Valentina Otmačić učinila je to knjigom „Oaze mira u pustošima rata: Konstruktivni otpor nasilju 1990-ih u lokalnim zajednicama Gorskog kotara i Tuzle“. Knjiga je to koja nas na jedan nadahnjujući način upravo oslobađa prošlosti pokazujući da je sve moglo i drukčije. Možda se dogodilo samo u Tuzli i Gorskom kotaru, ali se desilo da ostane trajni podsjetnik da je, dakle, moglo drukčije.

Primjeri hrabrosti pojedinaca koji su riskirali, u nekim slučajevima i žrtvovali, živote kako bi pomogli svojim susjedima na našim su prostorima koliko-toliko poznati. Svetlana Broz ih je dokumentirala još za vrijeme rata i naknadno sabrala u knjizi i dokumentarnom filmu „Dobri ljudi u vremenu zla“. Kasnije su i mnogi drugi dali doprinos da se takvi hrabri pojedinci otrgnu od zaborava. Naknadno će primjer Srđana Aleksića iz Trebinja postati najprepoznatiji kao primjer koji nas istovremeno opominje i nadahnjuje.

Valentina Otmačić ovom knjigom pokušava skrenuti pažnju na primjere cijelih zajednica u Gorskom kotaru i Tuzli u kojima nasilje nije eskaliralo. U Gorskom kotaru jedinice JNA su se povukle nakon višemjesečnih pregovora i dogovora sa lokalnim vlastima pri čemu na momente napeta situacija između srpske i hrvatske zajednice nikada nije eskalirala. Iako je Tuzla bila izložena znatno većim razaranjima, uz sukob sa kolonom JNA u gradskom naselju Brčanska Malta na samom početku rata, grad je uspio zadržati svoj multietnički karakter. U Tuzli su o(p)stale sve tri etničke zajednice, nasilje prema bilo kojoj zajednici unutar grada nije se toleriralo, nije došlo do pojave bilo kakvih paravojnih formacija niti su zabilježeni ratni zločini.

Konstruktivni otpor, prema Valentini Otmačić, bio je ključna paradigma u ove dvije zajednice. Takav otpor podrazumijeva ne samo da jasno kažete protiv čega ste (nasilja, diskriminacije, nacionalnih podjela), već i da aktivno gradite društvo za koje se zalažete (nenasilje, suživot, poštovanje svih i izgradnja zajedničkog identiteta). Kazano naslovom jedne knjige Branka Mikulića – „Za šta, a protiv čega“ – bila bi definicija tog konstruktivnog otpora. Kako Valentina Otmačić dolazi iz područja mirovnih studija u analizu uključuje i sad već naširoko poznatu definiciju Johana Galtunga koji je govorio o tri vrste nasilja. Da bi se razumio rat kao direktno nasilje, neophodno je razumjeti strukturno i kulturno nasilje koji mu po pravilu prethode. Isto funkcionira i u obrnutom smjeru: Da bi se izbjegao rat kao direktno nasilje, zajednica mora uspjeti izbjeći strukturno nasilje (npr. otpuštanje pripadnika jedne zajednice iz lokalnih institucija) i kulturno nasilje kao što je, na primjer, dehumanizacija jedne cijele zajednice. 

Gorski kotar i Tuzla u tome su uspjeli. Posebna vrijednost knjige Valentine Otmačić svakako je u tome što se autorica ne zadržava samo na opisivanju kako se nešto dogodilo već pokušava proniknuti i zašto je to bilo moguće. Uz mnoštvo drugih dobrih izbora (prvi je bio podrška građana nenacionalističkim strankama na prvim izborima i u Tuzli i u Gorskom kotaru) – na kraju se sve svede na ljude. Franjo Starčević i Josip Horvat kao lideri u Gorskom kotaru odigrali su presudnu ulogu da u dramatičnim momentima zadrže razboritost i očuvaju povjerenje među zajednicama. Kada su u jednom trenutku 1991. godine bile prekinute komunikacije između srpske i hrvatske zajednice, uz blokadu puteva, Franjo Starčević je pješačio petnaestak kilometara kako bi došao do nekih dijelova Gorskog kotara, uspostavio osnovnu komunikaciju i doprinio smirivanju tenzija. U Tuzli je takvu ulogu, uz druge, prvenstveno imao načelnik Selim Bešlagić. On je dosljedno zagovarao multietnički karakter grada, u više navrata jasno poručivao da gradska vlast neće tolerirati bilo kakvo nasilje prema Srbima, u kritičnim momentima 1993. godine kada je prijetio sukob između jedinica Armije RBiH i HVO-a sam je odlazio i bio posrednik kojem su obje strane dovoljno vjerovale … Kada su pojedinci potpuno protuzakonito pokušali oduzeti stanove od tuzlanskih Srba i Hrvata Bešlagić se ne samo dosljedno založio za poštivanje zakona već je ušao u sukob sa centrom predstavljenim u Aliji Izetbegoviću koji je zagovarao jedan ambivalentniji odnos kad je u pitanju poštivanje važećih zakona implicirajući da je iseljavanje iz stanova možda nezakonito, ali pravedno.

Valentina Otmačić zaposlena je u Centru za studije mira i konflikata Sveučilišta u Rijeci (FOTO: Ladislav Tomičić)

Na temelju uvida i lekcija naučenih u dvjema oazama mira, Otmačić identificira ukupno 15 komponenti konstruktivnog lokalnog otpora podjelama i nasilju utemeljenom na identitetu.

