Malo izvornog jada

Malo izvornog jada

ritn by: iksx@lupiga.com
11. 01. 2004.

Nemam apetita. Sere mi se. Nedjelja je i dosadno mi je.

I nisam jedini, ali šta da radim?

E, da, i boli me noga, lijeva, od butnog mišića do listova.

Televiziju nakon 20 odgledanih filmova, jednostavno mi se ne da gledati, štogod bilo na njoj. U trenutnom raspoloženju, dosadno bi mi bilo i u kinu. Ne mogu piti, piva mi je bljutava. Vino mi je kao da pijem klor, užasno. Žestoko se niti ne trudim pokušati. Dođe mi da se ubijem. Bio sam na kavi, ali mi je bilo dosadno.

Mrzim nedjelje. A još mi je gore što je sutra ponedjeljak (radni) koji, naravno, mrzim još više. Dvije osobe koje bih stvarno volio vidjeti izvan su grada. Ne čujem se s njima jer mi je mrsko uopće telefon držati u rukama. A vani je tako hladno da mi dođe popizdit za prijeći onih deset metara do kioska, pa sad u još većem bedu sidim na fotelji i buljim u prazno. A ionako sam kupio cipele tankog đona pa mi u njima zima prodire kroz đonove, da ti jebem modu i nerazmišljanje o ergonomiji, odnosno zagrebačkim zimskim temperaturama. One od prošle godine koje jesu tople, bome su i sintetičke pa se u njima noga dok dođem liftom do prizemlja uznoji, dok izađem vani se ohladi i imam ledeni boršč u cipelama dok se vratim doma, a i noge mi smrde da ih moram četkom ribati. Kako mi je jednom bilo neugodno kada sam se negdje morao u tim cipelama izuti ... ka ta stro fa. A ona jebena noga boli da boli, iznutra, kao da je kost užegla ili da će usahnuti, bol koja ne pušta, tiha i mučna, ne prestaje. I sjedim na fotelji, buljim u ekran, mislim na bol koja ode od noge do glave. Gladan sam, a nemam apetita. A kada mi je prazan želudac, i duvan mi se gadi, ali bi svejedno radije da ga imam. Steve-O bi rekao da moja trenutna situacija totally sucks. Da se vratim na telefon; od prije Nove godine nije zvonio osim kada bi starci iskazivali zabrinutost što sam sam, što slabo jedem, što ne spavam, što nit potomaka nit supruge i što sam možda peder.

Da sam Tin, od svojeg bi života napravio pravo književni poliptički dragulj. Moja jadikovka, Svakodnevna jadikovka, Čemer i visina, Degradacija, Komemoracija ... Ali ja nemam niti volje svoje muke ukoričiti, unovčiti i estradizirati. Nego samo buljim u prazno i razmišljam u krug ... Da dođem sebi, ako već ne mogu drugomu, da se probudim, da si opalim šamar. A svake se noći, ako i zaspem, budim nakon pola sata mokar od znoja jer me jebe savjest što ne mogu stajati duže od 15 minuta (za to krivim ravna stopala), što sam sa svima na vi (za to krivim nedostatno lučenje dopamina u mozgu), što mi je mučno gledati ljude u oči (za to krivim šugavu spiralu onih kiselina).

Ali nije da sam ja jedna potpuno pasivna osoba. Ne, nimalo, unatoč svim jebadama i problemima i nedostacima, ja sam pokušao sve to riješiti. Bol u nozi udaranjem u zid - nije pomoglo, osim kratkotrajno. Ravna stopala ortopedskim ulošcima, ali mi se nije dalo više ići kod doktora pa ni tu nije bilo ništa, jebi ga, mislio sam da ću mlad umrijeti pa da mi ionako nema smisla gnjaviti se s posjetima i obilascima doktora. Dopamin sam pokušavao sam lučiti kada već tijelo nije htjelo, ali sam se od toga samo umorio i još dodatno potencirao sve probleme koji se rađaju zbog nedostatnog lučenja dopamina. Stvarno, za to imam dokaz, liječnički nalaz iz trećeg srednje kada sam se zakočio nakon što sam se vraćao s usranog posla čišćenja plaže od tona trave i opušaka kada mi je tijelo protestiralo protiv debilnog posla. Probao sam i zajebati kiselinsko naslijeđe, ali koliko se tu god pravio Španjolcem, ako si Maur - Maur si. Ne ide. I probao sam još svašta, ali još ništa s trajnijim uspjehom, tako da sam sada u fotelji i buljim u ravno, a misli kruže ko bjeloglavi supovi po glavi. Samo čekaju nekakvu lešinu da se sjate i u graji mi kljucaju po muci.

Da, možda bi mi značilo koje ohrabrenje u komentarima, ako me već nitko u stvarnosti ne tapše po ramenu ili plaća cugu ...