Iako registrirani polaznici Antikapitalističkog seminara praksu i teoriju integriraju do kraja tjedna, kao medijski pokrovitelji, s nešto sjete zbog rastanka i puno zadovoljstva zbog doživljenog, po osamnaesti put Subversive Festivalu poručujemo – „Hvala, i vidimo se dogodine!”. Ovog vikenda ispratili smo ovogodišnje izdanje regularnog programa pod zajedničkom temom "Doba sukoba: eskalirajući ratovi, globalne migracije". Kao i uvijek, festival je bio podijeljen na dva međusobno komplementarna dijela: filmski i teorijski.

Na Subversive Film Festivalu, održanom od 19. do  25.5.,  imali smo prilike pogledati po deset filmova u igranoj i u dokumentarnoj konkurenciji. Među posebnim projekcijama bio je i film Svršetak kultnog redatelja Joshue Oppenheimera, a prikazana je i prva regionalna retrospektiva pionirke libanonske kinematografije Jocelyne Saab. Održano je i sedmo izdanje programa "Kinematografija otpora" u sklopu kojega je postavljena izložba albanskog umjetnika Drianta Zenelija te mini-simpozij “Doba sukoba / Slike emancipacije“u kojemu su umjetnici, kulturni radnici i akademici raspravljali o mogućnostima korištenja filmskih slika kao sredstava društvene i političke emancipacije. Londonski umjetnički dvojac Dubmorphology (Gary Stewart i Trevor Mathison) zaključio je ovaj simpozij audiovizualnim performansom Dekodiranje kulturalnog otpora - svojevrsnim istraživanjem zvučnih dimenzija prosvjeda od svibnja 1968. do danas.

TERRY EAGLETON: Nacionalizam je izgrađen na laži

HRVATSKA BUDUĆNOST: „Za očekivati je da će otići oni najbolji“

POLITIČKO LEŠINARENJE: „Ekstremisti zlorabe nesreću migranata i raspiruju strah i mržnju“

Filmski dio festivala zaključen je u subotu, 24.5.  u zagrebačkom kinu Kinoteka, dodjelom nagrada Wild Dreamer „Dragan Rubeša“. Odlukom tročlanog žirija u sastavu Sanjin Pejković (Švedska), Patricia Pisters (Nizozemska) i Iva Rosandić (Hrvatska), najboljim filmom u igranoj konkurenciji proglašen je  film gruzijskog redatelja Tato Kotetishvilija Sveta struja, a u dokumentarnoj konkurenciji nagradu je dobio film norveške redateljice Monice Strømdahl Flophouse America.

Imali smo prilike pogledati oba laureata. U filmu Sveta struja (Holy Electricity) pratimo dva rođaka koji putuju od vrata do vrata po siromašnim četvrtima Tbilisija i prodaju neonske križeve koje su našli na odlagalištu. Ulazimo u spavaće sobe, kuhinje i dvorišta Gruzijaca i  osluškujemo puls svakodnevnog života malih ljudi s ruba društva. Film je napravljen u “slice of life” tradiciji  - radnji i likovima ostavljeno je puno prostora i vremena da “prodišu”, dijalozi su puni nespretnih pauza, mnogo je tišine, likovi su uhvaćeni u svojoj “životnosti” bez naglaska na razvijanju radnje, preokretima ili “drami” u uobičajenom smislu te riječi. Žiri je uz dodjelu nagrade obrazložio da se “političnost Svete struje probija suptilno kroz narativnu liniju putešestvija višestruko marginaliziranih pojedinaca”.