Izbor nenacionalističkog vodstva; Zaštita nenacionalističkog vodstva od fizičke, emocionalne i moralne štete. Treba očekivati da će nenacionalističko vodstvo biti na meti onima kojima je u interesu da dođe do nasilja. Apostrofira i očuvanje nacionalne raznolikosti u ključnim institucijama jer nacionalna raznolikost pomaže u održavanju komunikacije, stvaranju osjećaja zajedničke odgovornosti i pružanju osjećaja ravnopravnosti i sigurnosti (posebno za manjine). Navodi i promicanje alternativa isključivim i ratobornim etničkim identitetima, stoga što je ljudima potreban osjećaj pripadanja i svrhe. Ljudi koji se osjećaju uključeno u skupinu osjećaju odgovornost za njezinu sudbinu. Jedna od komponenti je i očuvanje vladavine prava. Izvanredne okolnosti ne mogu biti opravdanje za bezakonje te je potrebno osigurati da se svi članovi zajednice osjećaju jednako zaštićeni, uključeni i odgovorni. 

Nadalje, sprečavanje ili hitno rješavanje pojave paralelnih struktura upravljanja ili paravojnih snaga, ali i održavanje komunikacijskih kanala otvorenima, čak i s protivnicima, jer komunikacija sprječava dehumanizaciju, koja je snažan prediktor nasilja. Ističe i iscrpno i učestalo iznošenje vizije i vrijednosti nenasilnog pristupa - potrebno je uvijek iznova ponavljati za što se zajednica zalaže i kamo ide. Navodi i oprez u odnosima s etnonacionalističkim snagama koje treba razoružati moralnim autoritetom, vizijom i dosljednošću. Također, očuvanje lokalnih resursa te, ako je potrebno, njihova prenamjena. Naime, ako je zajednica na marginama ili izvan strateški važnog teritorija, neka tako i ostane. Biti izvan radara može biti korisno.

Tu je i održavanje normalnog života koliko god je to moguće. Provođenje uobičajenih aktivnosti smanjuje strah i daje nadu. Važna je i suradnja s medijima, civilnim društvom, vjerskim vođama i drugim pojedincima te skupinama koje su posvećene miru. Mir je zahtjevan zadatak i traži zajedničke napore znatnog broja ljudi. Na koncu: razmišljanje izvan okvira. Uvijek postoje dodatne opcije izvan paradigme pobjednika i gubitnika. Treba tražiti rješenja u kojima su svi na dobitku, a koja su utemeljena na vrijednostima lokalne zajednice. Ne treba se bojati neuobičajenih, inovativnih inicijativa. Kao 15. komponentu otpora ističe očuvanje i promicanje pozitivnih iskustava međuetničke suradnje u prošlosti. Ljudi odlučuju kako će postupiti (i) na temelju sjećanja na prošla iskustva.

Većina naučenih lekcija u stvari funkcionira višestruko kao referentne točke u izgradnji mira u zajednicama u kojima je došlo do nasilja i kao uputstvo što je moguće i važno kada pokušavamo razumjeti nasilni sukob u kojem imamo ulogu promatrača. To je vjerovatno i najvažniji doprinos knjige Valentine Otmačić koja se od opisivanja nečega što se dogodilo prije 30 godina pretvara u vodič za razumijevanje svijeta oko nas. Otmačić plastično ukazuje da su za komunikaciju mediji imali iznimno važnu ulogu. Radio Delnice na čelu s direktoricom Nadom Glad je svojom „iscrpnom, empatičnom i neumornom komunikacijom“, u vrijeme opće psihoze u većini medija na obje strane, dao doprinos očuvanju mira. U Tuzli su Radio Tuzla i Front Slobode kao zagovornici multietničkog karaktera grada imali poseban izazov jer se pojavio i lokalni bošnjački nacionalistički list Zmaj od Bosne koji je otvoreno bljuvao vatru i pozivao na nasilje. Uz proširenu definiciju što danas mediji doista jesu postaje jasno da, kao korisnici koji preko tih medija pokušavaju razumjeti svijet, ne možemo medije podijelite tek na dobre i loše, već i na one koji direktno rade na prevenciji i zaustavljanju nasilja i na one koji nasilje potiču. Društvene mreže danas kao dominantni komunikacijski kanal mogu i moraju biti suđene i prema ovim kriterijima.

Kao i svaka dobra knjiga i ova otvara mnoga pitanja. Jedno je svakako odnos centra i periferije u kojem periferija, vrlo slično kao u Groskom kotaru i Tuzli, ima pomirljiviji stav u odnosu na pristup centra. Kada, na primjer, vareški Hrvati 1993. godine dobijaju naredbu da uđu u rat s jedinicama ARBiH i napadnu određena bošnjačka sela političko (HDZ BiH) i vojno (HVO) krilo su to odbili. No, centar je bio dovoljno i zainteresiran i moćan da nametne svoj pristup što je u Varešu u konačnici ostvareno slanjem, između ostalog, vojnih jedinica iz Kiseljaka koje su se prvo obračunale s vodstvom vareških Hrvata. Ovi primjeri u kojima je postojao otpor koji je skršen važni su jer pokazuju limite koje rat, ipak, nameće. Tuzla i Gorski kotar uspjeli su proći neutabanim stazama, Vareš i neki drugi su pokušali, ali nisu uspjeli. Ovo je knjiga ponajviše za one koji nisu niti pokušali.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Srednja Europa

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.