Mladi par u središtu zbivanja, Ana (Grbelja) i Nebojša (Grabež), studira i živi u Londonu, gdje i saznaju da će postati roditelji. Oni vijest nekako moraju priopćiti svojim familijama, ali to odlažu još nekoliko mjeseci. Razlog za to je što njih dvoje dolaze iz obitelji, kako bi se to reklo, visokog profila. Anin otac Miljenko (Bitorajac) je hrvatski tajkun s političkim vezama, a Nebojšin Vuk (Bjelogrlić) srpski političar, dapače ministar, s tajkunskim aspiracijama. U slučaju Miljenka, on svoju kompaniju mora proširiti na srpsko tržište kako bi izbjegao bankrot i austrijsko preuzimanje, dok Vuk mora uvjeriti hrvatskog parlamentarca, inače Miljenkovog kuma, da mu „pusti” već odobrena europska sredstva za projekt metroa.

Glavni element komičnog zapleta je taj da su njih dvojica jedan drugom potrebni u poslovnom i političkom smislu, ali ih svjetonazor(i) sprečava(ju) da se dogovore otvoreno, pa se zbog toga nadmeću i prepucavaju, vukući sve na svoju stranu, što dovodi do spleta komičnih situacija „na rubu međunarodnog incidenta”. A kako je svadba tog tipa pod lupom javnosti u obje države, u nju se počinju uplitati faktori od politike do Crkve, oličene u biskupu (Aćimović) i vladici (Todorović). Obojica očeva su, također, dijabetičari koji uzimaju tablete kako bi krišom konzumirali slatko i alkohol, dok je još jedna poveznica između njih to da se oslanjaju na svoje asistente koji su pametniji i sposobniji od njih, Miljenko na Budimira (Sikavica), a Vuk na Gagu (Stević Žugić).

Razlike u pojavi između njih ipak postoje, Miljenko je u nastupu „narodskiji”, a Vuk naoko više sofisticiran, što je dodatno podvučeno njihovim suprugama, odnosno majkama mladenaca. Marija (Begonja) je pomalo priprosta, ali dobrodušna Hercegovka, dok Jelisaveta (Trivalić) upada u tip „pokondirene tikve”. Kako to u balkanskim porodicama i obiteljima obično biva, žene imaju funkciju smirivanja muškaraca kad im krv proključa i kad im je ego ranjen. Simetrija je dodatno podvučena prisustvom po jedne polu-dementne babe s obje strane (igraju ih Snježana Sinovčić Šiškov i Jelisaveta „Seka” Sablić u karikaturalnom ključu) koje drugu stranu vide kao neprijatelje, četnike, odnosno ustaše.

Simetrija kao osnovna postavka sjajno funkcionira za humor na prvu loptu koji je zasnovana na stereotipima o Srbima i Hrvatima, kao i Srbima i Hrvatima skupa, po sistemu „volimo se – ne volimo se”, „slični smo – nismo slični” i sve u tom stilu. To je dovoljno za relativno furioznu prvu polovicu filma koja kulminira s po drugoj, rodnoj, osi kodiranim provodima za momačku i djevojačku večer. Šeregi je dotle pripremio teren za svojevrsne asimetrije kako bi mogao priču (p)okrenuti dalje i dovesti do kraja. Dok u prvom slučaju, to ima kratkoročni pozitivni efekt (u priču ulazi Denis Murić kao Vukov stariji sin Milanče koji glumi repera „s ulice”) da se učmala momačka zabava okrene u smjeru raskalašenosti, u drugom, s Jelenom (Nerandžić) koja otkriva tajnu iz Nebojšine prošlosti, redatelj podbacuje. Zapravo, ne ispunjava obećanje o furioznoj akciji za kulminaciju filma i umjesto toga poseže za na drugi način naivnom montažnom sekvencom.

Sa sličnom postavkom komedije naravi, mentaliteta, nacionalizma malih razlika i kaosa, Šeregi je operirao i u svom prethodnom filmu „ZG80“ (2016) u kojem pratimo avanture Dinamovaca na gostovanju kod Crvene zvezde 1980-ih, ali je to činio u nešto drugačijem, više akcijskom i „muškom” ključu. Tada smo imali šprancu filma „Warriors“ Waltera Hilla s populističko-toaletno-seksualnim humorom „Žikine dinastije“, ali sada te „hillovske” komponente nema, pa je zamijenjena klišejom kaotičnog vjenčanja na kojem se mladence za malo što uopće pita. Možda upravo ta razlika glede okvirnog klišeja predstavlja razlog zašto je sa „Svadbom“ uspio pobuditi interes šire javnosti, a sa „ZG80“ nije: svadba kao koncept jednostavno dopire do više ljudi nego navijačka subkultura.

Primjetni su, međutim, i još neki trendovi koji se ponavljaju iz filma u film. Kao prvo, tu je prisustvo Renea Bitorajca koji je sada ipak bolje iskorišten – glumac je prestar za tip uloge kvartovskog štemera, posebno mladog Krpe iz Schmidtovih „Metastaza“ (2009), pa mu „evolucija” u tajkuna djeluje prirodno, posebno ako u obzir uzmemo ulogu u seriji „Područje bez signala“ u međuvremenu. Na njegovu nesreću, Bitorajac je uparen sa od sebe „jačim” glumcem Draganom Bjelogrlićem, a trend da srpski glumac nadigra hrvatskog (kao i u „ZG80“) ponavlja se kod većine simetrično postavljenih „parova”. Vesna Trivalić je „jača” od Linde Begonje, Srđan Todorović od Dejana Aćimovića, dok Seka Sablić radi s bolje napisanim likom nego Snježana Sinovčić Šiškov koja je dobar dio filma svedena na zanijemjelo trešenje u spazmima. Izuzetak su jedino mladenci koji su oboje anemični te Roko Sikavica i Anđelka Stević Žugić koji pronalaze nešto zajedničke kemije kao suprotnosti koje se privlače.

Za utjehu je to što Šeregi ne mora pogađati detalje perioda, što mu u prethodnom filmu nije išlo. Umjesto toga, može se osloniti na fotografiju Tomislava Sutlara „kao s razglednice” ili s reklame za Jadran u (pred)sezoni. Također, „soundtrack” sačinjen od „svadbarskih” i „jadranskih” hitova, užasnog srpskog „trapa” i još užasnijih „cajki”, uz jednu sprdnju Vojka V, nije teško pročitati u ironičnom ključu, a čak i bez njega posjeduje neku atraktivnost za širu publiku koja takvu muziku i inače konzumira.

Na kraju, moramo biti svjesni da je „Svadba“ po žanru populistička komedija, pa je nije pošteno mjeriti nekim visokim artističkim kriterijima. U usporedbi sa sličnim primjercima žanra, još se i dobro drži. Istini za volju, regionalna konkurencija joj i nije baš neka, čak ni u Srbiji, a međunarodna, prije svega holivudska, nedostižna je i u proračunskom i u zanatskom smislu. Istina, humor je prvoloptaški, baziran na stereotipima, likovi plošni i često karikaturalni, pogled površinski, a i dinamika se u drugoj polovici ispuše, ali kod Šeregija makar nema zle namjere. „Svadba“ je film koji dovodi publiku u kino, što je valjda i cilj. To što je populistička komedija mjera do koje publika dobacuje, a ambicioznija, inteligentnija i zahtjevnija komedija je odbija (neka kao primjer posluži još jedan „svadbarski” film, „Živi i zdravi“ Ivana Marinovića) je već neka druga i duža priča.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Svadba

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.