Tekst prenosimo s prijateljskog Prometeja

Dok su naši mediji preplavljeni detaljima o tome kako je organizirano zarobljavanje Madura i njegove supruge, valjalo bi se usredotočiti na to koliko je ovaj čin zapravo neobičan: Venezuela je sada de facto okupirana, dok ista vlast kao i prije i dalje upravlja zemljom. Trump je 3. januara 2026. izjavio da će SAD „voditi“ Venezuelu na neodređeno vrijeme: „Mi ćemo voditi zemlju sve dok ne bude moguće provesti sigurnu, ispravnu i razboritu tranziciju“, a još izravnije, da se smatra „odgovornim za Venezuelu“. Ne čudi stoga što Trump ignorira zahtjeve provladine, proameričke venezuelanske opozicije da igra ključnu ulogu u novonastaloj situaciji – SAD želi „upravljati“ zemljom izvan bilo kakvog međunarodnopravnog okvira (je li to okupacija ili nešto drugo …), a duboko je znakovito da se, čini se, radije odlučuje na suradnju s Madurovom potpredsjednicom Delcy Rodríguez (ako ona bude u stanju provesti američke zahtjeve) nego s glavnim figurama opozicije.

Zašto takvo neobično ponašanje? Odgovor je jednostavan: SAD ne zanima demokracija niti interesi narodne volje. Trump govori o neodređenom upravljanju zemljom – što znači upravljati njome dovoljno dugo da se ona u potpunosti kolonizira, kontrolirajući i eksploatirajući njezine prirodne resurse. SAD će biti „vrlo snažno uključen“ u venezuelansku naftnu industriju: „Imamo najveće naftne kompanije na svijetu, najveće, najbolje, i bit ćemo duboko uključeni u to“. Trump već obećava da ćemo „mi“ (SAD) prodavati ogromne količine nafte po niskim cijenama svojim saveznicima – u još jednoj ludoj podudarnosti suprotnosti, vraćanje moći narodu u Venezueli izjednačava se s novom kolonijalnom eksproprijacijom njezinih golemih prirodnih bogatstava.

Godine 1976. predčavezovska vlada Venezuele preuzela je kontrolu nad naftnom industrijom zemlje, nacionalizirajući stotine privatnih poduzeća i imovine u stranom vlasništvu, uključujući projekte kojima je upravljao američki gigant ExxonMobil. Godine 2007. Hugo Chávez, utemeljitelj venezuelanske socijalističke države, preuzeo je kontrolu nad posljednjim privatno vođenim naftnim operacijama u pojasu Orinoco, gdje se nalaze najveća nalazišta nafte u zemlji. Bijela kuća je u subotu izjavila da je operacija zarobljavanja Madura i njegove supruge te njihovo izbacivanje iz zemlje djelomično opravdana time što je Venezuela „ukrala“ američku naftu. Trump je rekao da će SAD nakon svrgavanja Madura neodređeno „voditi zemlju“ i zaplijeniti ogromne venezuelanske rezerve nafte, regrutirajući američke kompanije da ulože milijarde dolara u devastiranu industriju. Trump je rekao da će američke trupe imati prisutnost u Venezueli „u vezi s naftom“. Što to znači? Kako neka zemlja može ukrasti vlastitu naftu?

Trump želi da Venezuela SAD-u vrati nacionaliziranu imovinu američkih naftnih kompanija, ali Venezuela je najveći dio nacionalizacije provela još 1976. godine, mnogo prije Chávezove ere, dakle u vrijeme kada se smatrala „normalnom“ zapadnom demokratskom zemljom. Ono što je Venezuela tada učinila smatralo se dijelom procesa u kojem nacije preuzimaju kontrolu nad vlastitim prirodnim resursima. Trumpov napad stoga nije usmjeren samo protiv „ekstremne ljevice“, nego protiv globalnog procesa ekonomske dekolonizacije. Nadalje, Trump tretira i naftu koju američke kompanije nisu uspjele ispumpati kao ukradenu američku imovinu – izričito govori o zapljeni „ogromnih venezuelanskih rezervi nafte“. 

