Ovog mjeseca, na jučerašnji datum (11. srpanj 2013), zaokružila se puna 31 godina od smrti velikog pisca Meše Selimovića. Lupiga vam tim povodom nudi intervju koji je s piscem 1965., godinu dana prije objave romana Derviš i smrt, napravio novinar riječkog Novog lista Giacomo Scotti. Pročitajte kako na svijet gleda pisac koji je posljednjih godina pretvoren u heroja socijalnih mreža. Mešini citati, naime, postali su nezaobilazan djelić facebook i twitter svakodnevice, što nije čudno obzorm da je u pitanju bio mudar i rječit čovjek. Elem, pređimo na ovaj zanimljiv komadić povijesti.

 

Mehmed Meša Selimović 
(Tuzla, 26. travnja 1910. - Beograd, 11. srpnja 1982.)

Novi list: Kako gleda Selimović kritičar na Selimovića pripovjedača i romansijera?

M. Selimović: Na ovo prvo pitanje iskreni odgovor bi glasio: – Rđavo: da često upada u komplikovano psihologiziranje, da suviše voli lijepu rečenicu i zavodljivu nijansu, da je nezadovoljan onim što piše i neprestano prerađuje napisano, možda i kvareći. Dobro: da je zainteresovan za izražajnu plastiku čovjeka, da ljude ne gleda uprošćeno, da traga za zanimljivošću likova, da teži sintezi tradicionalnog i savremenog u jeziku i stilu, uz svoju ličnu boju, naravno.

Novi list: Da li postoji opasnost da Vaše bavljenje esejistikom potisne u pozadinu  inventivne kvalitete pripovjedača, pjesnika u Vama?

M. Selimović: Svaki savremeni pisac je istovremeno i kritičar. Kritička svijest, bez obzira da li piše kritike, nužan je preduslov za stvaranje odnosa prema onome što se piše. Od kritičke svijesti i sposobnosti za analizu, do pisane kritike samo je korak. I sve je više beletrista koji pišu kritike, eseje, oglede za razliku od ranijih vremena kad su ta dva posla bila uglavnom odijeljena. Savremeni pisac, uz  talent koji je nužna pretpostavka, mora da zna o književnosti, estetici, filozofiji, isto toliko koliko i dobar esejista. To je vjerojatno i razlog što danas više ne postoje svemoćni kritičari-učitelji i arbitri.

Novi list: Bavljenje   kritikom   potencira   i  osjećaj   odgovornosti pred sobom i svijetom. Nikakvih opasnosti, dakle. No, šta Vas najviše zaokuplja u Vašem esejističkom radu?

M. Selimović: Mislim da nema opasnosti za moj beletristički rad zato što se povremeno bavim i esejistikom. Volim da tražim skrivene porive u djelima pisaca, da pronalazim veze između njihovih ideja i vremena u kome su živjeli, da otkrivam psihološke komponente njihova stvaralaštva i djelovanja. Doživljavam ih kao složene  ličnosti (Vuka  Karadžića, na primjer) koje bi mogle biti zanimljivi likovi romana. Osim toga, svoja razmišljanja o stilu, jeziku i načinu pisanja, neizbježna za svakog od pisaca, najčešće primjenjujem na pojedina djela i njihove stvaraoce, tako da uvijek ostajem u krugu svojih interesovanja. Način saopštavanja je, naravno, drukčiji, ali je esejistika za mene odmor poslije napornog rada na romanu, u kome se maksimalno angažuje cjelokupna racionalnost mišljenja.

Novi list: Kada stvarate? Vaš način stvaranja?

M. Selimović:   Pišem samo noću, kad se grad potpuno smiri. To mi je jedino  slobodno vrijeme. Radim brzo, ali mnogo vremena trošim na dotjerivanje rukopisa. Ako knjigu napišem za jednu godinu, potrebno mi je dvaput toliko vremena za redigovanje, čak i potpuno mijenjanje.

Novi list: Da se vratimo na početak Vašeg književnog stvaranja. Kada ste napisali  (ili  objavili) Vaš književni prvijenac? Kako je on nastao?

M. Selimović: U četvrtom razredu gimnazije, objavljen u školskom listu, toliko sentimentalan i plačan da me sjećanje na to još i danas čuva od lakrimoznosti i patetičnosti.

Novi list: Da niste književnik, šta biste htjeli biti u životu?

M. Selimović: Ispovjednik i špijun (to znači književnik).

Novi list: Što Vas u našim književnim relacijama ili u našoj književnosti danas najviše zabrinjava?

M. Selimović: Grube otvorene svađe, moćne zatvorene koterije, razorna mržnja.

Novi list: Koja Vas umjetnost, osim literature, najviše privlači i zašto?

M. Selimović: Muzika, naročito klavirska. Možda zato što izražava više nego što mogu da iskažem, što me razoružava, nadvladava skeptičnost, približava udaljeni i odvojeni svijet.

Novi list: Ugled pisca u društvu. Recite nekoliko riječi o tome.

M. Selimović: Malen je taj ugled, usljed okolnosti za koje nismo krivi, a mi smo ga još i umanjili vlastitom krivnjom.

Novi list: Koji kraj naše zemlje najviše volite?

M. Selimović: Volim slikovitu raznovrsnost Bosne, civiliziranost Slovenije, herojski pejzaž Crne Gore, ljepotu i blagost Ohridskog jezera, pitominu Šumadije... Da imam auto, novca i vremena, neprestano bih krstario po ovoj  čudesnoj  zemlji.

Novi list: Imate neku posebnu želju u životu?

M. Selimović: Da napišem  ono  što želim i da to nađe odjeka u ljudima.

"veliki roman o dervišima koji ne umiju da postanu ljudi"

Novi list: A na čemu sada radite?

M. Selimović: Pripremam za štampu veliki roman o dervišima koji ne umiju da postanu ljudi. Preda mnom je studija o jeziku i stilu Vuka Karadžića i odmah zatim roman o našim savremenicima (već je skiciran).

Novi list: Mislim da sam i previše zloupotrijebio Vašu dobrotu. Zato ću Vam   postaviti još samo jedno pitanje: Čemu se Vi kao književnik najviše smijete?

M. Selimović: Gorko se smijem nevjerojatnim deformacijama ljudi.

Novi list: S pitanjima je, za danas, dosta. Ipak, ako Vam nije teško, ispričajte mi neku anegdotu.

M. Selimović: Na jednom prijemu, za vrijeme Kongresa PEN kluba, na Bledskom gradu,   sjedio sam s nekim  piscima u sali. Naišao je Dušan Matić i našalio se: "Kakva   sreća,  nisam se ni nadao da ću naići na kraljeve." "Prirodno je da imperator nađe kraljeve", rekao sam poklonivši se.

Giacomo Scotti, Novi list (1965.)

Lupiga.Com