Dvanaestogodišnji dječak Mikal i njegovi roditelji, oboje alkoholičari,  jedni su od 11.5% stanovništva SAD-a - 34 milijuna ljudi - koji žive u siromaštvu. Flophouse America film je o ovoj tročlanoj obitelji koja stanuje u sobi u trošnom hotelu. Sniman je i gleda se poput igranog filma, gotovo u potpunosti bez naracije i obraćanja kameri. Kao muha na zidu, promatramo život ove obitelji i praktički ne napuštamo trošna četiri zida njihovog sobička.  Film svojim protagonistima pristupa s puno empatije i bez osuđivanja.  Brojni su iskazi ljubavi i topline, ali i zlostavljački obrasci ponašanja zbog alkoholizma, što eskalira i za Mikala postaje nepodnošljivo. Gledamo brutalno iskrene izljeve bijesa i očaja (“želim da me zaključate u metalnu kutiju da tri tjedna ne moram gledati ljude!”). Žiri uz dodjelu nagrade ovom sjajnom filmu u obrazloženju piše: “Okrajak surove stvarnosti, takozvanog najnaprednijeg i najbogatijeg društva, onog američkog, posljedice čije se ideologije individualizma očituju u raspadu zajednica i izostanku mehanizama potpore, unatoč traumatičnoj i necenzuriranoj temi, na emocionalnoj i intelektualnoj razini probija barijeru prema protagonistima. Čin snimanja ostaje zadnje sredstvo potpore i brige za najranjivije, odbačene i sustavno ignorirane”. 

Direktorica i selektorica Subversive Film Festivala, filmska kritičarka Dina Pokrajac, kao kriterije za odabir filmova u program nabraja “prodornost kritičke misli i osebujnost vizualnog stila” te navodi da publici žele predstaviti filmove “koji filigranski sjedinjuju sadržaj i formu u nastojanju da interpretiraju kompleksnu suvremenost u kojoj obitavamo, njene akutne boljke i možebitne panaceje”. Pokrajac također ističe da su za ovogodišnju festivalsku temu „Doba sukoba“ birani “filmovi koji se dotiču eskalacije vojnih sukoba u svijetu ali i problematiziraju sukob kao psihičku borbu unutar pojedinca te nemogućnost usklađivanja različitih perspektiva i interesa unutar našeg polariziranog društva”.

Kao "skrivene dragulje" s ovogodišnjeg programa - filmove koje nije pratio hype, koji su prošli relativno nezamjećeno,  a zaslužili su da ih puno više ljudi pogleda - Pokrajac izdvaja “dva latinoamerička filma koji, kako piše Godard u svojem filmskom manifestu „Što da se radi?“ (1970), koriste slike i zvukove kao zube i usne za ugristi”. To su film, knjiga i projekt Soba sjena koje je predstavio kolumbijski filmaš Camilo Restrepo i pozvao publiku “da u svijetu zasićenom ekranima izoštrimo naš pogled i preispitamo reprezentaciju slika iz ratnih zona”. Tu je i arhivski dokumentarac Sjećanje leptira Tatiane Fuentes Sadowski koji “preslaguje paramparčad grandioznog ali podmuklog kolonijalnog projekta trgovine gumom u emancipatorsku kontra-povijest u kojoj autorefleksivno sagledava i vlastitu poziciju kao filmašice ali i suučesništvo svojih bližih i daljih srodnika”. Pokrajac objašnjava da su ova dva izdvojena dijela “politički filmovi koji su istovremeno proizvedeni politički – Sjećanje leptira u suradnji s autohtonim peruanskim plemenima a Soba sjena u sklopu filmskog kolektiva L'Abominable koji zagovara kreativnu i progresivnu ekspanziju filmskog medija s onu stranu prevladavajuće ekonomizacije i dehumanizacije koju propagira srednjostrujaška filmska industrija”.

Nagrade filmskog dijela festivala ove su godine otišle u Gruziju i Norvešku (FOTO: Zoe Šarlija/Subversive Festival)

