Njegovi su zločini sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća rezultirali kolektivnom traumom, ali i prijeko potrebnim promjenama u pravosuđu. Bivši robijaš i zavedeni prijestupnik Dutroux je otpočetka bio glavni osumnjičeni za otmicu dvije osmogodišnje djevojčice, ali je više od godinu dana uspješno navodio policiju na krivi trag. Razlog tomu je bio nedostatak koordinacije, nepovjerenje i rivalstvo na granici sukoba između tri grane policije – lokalne, žandarmerije i sudske.

Novi film belgijskog majstora žanrovskog filma Fabricea du Welza, „Maldoror“, zapravo je fikcionalizirana verzija „slučaja Dutroux”, ali i studija nacionalne traume koju je taj slučaj izazvao. Također, u pitanju je i studija ljudskog karaktera i pitanja sudara iskonskog zla s konceptom pravde, uz neizvjesni ishod. Film je premijeru imao lani u službenoj selekciji Venecije, doduše izvan konkurencije, dok je kod nas u regiji zaigrao na Grossmannovom festivalu fantastičnog vina i filma u slovenskom Ljutomeru.

Naš protagonist i točka gledišta je policijski novak Paul Chartier (Bajon), perceptivan i inteligentan, s jakim osjećajem za ispravno, ali i impulzivan i nepredvidljiv u smislu reakcija. Odrastao praktički kao siroče, napušten od strane roditelja i prihvaćen jedino od kriminalnog klana, on je očajnički želio da živi pošteno, zbog čega se i pridružio žandarmeriji. Njegove kolege, pak, uglavnom se bave iluzijom činjenja („radio, ne radio, svira ti radio”), pa im njegova revnost uglavnom služi za sprdnju. I na privatnom planu je pri dnu „lanca ishrane”, budući da se on priženio u skromni obiteljski klan sicilijanskih imigranata koji upravljaju katoličkom misijom u gradu Charleroi. Makar je njegova ljubav prema Gini (Bellugi) iskrena.

Šef stanice Hinkel (Lucas) u njemu vidi određeni potencijal, pa ga uparuje s jednim od poštenijih kolega, Catanom (Manenti) na zadatku prismotre kriminalca i osumnjičenog pedofila i otmičara Marcela Dedieua (López) po dojavi jednog znanog lokalnog prijestupnika. Problem je, pak, u tome što slučaj otmice vodi istražna, odnosno sudska policija, a što neke od informacija ima lokalna policija, a nijedna od grana nije voljna koordinirati istragu. Žandarmeriji ostaje to da Dedieua pokušaju uloviti na djelu ili da mu „prišiju” neki sitniji prijestup poput šverca, falsificiranja isprava ili krađe automobila, budući da je njegova mehaničarska radionica mjesto okupljanja raznih sumnjivaca.

Tijekom svoje prve polovice, „Maldoror“ (inače nazvan po kodnom imenu žandarmerijske operacije) djeluje kao klasičan procedural, što je inače atipično za du Welza čije su studije nasilja, zla i uništenja po pravilu bivale visoko stilizirane i nerijetko krvave. Ovdje u principu imamo više prljavštine, nesposobnosti, javašluka, korupcije i sitnih ljudskih gadosti. Međutim, kako su Paulu ruke vezane u smislu poduzimanja akcije i rješavanja slučaja, du Welz se sve više okreće njegovoj psihi koja se pod tim teretom frustracija raspada prijeteći čak da ugrozi i njegov brak i obiteljski život s Ginom.

Fabrice du Welz sjajan posao radi s izborom glumaca, počevši od Anthonyja Bajona čije gotovo dječačko lice sugerira mladenačku zanesenost da baš on, odnosno lik koji on tumači, može napraviti razliku i promijeniti svijet i način postupanja, a sve u ime nekakve pravde. Ostatak postave čine provjereni belgijski i francuski glumci od kojih su se neki već pojavljivali u ranijim filmovima istog autora. Tu možemo ubrojiti i divu Béatrice Dalle (s kojom i o kojoj je du Welz lani snimio dokumetarac „The Passion According to Béatrice“) koja ovdje igra nimalo glamuroznu ulogu protagonistove majke. Hrvatskoj publici će svakako pozornost privući i prisustvo Alexisa Manentija, viđenog u filmu „Čovjek koji nije mogao šutjeti“ Nebojše Slijepčevića, doduše ovdje u nešto manje profiliranoj ulozi.

Također i du Welz i njegov koscenarist Domenico La Porta, inače novinar, filmski kritičar i urednik Cineurope, demonstriraju oštro oko za detalje različitih, a od očiju šire javnosti skrivenih miljea Belgije devedesetih godina. Bilo da se radi o krugu talijanskih imigranata, periferijskih probisvijeta, sirovih policajaca ili korumpiranih dužnosnika, sve djeluje autentično gadno, dekadentno, na rubu propasti. Njih dvojica, također, točno znaju kada valja odstupiti od fakata i preći na špekulacije i fikciju – ipak je u pitanju igrani film, a du Welzova precizna, studiozna, a opet nenametljiva režija tu dolazi kao izvrstan dodatak.

Opet, „Maldoror“ je pomalo rasplinut film koji povremeno ima problema s tempom i fokusom, ali razlog za to se skriva i u samom slučaju i njegovim dalekosežnim posljedicama za belgijsko društvo. Du Welz želi istražiti što je više toga izvedivo i u pojedinim stvarima „zarezati” što je dublje moguće, ali ponekad jedan sam film, čak i s preko dva i pol sata trajanja, za takvo nešto nije dovoljan. Zbog toga je „Maldoror“ izvrsna polazišna točka za daljnje istraživanje i razmišljanje na temu zla, pravde, pojedinca i društva.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Maldoror

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.