Da bi se zamislila slična opscenost, treba se vratiti dva stoljeća unatrag, u vrijeme kada je Haiti izborio nezavisnost uspješnom pobunom robova – ali cijena koju je za to platio bila je stravična. Nakon dva desetljeća embarga, Francuska, bivši kolonijalni gospodar, uspostavila je trgovinske i diplomatske odnose tek 1825., i to pod uvjetom da Haiti plati 150 milijuna franaka kao „odštetu“ za izgubljene robove. Taj iznos, otprilike jednak tadašnjem godišnjem francuskom proračunu, kasnije je smanjen na 90 milijuna, ali je i dalje predstavljao ogroman teret koji je onemogućavao bilo kakav ekonomski razvoj: krajem 19. stoljeća haićanska plaćanja Francuskoj gutala su oko 80 posto nacionalnog proračuna, a posljednja rata isplaćena je 1947. godine. Kada je 2004., povodom dvjestote obljetnice nezavisnosti, predsjednik Lavalasa Jean-Baptiste Aristide zatražio od Francuske povrat tog iznuđenog iznosa, njegov je zahtjev glatko odbila francuska komisija (čiji je član bio i ljevičar Régis Debray!). Tako, dok američki liberali razmatraju mogućnost obeštećenja Afroamerikanaca za ropstvo, haićanski zahtjev za povrat golemog iznosa koji su bivši robovi morali platiti kako bi im se priznala sloboda ostao je ignoriran od liberalnog javnog mnijenja – iako je iznuđivanje ovdje bilo dvostruko: robovi su najprije bili eksploatirani, a zatim su morali platiti priznanje svoje mukom stečene slobode.

Zvuči li sve to poznato? Sjetimo se skandalozne konfrontacije u Ovalnom uredu sa Zelenskim, kada su Trump i Vance zahtijevali od njega da izrazi zahvalnost za američku pomoć Ukrajini i da je „plati“ otvaranjem prirodnih resursa američkim kompanijama. Dakle, opet, kao u slučaju Ukrajine, oslobađate zemlju da biste je ekonomski porobili – Rusija istočni dio, SAD zapadni dio. Zato bismo trebali pomno pratiti reakcije Europe na otmicu Madura: očekivano, sve slijede istu formulu – Maduro je bio kriminalac koji je zaslužio da bude svrgnut, ali treba poštovati međunarodno pravo (slično tipičnoj zapadnoeuropskoj reakciji na izraelski genocid, svedenoj na izraze zabrinutosti zbog „izraelskih ekscesa“) – kao da SAD već nije brutalno prekršio međunarodno pravo… S izuzetkom Španije (Sánchez), nijedna velika europska zemlja nije učinila ono što je učinio Mamdani: nedvosmisleno je osudio američki čin. Da ne bi bilo nesporazuma, nemam ništa protiv hapšenja kriminalnog stranog lidera, ali to hapšenje mora biti utemeljeno na jasnom međunarodnopravnom okviru. U idealnom svijetu, trebali bismo početi s hapšenjem Putina, Netanjahua… i samog Trumpa. Zajedno s Madurom, svi bi trebali dijeliti istu ćeliju u Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu.

A što je s drugim Trumpovim razlogom, drogom, odnosno Madurom kao šefom narkokartela? Vrhovna ironija leži u tome kako se odnos između droge i kolonijalizma promijenio u posljednja dva stoljeća. Kada danas pomislimo na opijum, prva asocijacija su zli kolumbijski ili meksički karteli, ali kartela će biti sve dok postoji velika potražnja za drogom u SAD-u i drugim razvijenim zemljama – stoga, prije nego što spašavamo svijet od narko-trgovaca, trebali bismo dovesti u red vlastito dvorište. Sjetimo se užasa dvaju Opijumskih ratova koje je (ne samo) Britansko Carstvo vodilo protiv Kine. Statistike pokazuju da je do 1820. godine Kina bila najjača ekonomija na svijetu. Od kraja 18. stoljeća Britanci su izvozili goleme količine opijuma u Kinu, pretvarajući milijune ljudi u ovisnike i nanoseći ogromnu štetu. Kineski car pokušao je to spriječiti zabranom uvoza opijuma, a Britanci (zajedno s nekim drugim zapadnim silama) vojno su intervenirali. Rezultat je bio katastrofalan: ubrzo nakon toga kineska ekonomija se prepolovila. No ono što nas ovdje treba zanimati jest legitimizacija te brutalne vojne intervencije: slobodna trgovina temelj je civilizacije, a kineska zabrana uvoza opijuma stoga predstavlja barbarsku prijetnju civilizaciji … Ne možemo se suzdržati od zamišljanja sličnog čina danas: Meksiko i Kolumbija koji brane svoje narkokartele i objavljuju rat SAD-u zbog neciviliziranog ponašanja, jer sprječava slobodnu trgovinu opijumom …

Ruska reakcija ovdje zaslužuje posebnu pažnju. Povodom američkog zarobljavanja Madura i njegove supruge, Rusija je izjavila da takve akcije, ako su istinite, predstavljaju „neprihvatljivo kršenje suvereniteta neovisne države, čije je poštivanje ključno načelo međunarodnog prava“: „U trenutnoj situaciji važno je, prije svega, spriječiti daljnju eskalaciju i usredotočiti se na pronalaženje izlaza iz situacije putem dijaloga. Venezueli se mora jamčiti pravo da sama odredi svoju sudbinu bez ikakvog destruktivnog, a pogotovo vojnog, uplitanja izvana.“ Da, ali ne vrijedi li to isto i za Ukrajinu, koja također „mora imati zajamčeno pravo da sama odredi svoju sudbinu bez ikakvog destruktivnog, a pogotovo vojnog, uplitanja izvana“? 

