Da je Zrin bliže Zagrebu možda je mogao biti održavan kao što je „Oltar domovine“. Ovako je u siromašnoj općini u koju će država lagerovati nuklearni otpad, pa koga briga za povijest i utvrdu koja s vremenom nestaje. No, hajmo mi ispočetka…

Pao je veliki snijeg i pokrio sve brjegove Sisačko-moslavačke županije. Zabijelilo se i moje Pounje. Iako vremenski uvjeti nisu bili najpovoljniji za vožnju po lokalnim cestama, nakon par dana krećem prema Zrinu kako bih dronom zabilježio nekoliko kadrova. Sa mnom će ići i petrinjski umjetnik, Ivan Novak.

„Idemo mojim autom, ima pogon na sva četiri kotača“, predlaže Ivan. 

I već smo na putu prema Zrinu. Snijeg se pomalo otapa i u sjenovitim dolinama ga ima, no brjegovi su okopnili. Gubim nadu da ću Zrin vidjeti pod snijegom, no ipak nastavljamo put. 

Gorostas na osami (FOTO: Daniel Pavlić/Lupiga.Com)

Ivan je nastavnik likovnog odgoja i radi u nekoliko osnovnih i srednjih škola naše županije. Poznat mu je ovaj kraj jer između ostaloga predaje i u osnovnoj školi u Dvoru. Priča mi kako je nekoliko puta bio na Zrinu, a prvi put prije deset godina kada je bila otkrivena spomen ploča Zrinskima. Tada je pjevao dio iz opere Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca; "U boj, u boj!".

Nakon polagane vožnje iz Hrvatske Kostajnice dolinom Une prema Dvoru, a zatim kod Divuše prema središtu Zrinske gore, ulazimo u skoro pa prazno selo Zrin. Ono malo žitelja se zbog zimskih dana povuklo u svoje kuće, a oni koji sezonski tu žive, prezimljuju u Dvoru, Sisku ili Zagrebu. Tek nekoliko kuća otkriva prisustvo ukućana, odaje ih dim iz dimnjaka. Ovce, krave, te poneki lavež pasa poremete spokoj ovog sela. 

Detalj iz opustjelog Zrina (FOTO: Daniel Pavlić/Lupiga.Com)

Naš auto podno utvrde, gumama probija zaleđeni snijeg koji se spustio u dolinu. Možda pedesetak metara imamo zimske uvjete vožnje, a onda kao da je netko postavio granicu, sve je otopljeno i nastavljamo vožnju uzbrdo. Prvo ćemo posjetiti staru crkvu nedaleko od utvrde. Crkva u Zrinu, posvećena Blaženoj Djevici Mariji, ima dugu povijest koja seže još do 14. stoljeća.

Ostaci crkve iz zraka (FOTO: Daniel Pavlić/Lupiga.Com)

Dok dižem dron kako bih snimio crkvu iz zraka, Ivan pokušava naći groblje. Naime, obnova crkve je trajala negdje do 2018. godine kada su konzervatori iskapajući temelje crkve, zemljom prekrili groblje. Sad se vidi tek nekoliko spomen ploča na kojim se nazire da je to bila grobnica obitelji Brkić. Sjetio sam se mog prijatelja Vilima koji je ovog ljeta došao na grob svoje bake koja je umrla prije devedesetak godina, pa kako nije našao grobnicu, zapalio je svijeću na gomili zemlje uz crkvu. A i prošli put kada sam tu bio, prije tri mjeseca, snimio sam gospođu koja traži grob svojih predaka, što možete vidjeti na ovoj snimci. 

Uz crkvu je groblje zatrpano zemljom nakon konzervatorskih radova (FOTO: Daniel Pavlić/Lupiga.Com)

„Nije mi jasno kako su to tako napravili, pa valjda su vidjeli da je to groblje“, dobacuje mi Ivan dok snimam dronom.

Šetamo do ostataka crkve sv. Marije Magdalene. Unutar nje neistraženo je i devastirano groblje, preko kojega je prokopan put. Na groblju su kosti moćnih velikaša, knezova Zrinskih, a u crkvi i grobnica Nikole III., oca Nikole IV. Šubića Zrinskog, koji je rođen ovdje u Zrinu 1508. godine, a poginuo u obrani Sigeta 1566. godine. 

Ivan Novak ispred ploče Nikoli Šubiću Zrinskom (FOTO: Daniel Pavlić/Lupiga.Com)

Dok fotografiram veliku rozetu, sjetih se da je tu nekada bila i nadgrobna ploča oca Nikole Šubića Zrinskog, no sad se nalazi u Srednjoj školi Ivana Trnskog u Hrvatskoj Kostajnici. Ploču su nakon Domovinskog rata našli u ruševinama crkve sv. Antuna u Hrvatskoj Kostajnici, obnovili je, te je smjestili u školu.

Lagano se krećemo prema utvrdi. Negdje nakon desetak metara iza nas na puteljku do utvrde se začuje buka. Kotrlja se kamenje s brežuljka na kojem se smjestila utvrda. Nekolicina kamenja pada na put kojim smo prije nekoliko sekundi prošli. Pomislih da je opet potres, ali ubrzo shvaćam da se snijeg otapa, pa voda djeluje na oronule zidine. Baš na tom mjestu se nalazi i pećina koju mi je prije nekoliko godina pokazao jedan mještanin. Skrivena izraslim šipražjem, sada se može jasno vidjeti i s našeg puta, jer nema lišća da je sakrije. Tko zna koliko je takvih pećina ovdje jer sama utvrda je građena na stijenju.

