Svoj status izuzetne pojave na suvremenoj hrvatskoj književnoj sceni Tatjana Gromača stekla je odavno, a njezin novi roman, „Gospođa O.“, samo ga potvrđuje. Književni razvoj te svestrane spisateljice počeo je još 2000. godine s njezinom prvom zbirkom pjesama „Nešto nije u redu“. Zbirka nije slijedila uvriježene putove poezije, već je pronašla svoj osobit izričaj te je odjeknula kao iznimno važno ostvarenje, koje su hvalili i publika i kritika. No, Tatjana Gromača se tijekom godina nije dalje bavila poezijom, nego je njezino književno djelovanje obilježeno svestranošću. Osim niza tekstova u Feralu i Novom listu te drugoj periodici, objavila je čitav niz različitih djela: od reportažnih zapisa „Bijele vrane – priče iz Istre“ 2005., preko proza „Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti“ iz 2014. i „Mrtav rukavac rijeke Save“ iz 2018., putopisnih proza „Berlin, Pula, Varšava“ iz 2022. do niza neobičnih romana. Napisala je i romane „Bolest svijeta“, „Carstvo nemoći“ i „Početnica za luđake“, da bi se 2023. vratila poeziji s „Ivanom Bezdomnikom i njegovim pjesmama“. Nakon te zbirke poezije, autorica nastavlja svoje istraživanje romaneskne forme u „Gospođi O.“.

Uza svu raznorodnost žanrova i stilova, opus Tatjane Gromače karakteriziraju neke stalne osobine. Kao prvo, čitavim njezinim stvaralaštvom provlače se iste teme. To uglavnom nisu teme kojima se bavi mainstream produkcija hrvatske književnosti, a odnose se na propitivanje čovjekova položaja u suvremenom svijetu i ulogu književnosti u tom položaju. To opet znači da autorica često piše o položaju žene, ali ga promatra iz neobične i dosta nepopularne perspektive. Tako, recimo, u „Božanskoj dječici“ progovara o problematici psihičke bolesti i nepripadnosti. Sva su njezina djela protkana određenom notom, da tako kažemo, filozofičnosti i introspekcije. A to je opet izravno vezano s načinom na koji Tatjana Gromača piše. Njezini su tekstovi uvijek „teški“; oni traže obrazovanog i angažiranog čitatelja koji je spreman na pomno čitanje i koji književnost ne smatra razbibrigom. Tako je Miljenko Jergović u jednom tekstu u Večernjem listu ustvrdio kako je, tijekom razvoja svoje neuobičajene književne karijere, „Gromača postala autorica za pisce i vrlo probranu intelektualnu publiku“. A taj je ekskluzivan status spisateljica prvenstveno stekla na temelju stila svog pisanja. Navedena „težina“ tekstova uglavnom proizlazi iz neobičnih načina pripovijedanja. Njezini romani tako uopće nisu romani u tradicionalnom smislu te riječi, nego predstavljaju propitivanje same romaneskne forme. U nekima je ona nešto čvršće postavljena, kao u „Božanskoj dječici“, a recimo „Početnica za luđake“ predstavlja ispitivanje samih granica romanesknog pripovijedanja. 

„Početnica za luđake“ ima osobito mjesto u stvaranju Tatjane Gromače jer se radi o u potpunosti eksperimentalnom tekstu, koji pomno dekonstruira sve temeljne elemente romana. U „Početnici“ tako nema ni pravih likova, ni fabule. Ništa se tamo zapravo ne događa, a radi se o labavo povezanim fragmentima koje donekle povezuje tematika rastvaranja jastva. Tekst se temelji na pomnoj dekonstrukciji romana kao klasičnog žanra, što je odraz dekonstrukcije jastva o kojoj je riječ. A ono što sve to povezuje odnos je prema tradiciji. U tom se djelu autorica izravno oslanja kako na Samuela Becketta tako i na Alaina Robbe-Grilleta, kao i na „Peščanik“ Danila Kiša, s kojim uspostavlja svojevrstan postmodernistički dijalog. 

A upravo takav posmodernistički dijalog ne karakterizira samo to autoričino djelo nego i mnoga njezina druga ostvarenja, od kojih treba posebno izdvojiti „Ivana Bezdomika i njegove pjesme“ i novi roman pod nazivom „Gospođa O.“.

