Jel' Saraj'vo gdje je nekad bilo, pitao se krajem osamdesetih popularni sarajevski pjevač  Dino Merlin. Jest gdje je nekad bilo, al' nije više što je bilo, složno mu odgovara raja iz Sarajeva koju si upoznao u zadnjih deset godina. Nije to više isti grad, kažu najrazočaraniji među njima. Kako si odavno izgubio razloge zbog kojih si naivno vjerovao da ljudima treba vjerovati, sve što ti kažu moraš provjeriti; uvjeriti se na svoje oči što se događa, što je i gdje je "savršeno nesavršen grad", u kojem, kako priča Ivo Andrić, satovi na zvonicima bogomolja tuku svaki svoje vrijeme.
Ako se pitaš zašto baš Sarajevo, moraš znati da Valtera* drugdje nećeš naći. A za njim si krenuo u potragu, zar ne? Ako nisi – ovdje odustani, ovo nije priča za tebe.  

Povratna karta (vlakom do granice, vozom od granice) koštat će te 260 kuna. Kad je budeš kupovao neljubazna službenica na nekom od šaltera zagrebačkog željezničkog kolodvora rutinski će ispod brkova procijediti pitanje – Do kud?

Ti joj reci – Pa do Zagreba, povratnu.
Tu ćeš je dobiti na foru. Ako je dobro raspoložena – nasmijat ćeš je, a ako je loše volje pogledat će te kao da si joj ubio nekog iz obitelji. I u jednom i u drugom slučaju reci – Šalim se, do Sarajeva.  

Prije nego uopće stigneš na kolodvor, u Importaneu kupi pečeno pile. To ti je takozvano vozno pile. Bez njega se ne putuje – niti vlakom, niti vozom.
Isprsi se još za  bocu mineralne i za desetak unučića pelinkovca – neka se nađe, put je dug. 

Uđi ujutro u vlak točno pet minuta do devet sati. Ako uđeš kasnije zamjerit ćeš se voznom redu, a ako uđeš prije bit će ti dosadno. Sam znaš da je najteže od svega sjediti u vlaku koji stoji.

U kupeu ćeš zateći starijeg gospodina. Bit će vidno pijan. Cijeli kupe bit će prožet smradom jeftinog Badelovog konjaka, ali ako potražiš drugi kupe uvidjet ćeš da su svi već zauzeti; da nigdje osim u kupeu s pijancem nećeš naći dvije sjedalice. Jedna je za tebe, a druga za umornog i pospanog tebe.

Zauzmi mjesta bez obzira na alkoholna isparenja. Ti si ionako, ako me osjećaj ne vara, već odavno imun na smrad alkohola. Navikao si već u tramvaju ili na ulici. Skupio si taj imunitet u Kroli, Melinu, majmunjaku na trgu  ili u kojem drugom zagrebačkom pajzlu. Put traje devet sati, toliko ćeš preživjeti. Bojiš se da će te pijanac gnjaviti? Ne brini, evo lijek.    

Čim se udobno smjestiš iz ruksaka izvadi "Priče" Dace Džamonje. Daco ti treba za Sarajevo, bez njega ništa nećeš shvatiti, niti ćeš naći što tražiš. Za svaki slučaj spremi i po jednog Jergovića i Veličkovića. Ni u njihovim knjigama ne možeš naći Valtera; da možeš ovo putovanje bilo bi besmisleno. Knjige neka ti budu svojevrstan vodič: reći će ti korisne stvari o FIS-u, sarajevskim taksistima, olimpijadi, ulici Fuada Midžića; tamo ćeš naučiti da se sa sarajevskih topola nikad ne vidi more, između redova ćeš opipati šank u Obali i osjetiti kako diše Baščaršija kad je pritisne mliječna magla .

Ako nosiš discman ne zaboravi ponijeti Indexe. Oni će ti dočarati kako Valter zvuči. To možda jest muzika "s nekim datumima jula", ali nužna je za ovu potragu.
Ako si se sad sjetio Merlina, to zaboravi – njega slušaju papci. A ti nisi papak. Jesi li?

Dakle, iz ruksaka izvadi Dacinu ili neku drugu sarajevsku knjigu i počni čitati. Gospodin koji će sjediti preko puta tad će ti pokazati da je više nego raspoložen za razgovor.    

-Gdje ćeš momče, pitat će te zaplićući jezikom.
-U pičku materinu, odgovori i nastavi čitati.
To će biti razgovor.

Ukoliko misliš da si prefino i predobro odgojen za ovakvu vrstu konverzacije, ti mu slobodno odgovori da ideš u Sarajevo, objasni mu zbog čega i očekuj suvisao razgovor.

Ali tad se nemoj se iznenaditi ako taj razgovor poteče ovako:
-Znaš li ti momče gdje su bili minobacači u Bosanskoj Posavini? 

Na ovo besmisleno pitanje neće ti ostati ništa drugo nego šutjeti i praviti se da ne čuješ. Nemoj smetnuti s uma da je čovjek pijan. Još jednom će te pitati: Znaš li ti momče gdje su bili minobacači u Bosanskoj Posavini?
Šutit ćeš, a on će uporno nastaviti s istim: Znaš li ti momče gdje su bili minobacači u Bosanskoj Posavini?

Tad ćeš shvatiti u kakvu si se situaciju doveo i da bi ga skinuo s kurca odgovorit ćeš mu: Ma ne znam gdje su bili minobacači u Bosanskoj Posavini.

- Ali zato - ja znam!, viknut će on i pri tom se lupati šakom o prsa. Pijanstvo će napraviti svoje i bez obzira na tvoju nezainteresiranost žestoko će navaljivati da ti objasni gdje i kako je proveo razdoblje od djetinjstva do današnjih dana, s obaveznim naglaskom na razdoblje u kojem je Đavo svojim kopitima preoravao tvoju zemlju. 

Zato ti dobronamjerno savjetujem da se držiš prve varijante. Moguće je da će na tvoju drskost nešto progunđati, zaplitati jezikom i pjeniti nekoliko minuta, ali ti ga pomnoži s nulom i sve će biti u redu.

Vlak će u polasku uobičajeno kasniti i nemoj misliti da će netko zbog toga počiniti harakiri. Nemoj se nervirati.
Ne nerviraj se niti ako te nitko ne bude ispratio na ovaj važan put. U krajnjoj liniji, uvijek s prozora možeš odmahivati nepoznatim ljudima koji nekog prate. Njima je svejedno, a i tebi bi trebalo biti. Ionako smo svi jedni drugima stranci.
Ne misliš tako? Pustimo to, o tome ćemo neki drugi put.
Da se ovo putovanje događa kojih 60 godina ranije, lokomotiva bi sad pustila paru. Napokon si krenuo. Čeka te avantura.   

* Vladimir Perić Valter - Narodni heroj iz Sarajeva, proslavljen filmom Valter brani Sarajevo.