudbina braće Sidran

U Zagrebu je jučer prezentirana knjiga "Otkup sirove kože" Abdulaha Sidrana, jednog od najvećih bosanskih pisaca našeg vremena. Kao što naslov kaže, pisac se vratio u godinu u kojoj je zapečaćena sudbina braće Sidran, Abdulahova i dvojice njegove braće. Reći ćemo vam samo toliko da su te '64. na '65. godinu sva trojica sinova starog Sidrana Mehe izgubila godinu u školi, pa je došlo vrijeme da ih život rasporedi na nove radne, pardon, učeničke zadatke. Elem, da ne duljimo, ovdje pročitajte jednu od dirljivih Sidranovih priča ...

Ulomak iz knjige "Otkup sirove kože"

Sa razdaljine od pedeset godina jasno se vidi da je na koverat sudbine svakog od trojice braće Sidran dobri Bogo vlastitom rukom udario žig tri godine prije posljednjih dana zime 1964/65, kada je, u pedesetoj godini, nakon teške bolesti, umro njihov otac, Mehmed Meho Sidran. Sa udaljenosti od pedeset godina vidi se kako je stvar sa braćom Sidran zapravo završavala tamo gdje su oni mislili da je počinjala! Juna 1962. godine, gotovo tri godine prije Mehine smrti, na porodičnom konferencijom stolu našla se samo jedna tačka dnevnog reda: izvještaj o školstvu, a sadržaj toga izvještaja bio je – katastrofa, gola, puna, totalna katastrofa! Sva tri brata, kao po dogovoru, izgubili godinu! Srednji brat, Avdo, onaj koji će kasnije postati pisac – jer je tako bilo nažvrljano u kovertu pod onim žigom! – treći razred gimnazije skončao sa tri debele kečine: iz matematike, iz hemije i iz njemačkoga jezika. Vladalo je nepisano pravilo da se u takvim slučajevima na sjednici Nastavničkog vijeća dotičnome žalosniku oprosti jedna od triju negativnih ocjena i dadne mu se prilika da preostale dvije ispravi na avgustovskom popravnom ispitu, pa tako ipak ne izgubi, nego spasi cijelu jednu školsku godinu. Vladalo je takvo pravilo, ali je vladalo i pravilo odstupanja od toga pravila ako se, kao u ovoga egzemplara, u učenika nađe i slaba ocjena iz – vladanja. Iz toga delikatnog “predmeta” Avdo je imao pošteno zarađenu, pravednu i zasluženu jedinicu, s prtljagom od 137 neopravdanih izostanaka sa časova – a takvome učeniku, bez intenzivnog roditeljskog staranja ili kakvog protekcijskog kišobrana, objektivno nije bilo spasa.

Mlađi brat, Edo, propao u prvom razredu. Stariji, Ekrem, uvijek brilijantni Eko, izgubio prvu godinu na Elektrotehničkom fakultetu! Šta da se čini, kažite, ljudi? Tri sina – tri sloma! Tri sina – tri brodoloma! Meho je vlastitim očima pročitao zagrebačku ekspertizu koja potvrđuje sarajevske grozne medicinske nalaze o njegovoj opakoj bolesti, a perspektiva u kojoj udovica Behija školuje, hrani i odijeva četvero djece, uzrasta od dvanaest do dvadesetidvije godine, izgledala je suviše tjeskobno i mračno. Kako nije bio nimalo sklon vjerovati u čuda i nadati se nemogućem, odlučuje da stvar presiječe oštrim rezom, bez trunke sentimenta. Avdo neće ponavljati razred! Avdo će školovanje nastaviti u Željezničkoj saobraćajnoj školi u Vogošći. To je zdrava i pametna škola internatskog tipa, za prijem u nju se ionako traže dva razreda gimnazije, a nakon dvije godine njen svršenik stiče diplomu željezničkog saobraćajnog tehničara, s kojom se praktično u dva koraka stiže do finoga posla i sigurnoga mjesta – otpravnika vozova. Može li se zamisliti išta jednostavnije i ljepše? Ne može. U dnevnome redu te važne porodične sjednice Meho ni pod tačkom razno nije planirao bilo kakvu diskusiju, ali i da jeste, Avdo, što se njegovog slučaja tiče, ne bi ni zucnuo: mnogo mu se svidjela mogućnost da regularno zbriše od kuće, da zbriše od kuće trajno, da sa Bjelava otperja u vidu lastinog repa, što prije, što prije. Nestrpljiv da svane dan i da širom Sarajeva raznese epohalnu radosnu vijest, cijele se noći u krevetu vrtio i znojio, kao u teškoj ognjici.

