iz serijala PASMATER FAMILIAS
 
Ovih pola metra snijega je stvarno opako. Očistit 150 kvadrata parkinga, pa oko kuće, pa gornji parking, nije nimalo prijatna stvar. Kad se Jasna ponudi za pomoć, poslije četiri lopate prebačena snijega me pita, tata, da li baš moram pomagat? Ne trebaš, velim, i tak si se sama ponudila, pa možeš i sama prekinut. A i normu si prebacila za 100 posto, glede na prošlu godinu.

Lud kakav jesam, sve sam to sam razbucal za jedno dopodne i kad ga je znalo pasti 70 centimetara. Ali, nekako s vremenom, čovjek pomalo dolazi pameti, iako sam rođena iznimka. Danas sam uzel lopatu za snijeg i postavil se uz rub parkinga. Uglavnom sam pušil, a lopata je bila donesena samo u smislu pjesničkog izražavanja, to će reći, za dopunu figuralike. Ah, licentia poetica! Ljudi iz prolazećih automobila su mi mahali, jer na kraju krajeva i tak se skoro svi mi u Norom mestu poznajemo. Puno njih je s nevjericom gledalo mene, lopatu i parking prepun snijega, a ja sam se ljubazno smješkal, jer sam imal tajno oružje za čišćenje. A i facu sam skopal, kao da je očistit tako veliki parking prava malenkost.

Kad sam iza zavoja ugledal prvu ralicu, iz džepa sam izvukel dvije novčanice i s njima prijazno mahnul šoferu. Poznajemo se, pa se naglo zaustavil. Skoro mu se cijela kolona nabila u koš za razbacivanje soli. To bi bila velika šteta, jer na kraju treba očišćen parking i posolit. Zbog leda, a vjerojatno i zbog ukusa. Ak tko voli asfalt. Smrznuti.

Zaustavil se samo toliko da je kombinirku postavil u pravilan položaj i odmah počel čistit. Jedva sam maknul lopatu koja je ostala zapiknuta u snijegu i ritnul Osvalda u trenutku kad je htel zapišat felgu. Bil je oduševljen, jer tak veliku felgu još nije zapišal, al je skoro dobil par kubika snijega na glavu i ostatak tijela. Maknul sam se i sam. Iako mene felge baš ne oduševljavaju.

Za deset minuta je sve bilo uređeno. Iz kabine se pomolila ruka, one dvije zastavice sam položil u otvoreni dlan vozača. Je li dosta, pitam. Je, veli, al je skopal facu ko da bi mu mogel dati još. Kužim i pređem u kontranapad. I sutra bu puno snijega, bar je prognoza takva, tješim šofera, pa vam budem sutra dal isto toliko. Faca mu se s vidnim olakšanjem vratila u normalu. I mene je smetalo njegovo glumljenje, jer mu nitko drugi kod kojih čisti ništa ne plaća. Plaćaju gazdi, vlasniku bagera, za kojeg šofer radi. A ako im što očisti onako, na crno, onda se vade na poznanstvo, na rodbinske veze ili vrdaju na sve moguće načine, pa šofer ne dobiva ništa.

Za informaciju: vlasnik bagera mi je zaista dobar frend, i došel bude na večer sam očistit, onak iz prijateljstva, kad prođe najveća gužva. A frend i tak neće ni čuti da mu išta platim, pa ga navečer vodim u restoran. Jer parking je već očišćen. I normalno, da vidi novu konobaricu. I popije nešto.

Sve to me nije spriječilo da se po obavljenom poslu, opet ne postavim na parking, s lopatom u, recimo, radno-pobjedničkoj pozi. Moral sam zbog onih kaj su prije gledali s nevjericom. Da me sad gledaju sa vjericom. A ja njih pomalo prezirno, jer su sumnjali u moje snijegočistačke sposobnosti.