STRANI RADNICI U HRVATSKOJ: Migracije nisu sigurnosna prijetnja, nego prilika za razvoj

Aleksandar Tešić

31. kolovoza 2022.

STRANI RADNICI U HRVATSKOJ: Migracije nisu sigurnosna prijetnja, nego prilika za razvoj

U medijskim objavama na opću temu migrantskog rada, strani radnici u Hrvatskoj svedeni su u najvećoj mjeri na brojke u žalopojkama poslodavaca o utvrđenom neskladu između ponude i potražnje na ovdašnjem tržištu rada. Bilježi se kuknjava o sezonskom manjku radne snage u turizmu i građevinarstvu, eventualno egzotika dalekih Indije i Nepala iz kojih nam sve više pristižu strani radnici. Nema u tim objavama rasprava o važnijim pitanjima nego se nudi mahom tehnička perspektiva u kojoj se o stranoj radnoj snazi niti ne promišlja kao o ljudima s određenim pravima. O migrantskom radu ne postoji ni dijalog poslodavaca i sindikata niti razvijena svijest da radnici migranti, u usporedbi s domaćom radnom snagom, nailaze na puno veće poteškoće. Neke su to od utvrđenih činjenica, objavljenih ovoga ljeta u studiji na 64 stranice kojom je znanstveno istraženo i zabilježeno stanje stvari migrantskog rada iz trećih zemalja u pet sektora hrvatskoga gospodarstva.

Hrvatska je zbog sveopćeg manjka radne snage postala ovisna o radnicima migrantima, a u graditeljskom sektoru prognoze su takve da će za desetak godina većinu radnika činiti stranci. U usporedbi sa zapadnoeuropskim zemljama, radnika migranata u Hrvatskoj je prijašnjih godina bilo relativno malo i tema migrantskog rada ovdje još uvijek nije dobila značaj koji zaslužuje. Migranti kod nas popunjavaju najviše radna mjesta koja traže nisko obrazovanje, a većina ih potječe iz zemalja regije. U graditeljstvu te u turizmu i u ugostiteljstvu većina ih radi fizičke poslove, u metalnoj industriji, pak, najveći broj migranata su visokokvalificirani stručnjaci, u javnom zdravstvenom sektoru liječnici i medicinske sestre, dok su u sektoru digitalnih platformi koje pružaju fizičke usluge prijevoza i dostave migranti mahom nekvalificirani ili niskokvalificirani. 

Radnici migranti uglavnom u Hrvatskoj rade godinu ili dvije, nakon čega često odlaze u treće zemlje. Donedavno krut i restriktivan zakonodavni okvir za reguliranje rada radnika iz trećih zemalja je promijenjen, no migracijske politike koje bi imigraciju radne snage promatrale kao priliku za gospodarski i društveni razvoj, nema. Manjka i politika koje bi olakšale integraciju radnika migranata i njihovih obitelji u ovdašnje društvo, dok strategije za postupanje sa stranim radnicima nedostaju i poslodavcima i sindikatima. Sukus je to studije „Strani radnici u Hrvatskoj: izazovi i mogućnosti za gospodarski i društveni razvoj” što ju je u srpnju ove godine publicirao Institut za razvoj i istraživanje (IRMO). Studija koju potpisuju Hrvoje Butković, Višnja Samardžija i Ivana Rukavina, nacionalni je izvještaj za Hrvatsku u okviru dvogodišnjeg međunarodnog projekta „Pregovaranje radnih uvjeta i socijalnih prava radnika migranata u zemljama srednje i istočne Europe (BARMIG)”, financiranog EU sredstvima.

