DRAGI DRUGOVI: Brutalni masakr s kojeg je oznaka tajnosti skinuta tek s raspadom SSSR-a
Marko Stojiljković
21. 03. 2021.
uloge: | Julija Visockaja, Vladislav Komarov, Andrej Gusev, Julija Burova, Sergej Erliš |
---|---|
žanr: | povijesna drama |
scenario: | Andrej Končalovski, Elena Kiseljeva |
režija: | Andrej Končalovski |
Razlog tajnosti bilo je, pak, odstupanje činjenica od ideološke linije. Crvena Armija i snajperisti KGB-a su, naime, otvorili vatru na radnike koji su mirno demonstrirali protiv smanjenja plaća, nestašica živežnih namirnica i rasta maloprodajnih cijena. Štrajkači u socijalističkom raju? Nemoguće!
Opet, iz vida ne bi trebalo ispustiti ni neke povijesne činjenice, poput toga tko je tada bio na vlasti (Hruščov, još uvijek svjež nakon proklamirane „destaljinizacije” i sa aurom pragmatičnog reformatora), kao ni to da se Novočerkask nalazi u Donskoj oblasti, poznatoj po kozacima, tradicionalno nepovjerljivima prema komunističkom režimu o čemu je još Mihail Šolohov pisao u svom kapitalnom djelu „Tihi Don“. Ta dva podatka mogu objasnit paranoju i lakoću na obaraču, kao i kasnije „pospremanje pod tepih” kao rješenje.
Sada smo na tu temu dobili i igrani film u režiji Andreja Končalovskog. Reputacija velikog ruskog i svjetskog filmskog autora u posljednje je vrijeme pomalo narušena njegovim javnim i političkim djelovanjem. Iako u tome nije eksponiran kao njegov brat, Nikita Mihalkov, Končalovski se svrstao u propagatore „meke moći” Vladimira Putina, a film „Dragi drugovi“ je financijski izdašno potpomogao državni tajkun Ališer Usamov. Pa ipak, ne treba zaboraviti okretnost Končalovskog i njegovu sposobnost da radi u različitim kinematografskim kontekstima, od sovjetskog arta, preko holivudske akcije, do decentnih europskih filmova, eksperimenata s novim tehnologijama i osobnih projekata u suvremenoj Rusiji. Stoga nije nimalo čudno da je ovaj film koji je nagrađen za najbolju režiju u Veneciji i od tada obilazi svjetske filmske festivale izabran i kao ruski kandidat za Oscara za strani film. Končalovski u njemu zapravo vrši sintezu svih stilova u kojima se oprobao na više nego solidan način.
Događanja oko radničke pobune, masakra i njegovog zataškavanja pratimo iz vizure Ljudmile (redateljeva stalna glumica Julija Visockaja) koja je pripadnica privilegiranih slojeva sovjetskog društva i tvrdokorna vjernica Partije. Ona je članica lokalnog partijskog komiteta koju upoznajemo u trenutku buđenja u zagrljaju svog ljubavnika i šefa Loginova (Komarov), inače oženjenog čovjeka i još „tvrđeg” vjernika. Njih dvoje se uspijevaju i posvađati, ona zastupa tezu da sve odlazi kvragu otkad nema Staljina, a da je on živ, ideal komunizma bi već bio dosegnut i propraćen svjetskom revolucijom, dok je on na liniji trenutne partijske garniture i sve ležerno argumentira činjenicom da ona ima pristup luksuznijoj robi iz partijskih zaliha, pa bi bilo bolje da „ne talasa”, što vidimo već u sljedećoj sceni kada preko reda ulazi u dućan i dobiva robu direktno iz skladišta dok prodavačica pokušava izvući informacije od nje.
U svom stanu ona, pak, živi sa ocem (Erliš), bivšim kozakom koji dane provodi u dimu cigareta čekajući smrt, i kćerkom Svetkom (Burova) koja je tek počela raditi u tvornici gdje joj je majka na „srednjem” rukovodećem položaju i solidarizira se sa svojim kolegama u njihovim zahtjevima. Situacija uskoro postaje uzavrela, radnici protestiraju, direktor ih pokušava smiriti generičkim partijskim govorom, štrajk se pretvara u ulične demonstracije, a u grad stižu vojska i KGB. Valjaju se fraze o demonstrantima kao zgubidanima, huliganima i „reakcionarnim silama”, priprema se taktika i Ljudmila u tome sudjeluje. Tek kad prvi pucnjevi odjeknu, ona će shvatiti da se nalazi u konfliktnoj poziciji: da kao partijska figura podržava gušenje pobune, ali da kao majka, prije svega, želi pronaći i spasiti svoju kći koja se nalazi negdje u masi na koju se puca.
Kombinirajući prosede američke doku-drame sa stilom starog sovjetskog filma koji unosi dozu artizma u socrealizam, Končalovski uspijeva ostvariti vjerojatno svoj ponajbolji film u trenutačnoj fazi karijere, pa stoga etičke dileme o tome koliko je on kao „državni umjetnik” koji od vlasti prima ordenje i medalje pozvan da to radi prestaju biti bitne. Perspektiva je jasna, autor je kritičan do režima, ali isto tako razumije birokratsku mehaniku i političku logiku iza toga, a da ih pritom ne opravdava.
U tome se jako oslanja na glumce od kojih su samo manjina u glavnim ulogama profesionalci, dok galeriju sporednih likova igraju naturščici od kojih su neki slučajno pokupljeni „s ulice”, a masovne scene su doista impresivne, s gomilama statista i detalja tog perioda. Fotografija Andreja Najdenova je crno-bijela u starinskom uskom formatu 4:3, čime se evocira ugođaj onovremenih filmova. Končalovski uglavnom nudi statične kadrove, školski montirane od strane Karoline Maciejewske i Sergeja Taraskina na način da se referiraju čak na Ejzenštejna, dok dizajn zvuka pun žamora dodaje još jedan sloj realizma.
Problem s filmom, međutim, nije u samom filmu, već u vremenu u kojem je izašao. Sav taj „retro-šik” crno-bijele fotografije i starinskog formata može imati smisla samo u kino-dvorani, na velikom platnu i sa živom publikom. Nesreća je da to u ovom trenutku nije moguće čak ni na najprestižnijim svjetskim festivalima, poput onog u Rotterdamu koji je bio posljednja stanica na njegovom dosadašnjem putu. Sva ljepota, strahota, monumentalnost i vrijednost svjedočanstva na malom ekranu laptopa ne mogu doći do izražaja.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Dear Comrades
@Prolaznik;
Ti ništa ne razumiješ, u SSSR-u je bilo gladi između dva svjestska rata, u svim krajevima te države, ne samo u Ukrajini, možda najviše gladi je bilo u dolini rijeke Volge, koja je Rusiji, takve velike gladi su bile redovna pojava kroz čitavo 19. st., i javljale su se svakih 20-tak godina. Ali tvrditi da je netko "namjerno" i svjesno izglađivao samo Ukrajince, je izmištoljina, i na to se referira termin "Gladomor", zato ga slijedno "vrli" filmski kritičar iz teksta odozgor, uvrštava u "zlodjela režima" nad vlastitim narodom, laž koja se poput Ničeove tvrdnje, da 100 puta ponovljena laž postaje istina. Najveći Zapadni poznavalac povijesti SSSR-a, historičar Robert Conquest, koji je od Ronalda Reagana dobio priznaje za svoj rad, je ustvrdio da nikada nije pronašao dokaz da je netko, Staljni ili bilo tko drugi, namjerno "izglađivao" Ukrajince. SSSR, naprotiv, je napokon dokinuo cikluse, i glad koja je vladala krajem 20-tih i početkom 30-tih, prošlog st. u SSSR-u je bila posljednja velika glad u tom dijeli svijeta.