Pokrajac napominje da je organizacijski tim “iznimno zadovoljan posjećenošću i atmosferom ovogodišnjeg izdanja. Kino Kinoteka bilo je (između ostalog) dupkom ispunjeno na premijerama novih filmova Radu Judea, Želimira Žilnika i Mikea Leigha ali i nadrealne komedije o stranosti i suživotu Univerzalni jezik, danskog kandidata za Oscara Djevojka s iglom i subverzivne komedije o buntovnom sjevernoirskom bendu Kneecap… Posebno je dirljivo bilo vidjeti obraćanje osamdesetogodišnjeg filmskog barda Želimira Žilnika zagrebačkoj publici – prisjetio se susreta s legendarnim eksperimentatorom Ivanom Ladislavom Galetom te dobivanja berlinskog Zlatnog medvjeda 1969. iz pozicije potpunog autsajdera. Publika je odlično reagirala i na retrospektivu pionirke arapske kinematografije Jocelyne Saab a dobili smo i puno komplimenata za našu ovogodišnju festivalsku špicu. Odaziv i reakcije publike pokazuju da itekako postoji interes za 'drukčijim' filmom snažnog autorskog pečata i artikuliranog političkog stava”. 

Teorijsko-diskurzivni dio Festivala, Subversive Forum, održan je od 26.5. do 31.5. Okupio je teoretičare i aktiviste iz različitih dijelova svijeta i otvorio prostor za zajedničku refleksiju i diskusiju o gorućim problemima i zabrinjavajućim tendencijama: “instrumentalizaciji migracija, pretvaranju rasijaliziranih Drugih u žrtvene jarce, militarizaciji granica, širenju i eskalaciji rata i vojnih sukoba, sistematskom suzbijanju i difamaciji svake kritike izraelskog nasilja nad Palestincima kao „antisemitizma“, ali i o mogućim odgovorima i strategijama ljevice kako bi se tim trendovima suprotstavila”.

Stipe Ćurković, prevoditelj i član programskog odbora Subversive Foruma, objašnjava kako je ovogodišnji Subversive Forum imao "dva vrlo jasna tematska težišta". Oba su imenovana već u naslovu 'Doba sukoba: eskalirajući ratovi, globalne migracije'. Po pitanju ratova, nekoliko se predavanja direktno bavilo Palestinom i genocidnim razaranjem Gaze. Već prvi dan ciparsko-njemački teoretičar Leandros Fischer održao je predavanje o specifičnostima odnosa nemalog dijela njemačke ljevice prema palestinskom pitanju. Fischerova teza je da militantni cionizam dijelova njemačke ljevice, posebno tzv. „Anti-Deutsche“ („Anti-Nijemaca“) treba tumačiti u kontekstu strateških geopolitičkih kalkulacija njemačke države od poslijeratnog razdoblja do danas. Američko regrutiranje Zapadne Njemačke u zapadni tabor za vrijeme Hladnog rata za cijenu je imalo normalizacije odnosa Njemačke s Izraelom, što je uključivalo plaćanje ratnih reparacija (koje Njemačka u slučaju Jugoslavije ili Grčke nije platila) i financijsku, političku i vojnu pomoć Izraelu. Njemačka je danas drugi najveći izvoznik oružja u Izrael.

Unatoč produženom vikendu i polupustom Zagrebu, pune dvorane pokazuju da u ovom gradu i dalje ima ljudi koji su željni kritičke refleksije i diskusije o teškim temama (FOTO: Zoe Šarlija/Subversive Festival)

Ćurković izdvaja još jedno predavanje o Palestini, koje je održala palestinska novinarka i spisateljica Abir Kopty: “već i naslov njenog predavanje, 'Cijena genocida', nedvosmislen je u kritici ne samo genocidnog nasilja izraelske vojske, nego i oportunističke šutnje većine zapadnog svijeta”,  kao i  panel koji je moderirala Emina Bužinkić „Čija sloboda (govora)? Promišljanja o Palestini i pokretima solidarnosti“, na kojemu su, pored Abir Kopty, palestinske socijalne radnice Etaf Abdelrahman i jordanske umjetnice i aktivistice Samar Zughool, govorile i domaće aktivistice Ivona Grgurinović i Zrinka Golubić. Predavanje libanonske teoretičarke i psihonalitičarke Nadije Bou Ali o konceptu bespomoćnosti u radu Franza Fanona u kontekstu antikolonijalnih borbi također se referiralo i na palestinsku situaciju. 

