da sada moram umrijeti, osjetio bih dvije stvari. prvo prezir prema cijelom mom životu i svakom trenutku, a drugo želju da ga ponovno ispočetka proživim.

ponedjeljak. pet ujutro. krevet, vidim, nagađam da vidim tri mrlje na stropu. vremenom počinju plesati. okrećem se na bok, pokušavam ponovno zaspati. doručak. tekući acidofil i dvije iscijeđene naranče. nemam ono sranje u kojem se one cijede, pa ih cijedim rukom. fascinira me kako mi niz prste curi sok pa cijedim još dvije. na tramvajskoj me stanici fascinira što mi tramvaj nije pobjegao pred nosom i uvjeren sam da je to loš znak. na sljedećoj stanici ulazi kontrolor. bio sam u pravu. kupujem deset praznih cd-ova, levisov džemper na rasprodaji. obiteljski je dan, idem sam u kino i gledam roger dodger. prolazim pokraj krole da vidim ima li tko poznat. ne da mi se ulaziti pa prolazim i idem ilicom kući. uključim internet, ali ne znam što bih gledao, pa spakiram lap. idem u krevet s pynchonovim vinelandom. ne mogu pratiti radnju, pa ga ostavim. više nema onih mrlja na stropu.

utorak. za doručak mozzarella, naranče i bijeli walter. tramvaj mi je pobjegao pred nosom. u firmi nikog nema, svi su na kavi. buljim u internet, listam mail gore dolje, gledam stare poruke. tin se vratio iz praga, pa sam se s njim dogovorio. stanuje blizu. nema mu stare. kod njega gledamo ed wooda i nove zvjezdane staze. ne sjećam se u kojem sam trenutku zaspao. pola jedan je i idem kući pješke jer je prehladno za čekati tramvaj. prije spavanja pojedem još fetu kruha i jogurt. umoran sam.

srijeda. neznanje je blago koje nedovoljno posjedujem. ne znam puno, ali očito znam krive stvari. opet mi je tramvaj pobjegao, ali sam se ionako odlučio šetati. na uhu manic street preachers, u srcu želja da poljubim auto, frontalno. ipak samo šetam trotoarom. čini mi se da je cijeli dan tako prošao. kod tina gledamo ed wooda. na večer se nalazim s ivom. raspravljamo o narančama i korčuli, pijemo tomislava. u pola jedan pijani zovemo njegovu sestru da nas odbaci do mene. ne javlja se. idemo pješke, u kiosku kupujemo duvan, kolu i vino. kod mene nastavljamo piti, ali se brzo onesvijestim. oko tri se budim, njega nema, nastavljam piti. ponovno se onesvijestim, pa probudim negdje oko pola osam ili devet, ne znam. dokumentarac je na televiziji, vani magla. idem u krevet. na stropu je smo jedna mrlja, ali mutna. spavam.

četvrtak. frend mi je jučer doma ostavio joy division koji sam mu jednom posudio. ne sjećam se kada. uzimam od cimera travu, motam joint i slušam joy divison. na posao javljam da sam bolestan. ostalo je od jučer još i vina. doručak. čokolada i naranče. ponovno se budim oko tri i zovem ivu, tina i magdu. budi me zvono na vratima. magda je stigla, njih dvojica neće. ivo je strgan od jučer i ljuti se jer sam opet zaspao, a tin ionako skoro nikada ne izlazi iz kuće. sjedimo i pijemo, slušamo new order, eminema, mogwai i radiohead. pijani smo. diram joj koljeno, ona se smješka. skidamo se i liježemo u krevet. vjerojatno loša odluka, ali nije bitno. nju je briga koliko i mene. ne mogu svršiti. htio bih se okrenuti na stranu, više mi nije zanimljivo s magdom koja me uporno hoće grliti. boli me ruka na kojoj leži, boli me noga i nervozno treskam. da bih izvukao ruku, palim cigaretu, ležim na leđima, njena glava na mojim prsima. nigdje mrlja. kada zaspe, odlazim u dnevni boravak, na tv-u dokumenatarac o lavovima, na stolu dvije čaše, pola boce vina, kola i votka. sve ulijem u čašu, dodam iscijeđene naranče i pijem. odlazim povraćati. plačem.

petak. danas preskačem doručak. ne mogu naći maskaru, pa stavljam sunčane naočale na glavu i idem na posao. stigao sam na tramvaj, ali ću ga propustiti. drugi stiže za 15 minuta. osjećam se kao govno. slušam placebo. u džepu mi je burroughsov junky. kroz masne prozore gledam ljude. neki drugi ljudi prolaze kraj mene, ne javljaju mi se. očito sam se malo pogubio i pretjerao s opsesijama, bunovnim halucinacijama, zavaravanjima i lažima. drugima i sebi. maglovito je, hladno, dosadno, neinspirativno, besmisleno. u uredu vegetiram. buljim u ekran. peku me oči. idem u wc. pokušavam izdrkati ali mi se ne diže. serem, obrišem guzicu, obučem jaketu i idem do tina. gledamo nešto na tv-u. priča mi o pragu i ibizi. dolazi magda. sjedimo u tišini, slušamo abbu i grickamo čips. zvoni mobitel. zove me marina iz beograda. nisam ju čuo godinu i pol. nešto mi se stisnulo u grlu, mrmljam. zabrinuta je, za brata. umirujem ju. ne shvaća. ništa. sjedim. stiže mi poruka od ane. za mene si zrak, ne želim te vidjeti, ne dolazi više. gledam mobitel. gledam zrak. nemam što za reći. doslovno. malo mi je to previše, ne znam, ne mogu se s tim nositi.

subota. depresija ima okus magle. danas nema riječi, ničega. samo fotelja.

nedjelja. ovo je zadnji dan. malo pijem, pušim. ostavljam poruku cimeru, uzimam sa sobom nekoliko slika, jedinu ane i mene koju imam, md s joy divisionom, holy bible preachersa i miks s climbing up the walls i nekim stvarima od placeba. dvojim da li ponijeti dokumente. ne trebaju mi, ali možda ipak ... tko zna, možda petar bude pitao, pa neka ih.