Ni Edo neće ponavljati razred! Ova kuća nema vremena za ponavljanje razreda! Jeste li razumjeli? Svi su sve razumjeli i nije bilo nikakve potrebe da Meho udara šakom o stol uz svaku svoju izgovorenu riječ i uz svaki slog svake izgovorene riječi. Je-ste li ra-zum-je-li? Tap-tap-tap, tap-tap-tap-tap! Edo će na kuharski zanat, trogodišnja Škola učenika u privredi “Jaroslav Černi”. Posao poslije može da bira: u Sarajevu postoji dvanaest gradskih “Ekspres” restorana i za njega kao za Mehinog sina u njima su širom otvorena svaka kuhinjska vrata.

A šta da se radi sa Ekremom? Sa Ekremom – nema ništa da se radi. Njemu se mora oprostiti. On u toku cijeloga svoga dvanaestgodišnjeg predfakultetskog školovanja nikada nije kući donio ni jednu jedinu četvorku, niže ocjene da ne spominjemo! Nego sve same kretenske oble petice! Avdu je ponekad spopadala i suluda pomisao kako ih Ekrem i donosi kući samo zato da bi, gluho bilo, otežao položaj svojoj mlađoj braći! Kada je, po završetku gimnazije, trebao odabrati šta da studira, na koji fakultet da se upiše, bilo mu svejedno. Vidite šta je najteže, pa me tamo upišite! Tako rekao roditeljima i sa svojom rajom iz “Fisa” otišao na more. Tih godina stvarno najteži bio tek osnovani Elektrotehnički fakultet. Niti se na njega mogao svako upisati, niti se lako završavao, niti je iko smatrao ikakvom štetom ili sramotom ako se posrne na prvoj stepenici njegove najteže, prve studijske godine. Neka Ekrem slobodno ponavlja!

Meho je stvari zbilja postavio logično i principijelno, takoreći bez greške. Ali je na te iste stvari Onaj Što Udara Pečate gledao nešto drugačije: u Željezničkom dispanzeru, u strogom centru grada – to je ona austrougarska zgrada na Titovoj, Direkcija željeznica, koju mnogi brkaju sa susjednom zgradom Državnog Predsjedništva – u toj je zgradi, dakle, Onaj Odozgo stvorio i posadio nekog starog doktora s njemačkim prezimenom koje Avdo nije upamtio (sjeća se samo njegovih sijedih brkova i dvobojnih, kao domine, crnobijelih obrva) – da on, taj specijalist-oftamolog, dijagnosticira kako lijevo oko kandidata Avde Sidrana vidi znatno slabije od desnog, pa mu se u zdravstveni karton ne može upisati ono što je za prijem u Školu neophodno: kategorija vida A 1. Ne zaboravimo, posao otpravnika vozova je da čini ono što mu ime kaže: da dočekuje i otpravlja vozove, za šta je neophodan besprijekoran i sluh i vid! Jugoslavenska Državna Željeznica, to je šapka i uniforma, sa uniformom nema šale i kod nje nema samilosti, koliko god iz dječakovih očiju po kamenitom stubištu Direkcije frcale i lile vrele i uzaludne pubertetske suze! Da, Avdo će ipak ponavljati treći razred! Ništa od žuđenog rastanka sa kućnom gužvom i gnjavažom, ništa od radosti i izmaštane ljepote samostalnog življenja! Zbogom, srećo, koja nisi ni došla!

Tako su se kompletna kola Mehmedovih oštrih rezova slomila na leđima najmlađega mu sina, onoga kome se on, 4. februara 1947 – sve žudeći da mu Behija, nakon dva muška djeteta, napokon rodi kćer – nimalo nije obradovao! Ode Edo u kuhare, ode Edo u kuhare! činilo se Behiji da čuje kako bjelavska djeca zadirkuju njenog trećeg sina i od toga ju je obuzimalo jasno osjećanje krivnje. Da koliko-toliko popravi stvar odlazi kod direktora sarajevske Elektrodistribucije Jahiela Jaše Kamhija, poziva se na njihove zajedničke godine u SKOJ-u i žalobnim glasom podastire molbu da on, svojim autoritetom, kod direktora škole “Jaroslav Černi” ishodi prebacivanje njenog sina sa kuharskog na električarski zanat. Kako bi to sutra izgledalo, je li tako, druže Jašo, kad me neko pita, a ja mu kažem: jedan mi sin elektroinžinjer, drugi – kuhar. Nekako, brate, grozno. A kad reknem: ovaj elektroinžinjer, onaj električar… nije previše ružno? Je li tako, druže Jašo? Kamhi bez ikakvoga vrdanja i prenemaganja uslišava njenu molbu i u njegov raboš rukom anđela biva upisano jedno plemenito djelo. Mada se ne zna da li je za Edu bilo dobro ili je za Edu bilo zlo to što je u životu postao električar a ne kuhar. Malo je čega sličnog na životnim putanjama jednoga kuhara i jednog električara. Ali – ko zna ? Ni sa udaljenosti od pedeset godina, ta se stvar ne da razabrati.