„Ivan Bezdomnik i njegove pjesme“ izravno se pozivaju na kultnog Bulgakovljeva „Majstora i Margaritu“, u kojem je Ivan Ponirjov Bezdomni jedan od ključnih likova. Njegove pjesme u Buglakovljevu djelu nisu navedene, ali sam pjesnik, kada ga Majstor upita jesu li njegove pjesme dobre, za njih kaže da su „odvratne“. Zbirka Tatjane Gromače postmodernistički se poigrava upravom tom „rupom u romanu“ i piše pjesme koje nedostaju. Jasno, u sljedećem postmodernističkom obratu, pjesme naše autorice postaju književno vrijedne i vrlo su daleko od „odvratnih“. Donekle slično postmodernističko obrtanje događa se i u najnovijem romanu Tatjane Gromače „Gospođa O.“.

Taj se roman zapravo izravno nastavlja kako na navedenu zbirku pjesma tako i na „Početnicu za luđake“. U temelju djela opet je postmodernisički dijalog s tradicijom, samo što se ovog puta radi o tekstu koji nije tako radikalno eksperimentalan i ne iscrpljuje se u dekonstrukciji tradicije, nego stvara roman na novim temeljima. To onda pridonosi njegovoj nešto lakšoj recepciji, ali i većoj književnoj vrijednosti.

Iako ni „Gospođa O.“ nije tradicionalni roman, ipak se radi o djelu koje se može shvatiti kao posmostmodernistički izdanak te forme, koji se uvelike oslanja na tradiciju visokog modernizma. Tako „Gospođa O.“ u središtu ima lik sredovječne intelektualke, osjetljive, nježne, obrazovane i kreativne osobe kojoj ne saznajemo točno ime. Poigravanje djelomičnim imenovanjem junakinje – jer ona je samo „gospođa O.“, što može značiti svašta i ništa – dodatno usmjerava čitateljevu pozornost na unutrašnjost tog lika. Tijekom ovog kratkog romana ne saznajemo kako gospođa O. izgleda, ali to je posve nevažno; važno je ono što ona misli i osjeća. Tako je čitavo djelo i zamišljeno i uspješno izvedeno kao unutarnji monolog glavne junakinje. Taj monolog pisan je dijelom i tehnikom struje svijesti, jer se pomno opisuje ono što gospođi O. „prolazi kroz glavu“. Ipak, treba naglasiti kako se ne radi o „pravoj“ struji svijesti, tehnici koja u konačnici ukida i same rečenice i usredotočuje se isključivo na ono što svijest registrira. Roman „Gospođa O.“ prvenstveno se oslanja na tehniku struje svijesti kakvu je koristila Wiriginija Woolf, a onda i Hermann Broch. To su zapisi i razmišljanja visoko razvijene svijesti koji su ipak „zatvoreni“ u rečenice, odlomke i dijelove knjige. 

S obzirom da razmišljanja gospođe O. imaju određenu strukturu, ona se prenosi i na čitav tekst. Njezine se misli vežu uglavnom po principu asocijacija, pa tako, recimo, na početku romana gospođa O. šeta psa po mjesečini, divi se njenoj ljepoti, što je onda navodi na razmišljanja o beznačajnosti ljudskih nedaća, sagledanih na takvoj svjetlosti. Dvadeset i četiri dijela romana – svaki je označen samo brojem – uglavnom su tako organizirana: postoj neki impuls iz vanjskog svijeta koji izazove čitavu bujicu misli junakinje. Iako predstavljaju svojevrsnu struju, ta razmišljanja i osjećaji nisu nasumični, oni proizlaze jedni iz drugih, kao i iz prošlih događaja i misli gospođe O. No, sve što glavna – i jedina – junakinja romana misli na neki je način posredovano: djelo je naime pisano u trećem licu, u slobodnom indirektnom govoru. Taj je način pripovijedanja iznimno dobro izveden u romanu, a njegova uporaba s jedne strane „garantira“ postojanje nekog vanjskog svijeta izvan svijesti junakinje, a s druge u samo iznošenje junakinjinih misli i osjećaja unosi svojevrsnu pripovjednu napetost. Ukratko rečeno, tako napisan tekst u načelu je zanimljiviji nego tekst koji se sastoji od „čistog“ unutarnjeg monologa u prvom licu jednine. 