Konobar
Najčešće slušamo kuknjavu o sezonskom manjku radne snage u turizmu (FOTO: Pixabay)

„Da bi se nosio s administrativnim zahtjevima regulacije svojeg statusa, radnik migrant mora poznavati hrvatski jezik, što predstavlja neposrednu prepreku na putu uspješne integracije. Državni programi za integraciju radnika pod međunarodnom zaštitom postoje i uključuju pomoć u povezivanju radnika i poslodavaca, kao i tečajeve jezika pod pokroviteljstvom države. Međutim, takvi programi koje sponzorira država ne postoje za radnike migrante koji su imigrirali iz ekonomskih razloga i ne nalaze se pod međunarodnom zaštitom. Stoga sve troškove vezane uz učenje jezika, priznavanje diploma i daljnje obrazovanje radnika migranata trebaju snositi poslodavci, sami radnici ili se u nekim slučajevima oni namiruju iz periodičnih programa organizacija civilnog društva. Državljani trećih zemalja u Hrvatskoj imaju ograničen pristup socijalnim pravima koja su vezana uz status njihova zaposlenja ili stalnog boravka. To uključuje kompletnu zdravstvenu zaštitu, ali ne i druga socijalna prava poput naknade za nezaposlenost“, navodi se tako u studiji koja uz ostalo bilježi da u usporedbi s domaćom radnom snagom, radnici migranti objektivno nailaze na veće poteškoće zbog nepostojećih društvenih mreža, prepreka na putu ostvarivanja svih socijalnih prava i općenito veće izloženosti potencijalnoj diskriminaciji.

Ovoljetna znanstvena studija detektira i činjenicu da važnu ulogu u zapošljavanju migranata u sektorima graditeljstva i metalne industrije igraju agencije za privremeno zapošljavanje i da njihova uloga u turizmu i ugostiteljstvu te u javnom zdravstvu zasad nije toliko izražena, a da je u sektoru digitalnih platformi koje pružaju fizičke usluge prijevoza i dostave uloga posrednika, tzv. agregatora koji djeluju kao posrednici između platformi i radnika, presudna dok je taj oblik rada nedovoljno reguliran. Utvrđuje su u studiji IRMO-a i kako nijedan od kolektivnih ugovora koji reguliraju pojedine od promatranih sektora ne sadržava posebne odredbe za radnike migrante, te da nedostatak odredbi i bilo kakvih rasprava o radnicima migrantima među socijalnim partnerima pokazuje da ni sindikati ni poslodavci nemaju dovoljno razvijenu svijest kao ni odgovarajuće kapacitete da bi se sustavno bavili pitanjima migrantskog rada. Upozorava se i da u svih pet promatranih sektora članstvo radnika migranata u sindikatima ne postoji ili u najboljem slučaju, kao u graditeljstvu ne prelazi dva posto. 

„U sektoru graditeljstva poslodavci su prisiljeni razvijati specifičnu praksu za radnike migrante koja se odnosi na pomoć pri ishođenju radnih dozvola, organizaciju njihova smještaja, a u nekim slučajevima i prehrane. Ipak, ne postoje univerzalno prihvaćeni standardi ili forumi na kojima bi se mogla podijeliti iskustva. Najveći problem sindikatu jest pristup gradilištima na kojima bi mogli komunicirati s radnicima migrantima, što poslodavci kod kojih ne postoji sindikat često uskraćuju“, piše uz ostalo u studiji Instituta za razvoj i istraživanje koja navodi i da graditeljstvo desetljećima zapošljava najveći broj stranih radnika, od kojih je većina iz susjedstva.

Broj radnika iz trećih zemalja u Hrvatskoj se desetljećima regulirao krutim i restriktivnim sustavom kvota za zapošljavanje stranaca koji je postojao do lanjskoga stupanja na snagu Zakona o strancima. Taj zakon od siječnja 2021. godine nalaže poslodavcima da prije nego što zatraže zapošljavanje stranaca od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ) moraju zatražiti provođenje testiranja tržišta rada, dok HZZ na temelju broja i strukture nezaposlenih osoba te potreba za pojedinim gospodarskim djelatnostima odlučuje za koja zanimanja nema potrebe provoditi takvo testiranje. Neka ranija istraživanja, poput onog o stavovima građana prema migrantima provedenog prije deset godina, pokazala su da većina građana migrante smatra prijetnjom za položaj lokalnog stanovništva na tržištu rada. Većina se ispitanih građana tada, godinu dana prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju, slagala s tvrdnjama da je poželjno ograničiti ulazak stranih radnika na tržište rada kako bi se pri zapošljavanju dala prednost domaćem stanovništvu. Ispitivani tada o migracijskim politikama, većina je građana Hrvatske ustvrdila da migranti kod nas trebaju zanemariti svoju kulturnu raznolikost i biti asimilirani. Godinu dana kasnije, u godini učlanjenja Hrvatske u europsko društvo, studija o radnicima migrantima u Hrvatskoj pokazala je da migracije predstavljaju oblik transnacionalne strategije preživljavanja na malim udaljenostima, s obzirom na činjenicu da je većina migranata u Hrvatsku tih godina dolazila raditi iz susjedne Bosne i Hercegovine.