Ponavljača Avdu školske vlasti raspoređuju u najbolji školski kolektiv – pola odlikaši, pola vrlo-dobri i dobri – u uzoriti Treći Ce razrednika Jurja Mareka, pisca udžbenika i čitanki književnosti, jednog od najboljeg sarajevskih profesora i provjereno najboljega praktičnog pedagoga, domaćega, takoreći – Makarenka. Ako ne znadne i ne uspije on, onda u Sarajevu ne postoji niko ko bi maloga Sidrana znao otrgnuti od ulice, i sa stranputice na koju je nagazio tako čvrstim korakom vratiti na utabane staze jednog urednog djetinjstva i normalne gradske mladosti. Da li su u tome raspoređivanju školskoga problema Avde Sidrana u Marekov Treći Ce sudjelovali i pametni prsti lijepe teta-Dare iz Centra za socijalni rad u Skerlićevoj ulici, kamo je on, u svojstvu registriranog maloljetnog delinkventa, dva puta pozivan na razgovor – ne zna se, ali je i moguće i logično. U toj su mu ustanovi prijetili da će ga, ako tako nastavi, morati strpati u stolački popravni dom. Avdo se na prijetnje nije obazirao. Socijalna radnica je kazala Pa ti mene uopšte ne slušaš !? a on odgovorio Imate pravo. Samo vas gledam. A ako želimo biti sasvim precizni, on nju nije ni gledao nego pogledom – žderao. Još kad je, nešto kasnije, između dviju posjeta njenom Centru, povezao stvari i shvatio da je ona, ta teta-Dara, ustvari pjesnikinja Dara Sekulić i kad je brže-bolje dva puta pročitao njenu tek izišlu knjigu pjesama Grlom u jagode, dozvolio je sebi da se u nju zatreska svjesno, principijelno i temeljito, do daske i do ušiju. I ta zaljubljenost, kao takva, na izvjestan filozofski način traje i danas, kada je njemu 67, a njoj 80 godina. Zašto da ne? Uostalom – da! Kako si, Daro?

Na početku nove školske godine, prvoga dana septembra mjeseca, u jedan sat i četrdesetpet minuta poslije podneva, Meho je budan ležao na istome kauču na kojem će dvije i po godine kasnije umrijeti, a u njegovim rukama već nije bilo one snage s kojom je samo dva mjeseca ranije, u junu, žestoko udarao šakom po stolu. Pitao je Ko ti je sad razrednik? a kad je Avdo izgovorio razrednikovo neobično i lijepo ime i prezime, desnom je rukom sa nahtkasne pokraj uzglavlja porušio sve lijekove, pribor i sitnice i kroz zube protisnuo jedva čujan škrgut Zar ta pička!? Soba se u djeliću sekunde cijela pretvorila u ringišpil sa osovinom u Avdinoj lobanji, i taj se ringišpil, evo, bjesomučno i bešumno vrti dok on na koljenima sa poda kupi i na plohu nahtkasne vraća bočice, kutije i kutijice s lijekovima, injekcijske ampule, nerazbijene čajne šalice, tacne, kašičice, male i veće očale, plastičnu cjediljku, plavi kožni novčanik, zelenocrno Pelikan nalivpero i debeli ručni sat marke UMF.

Na proslavi mature, juna 1964, na velikoj terasi ilidžanskog hotela “Kristal”, nakon što je popio tri vermuta i dva konjaka, Avdo primiče stolicu do stolice svoga dragog razrednika, polaže glavu na njegove grudi i, ne trudeći se da sakrije suze, pita: Molim Vas, druže razredniče, recite mi: zašto vas mrzi moj tata? Zašto?

Danas, sa udaljenosti od pedeset godina, Avdo nije siguran da li je, kroz svoje suze, na lijepom razrednikovom licu vidio ili mu se učinilo da vidi dvije krupne muške suze, netom skliznule iz dubokih ljubičastoplavih tužnih očiju.


Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube