Jednog jutra u veljači probudila sam se ranije od uobičajenog, dohvatila mobitel i ugledala prvu objavu tog dana: „Jeftine karte iz Zagreba za Iran!“ I tako u devet ujutro imam kupljene četiri karte za Iran i već grubo složeni plan puta. Kada se već jako i nestrpljivo veselim putu u vijestima čitam kako je Izrael granatirao iransko veleposlanstvo u Siriji. Avion kojim tjedan kasnije letimo za Teheran neobično je prazan.

Na izlazu iz aerodroma već stoji vozač s kojim sam dogovorila da nas vozi do Yazda kako ne bismo izgubili ništa od dragocjenog vremena na čekanje javnog prijevoza. Volim voziti, vozila sam od Atlantskog oceana do Crnog mora, vozila sam po Napulju, vozila sam po Ammanu, ali u Teheranu ne bih mogla. Svi u grču čekamo da stignemo do hostela, a naš vozač izgleda potpuno opušteno, kao da je sve normalno. Jednako je teško i preći cestu kao pješak, nitko ne poštuje ni zebru ni semafore, pješaci kao u nekoj igrici izbjegavaju aute i dok mi panično trčimo puni adrenalina oni mirno prolaze preko nekoliko prometnih traka zakrčenih prometom.

U jednom trenutku sve mi izgleda tako nevjerojatno, da smo ovdje, u ovoj toploj i mirisnoj noći, svjesni koliko smo predrasuda imali, uživamo u bogatstvu zemlje za koju većina ljudi veže negativne konotacije rata i straha, a zapravo je divna. 

Putopis iz Irana koji smo objavili u dva dijela, možete pročitati na donjim linkovima, a ovdje pogledajte fotografije.

PUTOPIS S ISTOKA (PRVI DIO): Jeftine karte iz Zagreba za Iran? Zašto da ne?

PUTOPIS S ISTOKA (DRUGI DIO): Tjedan koji je trajao kao mjesec