Kran"Najveći problem sindikatu jest pristup gradilištima na kojima bi mogli komunicirati s radnicima migrantima, što poslodavci kod kojih ne postoji sindikat često uskraćuju" (FOTO: Pixabay) 

Prije tri godine objavljen izvještaj Europske komisije o integraciji državljana trećih zemalja na tržište rada Europske unije pokazao je da se Hrvatska poput većine drugih država članica suočava s tri osnovna integracijska problema: nedostatkom jezičnih vještina, nedostatkom priznavanja kvalifikacija i neusklađenošću vještina i kvalifikacija te diskriminirajućim praksama. Zaključeno je da u Hrvatskoj, kao i mnogim drugim državama članicama, postoji jaz u pogledu zaposlenosti i nezaposlenosti između državljana trećih zemalja i Hrvatske te osoba rođenih u EU te da postoji potreba za učinkovitijim politikama i programima integracije na tržište rada, gdje bi se integracija državljana trećih zemalja na tržište rada postavila kao posebno važan aspekt politike. 

U ovogodišnjoj znanstvenoj studiji na temu migrantskog rada popisan je u tom smislu i cijeli niz preporuka, poput one da Hrvatskoj treba nova višegodišnja migracijska strategija i prateći akcijski planovi te da bi u tim dokumentima u migracijama trebalo prepoznati priliku za gospodarski i društveni razvoj i odmaknuti percepciju migracije od toga da se prvenstveno doživljava kao sigurnosna prijetnja. Primjećuje se i kako bi, slijedeći praksu u zapadnoj Europi, za radnike migrante trebalo osigurati financiranje dugoročnijih tečajeva jezika, kako obrazovanje na engleskom jeziku za djecu radnika migranata mora postati dostupnije, a pristup pravima zdravstvene i socijalne zaštite za radnike migrante jednostavnijim. Navodi se u zaključcima i kako je potrebno ojačati rad inspekcije rada i dodatno educirati njezine stručnjake o ranjivosti radnika migranata na nacionalnom tržištu rada i u njihovu radnom okruženju, apostrofirajući rad putem digitalnih platformi gdje uloga inspekcije rada nije čak niti jasno zakonski definirana. 

Recentno istraživanje obuhvatilo je i analizu medijskog sadržaja na temu migrantskog rada u petogodišnjem razdoblju između 2016. i 2020. godine. Zaključeno je kako najveći broj članaka problematizira činjenicu da na hrvatskom tržištu rada postoji veliki nedostatak radne snage. Uočeno je i kako su neki članci problematizirali i činjenicu da Hrvatska nema useljeničke politike kojima bi se naročito poticalo useljavanje visokokvalificiranih radnika te da se najveći dio članaka tematski odnosi na nedostatak radnika u turizmu. Zabilježeno je i da je u većem broju članaka razmatran kvotni sustav za zapošljavanje stranaca kakav je postojao do 2021. i da se u 2020. godini veliki broj članaka bavio donošenjem i sadržajem novog Zakona o strancima kojim je kvotni sustav zamijenjen onim temeljenim na testu tržišta rada. 

U godinama 2019. i 2020. u medijima je problematiziran uvoz radne snage iz dalekih izvaneuropskih zemalja, što je tada predstavljalo novost, i uglavnom konstatirano kako na putu njihove uspješne integracije veliki problem predstavljaju jezične barijere te da za takve radnike poslodavci bez pomoći države moraju osigurati prehranu i smještaj.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Reflektor

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda

 Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost udruge Lupiga