Dijalogni monolog

Dijalogni monolog

ritn by: Gollum
23. 01. 2004.

- Spavaš li ?


Pa ako mi je soba zamračena, oči zatvorene i duboko dišem, valjda spavam. Pravilo koje vrijedi za sve, osim za moju majku.


- Do kad ti misliš tako? Znaš li koliko ti je godina? Zašto se ne ugledaš u sestru? Tko će te trpit takvu?

 

Svakih šest mjeseci redaju se jedna te ista pitanja. Ta žena bi stvarno trebala poradit na maštovitosti. Stoji na mojim vratima naslonjena na štok i strpljivo čeka odgovore. Majčinski instinkti su joj pošli u totalni kurac jer je do sad trebala naučit da ih neće dobit.

Ne znam odgovore. Ne znam do kad ću ovako. Trudim se promijenit majko. Trudim se. Na drugo pitanje ne odgovaram jer mi je već brižno, onako usput, natuknula da mi 27 prdi u guzici.


Nikad nisam bila, niti ću bit ko sestra. Pomiri se s tim. Ne znam ko će me trpit. Jedva izlazim na kraj sama sa sobom. Uostalom, ne želim da me itko trpi.


Nije se pomaknula. Navikla se na šutnju s one strane komunikacijskog kanala. Možda je u stvari samo strpljiva. Nikad je to nisam pitala, niti namjeravam. 


Mora bit da je prošlo tri ure. Ona je našminkana, vjerojatno tek došla s posla. Zabrinuta je. Ne mogu joj pomoć.

 

- Ajde, diži se! Moraš nešto pojest, nemaš dva kila s krevetom.

 

S mojom kilažom je sve u najboljem redu. I pusti tijelo majko. Pitaj me kako glava. Uzdignem se. Namjestim jastuk iza glave. Počešem se po tjemenu. Uzmem čuperak kose. Vrtim ga oko lijevog kažiprsta. Vidim je duplo, a leće su mi u očima. Nije dobro. Rušim se nazad. Stavljam jastuk preko glave grleći ga s obje ruke.

 

- Ja ne znam što ću s tobom.

 

Izvrsno. Tu imamo stopostotni učinak. Konačno se slažemo. Ni ja ne znam što bi sa sobom.

 

- Što se s tobom događa?

 

Svašta i ništa. Uglavnom više grubih, nego lijepih stvari, ma ti ne smim kazat.
 

- Misliš li ti progovorit?

 

Pa i ne baš. Hoću da me ostaviš na miru. Da se makneš s tih vrata. Zatvoriš ih za sobom. A, da. Molim te, na odlasku ugasi svjetlo.

 

- Jebeš mi sve ako se ti ne drogiraš? Zašto si sama? Što ne nađeš dečka? Uvijek sve zajebeš!

 

Kod mene doma svi beštimaju. Nabijem te na kurac i Idi u tri pičke materine, najučestalije su. Dnevno se čuju više puta nego dobro jutro, dobar dan i laku noć zajedno. To, primjerice cijenim. No, jutros samo na trenutak. Ne seri, ne preferiramo. Tatin je zaključak da je to nekako odvratno.

Ova zadnja dva pitanja uvijek me pogode u živac. Konstatacija pak drito u mali mozak. Fali mi zraka pod jastukom. Padne mi napamet epizoda Alan Forda u kojoj se igra zove 'Ubij mamu i stavi je u formalin'.  Svjesna sam da ovu ludu ženu neću ubit, a kamoli je stavit u formalin. Ipak, još jednom dobro razmotrim tu opciju, pa po prvi put tog jutra ili za neke tog popodneva progovorim.

 

- Ne drogiram se. Prestani me pilat više o tome. Ne mogu naći nikakvu konstantu. U zadnje vrijeme za to krivim tebe i ćaću. Gene, uglavnom. Muči me, u stvari grize što mi je noćas prijatelj rekao da je godinama zaljubljen u mene. Nisam znala što bi mu rekla. Okrenula sam se i pošla ća. Misli su mi bile negdje drugdje. Muči me što se ti brineš za mene jer onda moram glumatat neku fiktivnu sreću kako bi ti bila mirna. Muči me što tražiš odgovore na pitanja na koja ni sama ne znam odgovore. Jutrima od četiri do sedam, dok gledam reprize filmova, humorističnih serija i dokumentaraca o životinjama, stalno su mi na reapetu. Nikad do ničega ne dođem. Ništa ne zaključim. Znam da je izlaz negdje u mojoj glavi, ali nikako da ga potrefim. A tražim ga. Stvarno ga tražim. Previše se brinem za druge. Premalo za sebe. Tomo Šeparović mi je sinoć rekao da smo se svi sami rodili i da ćemo sami i umrijet. Nemam pojma ...

 

Ona se smije. Dođe do kreveta, otkrije me i stavi mi ruku na čelo.

 

- Imaš febrikulu. Pogledaj se kako izgledaš. Sve oko nosa ti je upaljeno. I ne pizdi više. Samo brontulaš bez veze. Ajde, diži se. Ručak je gotov.

 

Navlačim neku majicu. Papuče. Bacam ruku preko majčinog ramena. U hodniku ju ljubim u obraz.