Izložba „Vrtovi rata“ posvećena francusko-libanonskoj ratnoj reporterki i redateljici Joycelyne Saab eksplicitno je tematizirala ratove na Bliskom Istoku, uključujući sudbinu Palestine nakon stvaranja Izraela 1948. godine. I film „Otuđeni Prajd: homonacionalizam i kvir politika“ o kojemu su nakon projekcije diskutirale Eva Marija Jurešić, Nina Čolović i Otilia Široka, problematizira izraelsku politiku tzv. „pink-washinga“, to jest, kako objašnjava Ćurković, “propagandističkog instrumentaliziranja tolerancije prema gejevima kako bi se Izrael u svijetu prezentirao kao „jedina demokracija na Bliskom Istoku“, unatoč otvoreno etnonacionalističkom karakteru cionizma, kontinuirane politike kolonizacije palestinskih teritorija na Zapadnoj Obali, aparthejdu prema Palestincima unutar Izraela i skoro dva desetljeća svirepe blokade Gaze, koja danas kulminira u eksterminacijskom nasilju kojemu svi svjedočimo”. 

Boris Buden je održao predavanje pod naslovom „Ratovi nisu beskonačni; nije ni čovječanstvo: kakva šansa“ u kojemu je problematizirao iracionalnosti političkog pristupa ratovima u usporedbi s ekološkom krizom. Ćurković ovako sumira Budenovo predavanje: “ekološkoj krizi, koja je egzistencijalna prijetnja čovječanstvu, pristupa se kroz pragmatične kompromise i zamršene realpolitičke procese pregovaranja, koji ni po čemu ne odgovaraju epohalnosti prijetnje, dok se u političkim diskursu o, primjerice, ratu u Ukrajini, druga strana stilizira u egzistencijalnu prijetnju s kojom nikakvi racionalni pregovori nisu mogući, a zapravo bi trebalo biti točno obrnuto”.

Drugom tematskom fokusu, problematici migracija, bila su posvećena dva predavanja i jedan panel. Bugarska sociologinja Raia Apostolova održala je predavanje naslovljeno „Istočna Europa i migracija – socijalističke prošlosti, kapitalistička sadašnjost“, a talijanska filozofkinja Donatella Di Cesare, autorica i kod nas nedavno objavljene knjige „Domaći stranci – filozofija migracije“, održala je predavanje pod naslovom „Institucija logora“, u kojemu je kritički reflektirala o nicanju najrazličitijih detencijskih logora za migrante kao mjestima oskudice, strukturnog nasilja i pustoši. 

Hvala i vidimo se dogodine! (FOTO: Zoe Šarlija/Subversive Festival)

Na panelu pod naslovom „Rasizirano nasilje i iregularizacija života: otpor i solidarnosti s migrantima“, aktivistice Matea Grgurinović, Ana Rukavina, Andrea Jelovičić i Emina Bužinkić su kritički govorile o krajnje prekarnom položaju migrantskih radnika u Hrvatskoj, administrativnim apsurdnostima kojima su izloženi i hipereksploataciji koju trpe, ali i o rutinskim ilegalnim push-backovima izbjeglica na granici s BiH. 

Ćurković navodi kako je jedino predavanje koje je tematski odstupalo od tog dvostrukog fokusa bilo ono bivšeg glavnog urednika Le Monde diplomatique, Sergea Halimija, “u kojemu je iznio vrlo kritičnu bilancu izbornih poraza lijevih stranaka – od socijaldemokracije nadalje – na temeljima imperativa „narodnog fronta“ protiv prijetećeg uspona nove radikalne desnice. Prema Halimiju, ljevica se nekritičkim koalicijama s liberalnim, neoliberalnim i konzervativnim strankama, u očima birača razočaranih u politički sustav, svrstava uz status quo, i tako radikalnoj desnici dozvoljava da se inscenira kao jedina anti-establišmentska sila”.