Najsažetiju ocjenu onoga što se dogodilo dao je jedan komentar u The Guardianu: „To ubrzava klizanje iz pretežno poretka utemeljenog na pravilima prema svijetu suprotstavljenih sfera utjecaja, koje se određuju oružanom silom i spremnošću da se ona upotrijebi. David Rothkopf to je nazvao ‘putinizacijom američke vanjske politike’. Ruski komentatori često su sugerirali da Latinska Amerika leži u američkoj sferi, baš kao što je Ukrajina bila pod ruskom sjenom. Vladimir Putin isto misli za velik dio Istočne Europe. Xi Jinping će izvući vlastite zaključke.“

Zaključak o Tajvanu, naravno … Još jedna ironija jest da je Trump eksplodirao od bijesa kada je čuo da je Ukrajina navodno pokušala uništiti jednu od Putinovih rezidencija (vijest koju je sama CIA demantirala) – a sada je on učinio isto Venezueli, i to na mnogo snažniji način … Je li time pokazao snagu? Ili je njegov čin prije bio pokazatelj (ili reakcija na) njegove slabosti, koja se jasno očitovala u njegovoj nespremnosti da izvrši snažan pritisak na Rusiju?

Nemam nikakvih iluzija o Madurovom režimu: vjerojatno su barem neke optužbe o sudjelovanju u narkotrgovini točne, a (što je mnogo važnije) on utjelovljuje potpuni ekonomski i društveni neuspjeh „bolivarske revolucije“, koja je bacila loše svjetlo na suvremenu socijalističku politiku. Ona nije samo potiskivala liberalnu opoziciju; što je još važnije, ugušila je svaku autentičnu ljevičarsku kritiku. Ovdje nema nikakvog „ali“, nikakvog dodatka u stilu „Madurova Venezuela ipak je bila pokušaj socijalističke revolucije“. Prvi zadatak ljevice danas nije da osuđuje Trumpa zbog njegova zločina (koji je bio sasvim očekivan), nego da analizira razloge zbog kojih je „bolivarska revolucija“ tako katastrofalno propala.

Unatoč svemu tome, smatram da otmicu Madura i njegove supruge, kao i ekonomsku i društvenu pozadinu tog čina, treba bezuvjetno osuditi. Ona vraća najmračniju kriminalnu prošlost zapadnog kolonijalizma i, povrh svega, čini to pod krinkom podrške demokraciji. Stoga, parafrazirajući Staljina po tko zna koji put, ovdje treba izbjeći svaku relativizaciju ili usporedbu: odgovor na pitanje „Tko je gori, Trump ili Maduro?“ glasi: obojica su gori.

Prisjetimo se riječi Golde Meir upućenih arapskim susjedima Izraela: „Možemo vam oprostiti što ste ubijali naše sinove. Ali nikada vam nećemo oprostiti što ste nas natjerali da ubijamo vaše.“ Owen Jones je istaknuo da su te riječi Golde Meir „ispisane po ruševinama Lifte, palestinskog sela čiji su stanovnici nasilno protjerani od strane cionističkih paravojnih formacija tijekom Nakbe 1948.“ Ta „duboka“ rečenica sadrži vrhunsku hipokriziju: ona prebacuje krivnju za naše zločine na naše žrtve. Današnji politički kriminalci idu i korak dalje: Netanjahu nikada ne bi rekao nešto slično o Palestincima u Gazi i na Zapadnoj obali, a Trump nikada neće reći nešto slično o Venezueli – obojica svoje zločine čine s izravnim zadovoljstvom, otvoreno se njima hvaleći. Ipak, u slučaju Trumpa i Madura, u iskušenju sam da parafraziram Goldu Meir: možda ću Trumpu oprostiti čin otmice Madura, ali mu nikada neću oprostiti što me je prisilio da zauzmem stav koji može izgledati kao podrška ili simpatija prema Maduru. Sukob između Trumpove Amerike i Madurove Venezuele naprosto je lažna borba, borba koja zamagljuje svaku autentičnu ljevičarsku perspektivu.

Lupiga.Com via Prometej

Naslovna fotografija: Jaime Saldarriaga/AFP