Iz utvrde rastu stabla (FOTO: Daniel Pavlić/Lupiga.Com)

Utvrdu su u 12. ili 13. stoljeću podigli vjerojatno velikaši iz roda Babonića, koji su posjede Zrina kasnije izgubili zbog sukoba s hrvatsko-ugarskim kraljem. Kralj Ludovik I. Anžuvinac posjed potom 1347. godine daruje Jurju III. Bribirskom, koji je utemeljitelj loze Zrinskih. 

Dok se približavamo utvrdi, vidimo dosta svježa oštećenja vjerojatno uzrokovana otapanjem snijega. Voda je vidno ispirala kamen od kojeg je sagrađena tvrđava. Odroni na zidu su baš vidljivi i upozoravaju nas da ne idemo blizu. Tvrđavu su obnavljali, ali obnova je stala prije desetak godina. Na kuli je postavljena ploča u spomen Zrinskima, a ispod nje još uvijek stoji vijenac kojeg je jesenas postavila delegacija iz Mađarske. Njima je izgleda više stalo do Zrinskih nego nama u Hrvatskoj. 

Uz ploču je vidljiv veliki rasjed na zidinama (FOTO: Daniel Pavlić/Lupiga.Com)

„Ne razumijem zašto Ministarstvo kulture nije išlo dalje s obnovom“, kaže mi Ivan dok gledamo kulu oštećenu u potresu. Zid stoji kao klimav zub i samo je pitanje vremena kada će onaj drugi zub sve to razrušiti – zub vremena. Da smo bliže Zagrebu, ovo mjesto bi bilo turistička destinacija, ovako ono ostaje zapušteno i vjerojatno će utonuti u ruševine poput one utvrde u Gvozdanskom ili u obližnjem Pedlju, koje su također bile vlasništvo Zrinskih. Sve one pripadaju jednoj od najsiromašnijih općina u Hrvatskoj, općini Dvor. Umjesto da im država posveti pažnju i pomogne da postanu kulturno-turistička destinacija, ta regija zahvaljujući maćehinskom odnosu Hrvatske postat će destinacija skladištenja radioaktivnog otpada.

Ivan i ja nastavljamo razgledati zidine utvrde Zrinskih, pazeći gdje stajemo jer ima rupa u kojima možeš ozlijediti nogu. Sve je zaraslo šipražjem, livadu su razrovale divlje svinje, a iz zidina rastu stabla. Pitamo se da li možda upravo to korijenje još čuva zidine da se ne stropoštaju ili ih, naprotiv, s vremenom uništava. U svakom slučaju, nitko se nije sjetio da prokrči ovo mjesto koje je svojom veličinom pravi gorostas na usnuloj Zrinskoj gori. 

Zaštićeno kulturno dobro u propadanju (FOTO: Daniel Pavlić/Lupiga.Com)

Iako je i utvrda zaštićeno kulturno dobro, odnos države prema njoj je zaista razočaravajući. Kao da nam ova ostavština Zrinskih nije bitna. 

Ovih dana sam na netu naletio na trailer o novom filmu o Zrinskima. Po onom što sam uspio vidjeti čini mi se da film baš i ne obećava, ali rado ću ga pogledati, možda me demantira. 

Prošle godine posjetio sam mađarski Siget. Prema onom što sam vidio Mađari za Zrinske mare puno više nego Hrvatska. Tamo nas je dočekao kapetan utvrde Ferenc Salamon, te nas odveo u obilazak tog impozantnog kompleksa. Muzej, prezentacijski centar, suvenirnica … Sasvim drugi svijet, nego ovaj koji Ivan i ja gledamo na Zrinu. Prihvaćaju „naše gore list“ kao svog junaka koji je poginuo u Sigetu braneći Europu pred Osmanlijama. A nas dvojica sad stojimo usred ničega, na ruševinama oronule utvrde razmišljajući o ostavštini obitelji Zrinskih i njenoj nezavidnoj budućnosti.

Detalj sa crkvenih zidina (FOTO: Daniel Pavlić/Lupiga.Com)

I dok se spuštamo sa utvrde, pazeći da nas ne pogodi koji kamen sa zidina, gledamo na izrasla stabla koja će na proljeće možda zakriti sve rane ovih zidina. Na jednom stablu stoji bačena plastična flašica voćnog jogurta. 

U samom podnožju je selo, a u selu velika novoizgrađena kuća. Ovdje novih kuća baš i nema. „Zrinski lodge“ u vlasništvu je Branke Dembić Čubelić.

Rijetka obnovljena kuća u selu (FOTO: Daniel Pavlić/Lupiga.Com)

Žena je došla iz Australije u želji da pokrene turizam, ali imam osjećaj da je pred njom jedan Sizifovski posao, bez pomoći države to je gotovo nemoguća misija. Iako je zasadila polja lavande i pokrenula festival na Zrinu, još je sve to tako daleko od revitalizacije koju svakako mora potaknuti Republika Hrvatska. Privatne inicijative su odlična stvar, ali bez podrške rijetko odu dalje od lijepe ideje. 

U nadi da će s proljećem doći i neko čudo koje će spasiti zidine Zrinskih i revitalizirati regiju osuđenu na nuklearni otpad koji nitko drugi ne želi, Ivan nas vozi kroz Zrinsku goru koju napuštamo zalaskom sunca.

Sve je jasno (FOTO: Daniel Pavlić/Lupiga.Com)

Na raskrižju gdje se račvaju putevi za Zrin, Rogulje, Šegestin i Oraovicu stoji stari partizanski spomenik. Prešaran je plavim grafitom koji glasi: "Ovo je Hrvatska!". Da, ovo je Hrvatska, zaista.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Daniel Pavlić/Lupiga.Com

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.