Ćurković ističe kako su predavanja bila vrlo posjećena, “unatoč nedostatku velikih teorijskih zvijezda – poput primjerice Angele Davis, koja je prošle godine privukla 1400 ljudi u veliku dvoranu Lisinskog”. Najviše interesa bilo je za predavanja i razgovore o situaciji o Palestini, na kojima je publika je postavljala informirana i angažirana pitanja. Kao možda najdojmljivije predavanje Ćurković ističe ono Abir Kopty:  “pred svakodnevnim prizorima genocida u Gazi, koju političke elite zapadnog svijeta, prije svega SAD-a i Njemačke, ne samo dopuštaju, nego u njoj aktivno sudjeluju kontinuiranim izvozom oružja Izraelu i diplomatskom zaštitom u UN-u (u čemu beščasnu ulogu igra i Hrvatska svojim sramotnim glasanjem), nekad se može činiti da su nam mogućnosti djelovanja svedene na nemoćni bijes ili jednako nemoćni fatalizam. Kopty, koja danas živi u Berlinu, posvjedočila je svojim primjerom, karizmom i nedvosmislenim riječima da je i dalje ne samo moguće, nego i nužno boriti se gdje god to možemo: da se ova katastrofa zaustavi, da se o njoj govori, da se ne dopusti da se zaboravi tko je stajao sa strane i oportunistički šutio. Kontrast dostojanstvenosti Abir Kopty i oportunizma političkih i intelektualnih elita Zapada – uključujući poluperifernih, kompradorskih satelita poput Hrvatske – ogoljava svu njihovu moralnu mizeriju. „Pretenzije na moralnu nadmenost s kojom Zapad oduvijek tretira ostatak svijeta, kao da im je to prirodom dani prerogativ, u svjetlu katastrofe u Gazi razotkriva se kao ono što je uvijek bila: samodopadna cinična laž”.

Najposjećeniji događaj ipak je bilo zazaključno predavanje Borisa Budena, na kojemu su mnogi sjedili na podu dok su drugi “zapeli na vratima”, ili nisu mogli ni ući u dvoranu. Ćurković zaključuje da, “unatoč produženom vikendu i polupustom Zagrebu, to ipak pokazuje da u ovom gradu i dalje ima ljudi koji su željni kritičke refleksije i diskusije o teškim temama od presudne važnosti za budućnost svijeta. Nema lakih odgovora, ali i dalje ima ljudi koje se time ne daju obeshrabriti. To daje neku nadu, unatoč mračnom oblacima koji se skupljaju na horizontu”.

Za kraj valja istaknuti da je cjelokupan program festivala potpuno besplatan, što je za mnoge posjetitelje iz inozemstva moment koji ih je iznimno impresionirao. Ćurković objašnjava: “živimo u svijetu u kojemu se komodifikacija svega pod suncem slavi kao modernizacijski iskorak. To je sada već dozlaboga ofucana neoliberalna mantra, ali i dalje ima onih koji se nisu umorili propagirati je kao otkrivenje. I sveučilišta, po deklariranim ambicijama mjesta proizvodnje kritičkog znanja, sve više su mjesta isključivanja. Školarine su oblik neformalnog imovinskog cenzusa: strukturno pristup znanju ograničavaju na one koji si tu mogu priuštiti. Zato je bitno da događanja poput Subversiva funkcioniraju kao inkluzivan kontramodel: kritička teorija i diskusija otvorena za sve. Materijalna pretpostavka za takvo što su, dakako, javni natječaji koji su spremni osigurati financijsku potporu ovakvim programima. Činjenica da desnica ne prestaje biti fiksirana na tu vrstu institucionalne potpore i skandalizirati je kao moralno upitnu samo potvrđuje da su i oni svjesni da za širu javnost otvorena mjesta za kritičko preispitivanje ekonomskih, političkih i društvenih dogmi predstavljaju ugrozu za njihovu viziju svijeta: svijeta u kojemu je sloboda rezervirana za kapital, a svi ostali se imaju šutke podrediti disciplinskim zahtjevima hijerarhiziranog društva, u kojemu slabiji, siromašni, radnici, žene, seksualne i identitetske manjine nemaju pravo na glas i mišljenje”.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Subversive Festival

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.