To, dakako, govori o izuzetnoj umješnosti pisanja Tatjane Gromače. Teško da bi se na suvremenoj hrvatskoj književnoj sceni našao još koji autor koji bi uopće krenuo u pisanje takvog teksta, a kamoli ga uspješno dovršio. Jasno da taj, da tako kažemo, „dar pripovijedanja“ jest dio talenta, ali u slučaju Tatjane Gromače radi se i o iznimno dobrom poznavanju tradicije pripovijedanja, posebno u modernizmu. Da se „Gospođa O.“ intertekstualno „naslanja“ kako na „Gospođu Dalloway“ tako i na „Svjetionik“ Wirignije Woolf, jasno je naznačeno prije samog početka romana, u motu koji je uzet iz „Svjetionika“: „… Jer naša pokora zaslužuje tek letimičan uvid, a naša muka tek odgodu…“

Dobro poznavanje djela Wirginije Woolf za našu autoricu znači i dodatan problem: danas se zapravo ne može pisati vrijedna umjetnička proza oponašajući stil te spisateljice. Zato to Tatjana Gromača i ne čini. Budući da se autorica uvelike oslanja na principe postmodernističkog pisanja, njezin roman „Gospođa O.“ ne želi imitirati „Gospođu Dalloway“, nego želi uspostaviti postmodernistički dijalog s djelima Wirginije Woolf. To znači da se njezina tehnika pripovijedanja oslanja na tehniku „Gospođe Dalloway“, ali se od nje i podosta razlikuje. 

Jedna je od ključnih razlika uvođenje filozofskih razmišljanja o svijetu, životu i čovjeku. U tom je smislu gospođa O. prava intelektualka, koja „previše misli i previše je sama“, kako se to kaže u romanu. Sklonost propitivanju svega, kao i duge, ulančane rečenice uvelike podsjećaju na djela Hermana Brocha, koji je u „Vergilijevoj smrti“ struju svijesti iznimnog uma doveo do savršenstva. Iako se dijelom oslanja i na taj roman, „Gospođa O.“ više inzistira na povezanosti s Brochovim „Mjesečarima“. Kako je roman naše autorice podijeljen na dva glavna dijela, „Svjetlo mjesečine“ i „Čaroban dan“, a nosi i podnaslov „Mjesečarenja“, intertekstualni dijalog s Brochom sasvim je jasan. Osim što gospođa O. neprestano razmišlja, baš kao i Brochovi likovi, tako i ona živi u čudnom vremenu „između jave i sna“, kako se obično opisuje vrijeme zbivanja Brochovih „Mjesečara“.

Njezina nemogućnost da svijet i samu sebe uzme „zdravo za gotovo“ otvara mogućnost iznimno bogata unutarnjeg života. I to je ono što Tatjanu Gromaču doista zanima. Stoga stvara gospođu O., koja s jedne strane živi u stvarnom svijetu koji dijeli sa suprugom, kćeri Sibilom i psom, a s druge u jednom drugom, knjiškom svijetu kojeg je dio jer radi kao prevoditeljica. Temeljna napetost čitavog romana proizlazi iz života u dva svijeta i svim problemima koji iz toga proizlaze. Gospođa O. voli svog supruga, dijete, a i njihova psa te im svima želi ugoditi. No, istovremeno je svjesna da bi se „čaroban dan“ za nju sastojao u potpunoj slobodi i samoći. Ona zapravo stalno živi unutar te napetosti, pa o njoj i mnogo razmišlja. Ta razmišljanja često uključuju i probleme o kojima se u književnosti uglavnom šuti: nepripadnost svijetu u kojem je ključ svega novac, položaj žene u obitelji, neminovnost starenja, užas svjedočenja fizičkom i psihičkom propadanja vlastite majke i njezina psihička bolest i smrt, ljubav prema muškarcu koja ujedno oslobađa ali i vezuje, te neizmjerna ljubav prema djetetu, koje predstavlja i ostvarenje gospođe O. kao osobe, ali i stoji na putu njezinoj potpunoj slobodi.

Tako ovaj roman iznimno dojmljivo uspijeva opisati kontradikcije života žene intelektualke. S jedne strane, ona govori o svevremenskih problemima, ali s druge je očito ukorijenjen u život suvremene „misleće“ žene u Hrvatskoj, čime roman uspijeva postići neobičnu i teško izvedivu ravnotežu između općeg i posebnog. Majstorski izvedeno postmodernističko poigravanje tradicijom modernizma stvara zahtjevno i „duboko“ djelo, koje nije za svakoga. No, obrazovani čitatelji koji su voljni uložiti trud pomnog čitanja u novi roman Tatjane Gromače bit će višestruko nagrađeni, kako lirsko-filozofskim uvidima u život i svijet, tako i čistim „užitkom u tekstu“.

Tekst je izvorno pročitan na Trećem programu Hrvatskoga radija

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Sandorf

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.