AUTORI(CE) U GOSTIMA PONEDJELJKOM: Pet pjesama Feride Duraković

Lupiga.Com

4. ožujka 2019.

AUTORI(CE) U GOSTIMA PONEDJELJKOM: Pet pjesama Feride Duraković

Ferida Duraković bosanskohercegovačka je pjesnikinja i spisateljica, rođena je 18. aprila 1957. godine u Olovu, živi i radi u Sarajevu, gdje je 1980. godine na Filozofskom fakultetu diplomirala jugoslovensku književnost i srpskohrvatski jezik. Osim poezije, koja je njezin forte, pisala je još i kratke priče, prozu za djecu - bajke i slikovnice, dramske tekstove, kolumne i eseje. I ova naša gošća autorica u jednom, doduše kratkom razdoblju svoje karijere radila je u novinarstvu, kao lektorica Oslobođenja, od 1983. do 1984. godine, a do 1992. godine uređivala je književne programe u sarajevskom Domu mladih na Skenderiji.

U svijet književnosti zakoračila je sa zbirkom poezije "Bal po maskama” (1977.) i odmah za nju dobila nagradu Književne omladine BiH te nagradu ''Svjetlosti'' za najbolju prvu knjigu mladih autora i autorica. Uslijedila su zbirke poezije "Oči koje me gledaju" (1982.), "Mala noćna svjetiljka" (1989.), "Selidba iz lijepog kraja gdje umiru ruže" (1993., poezija i proza), "Srce tame" (1994.), "Locus minoris − Sklonost Bosni kao melanholiji" (2007.), "Putnici kroz (ne)vrijeme − 50 godina Sarajevskih dana poezije" (2011., koautorstvo).

Izuzev poezije, Ferida Duraković objavila je i slikovnice "Još jedna bajka o ruži" (1989. godine) te "Ezopove basne" (2007., koautorstvo), prozu za djecu "Mikijeva abeceda" (1994.) i "Amilina abeceda" (1999.), bajku "Vjetrov prijatelj" (2009., koautorstvo) te knjigu kolumni i eseja "Pokret otpora" (2012.).

Poezija Feride Duraković prevedena je na dvadesetak svjetskih jezika, a među prijevodima izdvajamo njezine izabrane pjesme prevedene na talijanski jezik i ukoričene pod naslovom "Si paga con la vita" (2015.), odnosno na bugarski jezik, pod naslovom "Dolga e nošta" (2014.). Za svoj književni rad dobila je i nagradu Hellman-Hammet Fund for Free Expression 1992. godine, a za pjesničku knjigu "Heart of Darkness" (New York, 1999.) - nagradu Vasyl Stus Freedom-to-Write, koju dodjeljuje PEN New England, SAD. Do 2013. godine radila je kao izvršna direktorica PEN Centra u BiH.

Zreliju fazu pjevanja Feride Duraković u značajnoj mjeri su obilježile strahote ratnog Sarajeva, o kojima će pjesnikinja, u pjesmi "Sarajevski haiku 1993.", pjevati ovako: Minobacač doručkuje / Granate šute / U preostaloj krošnji / Vrapčić cvrkuće / Tamna noći tamna li si / Nema kestena / Pod slijepim oknima / Duga je noć.

"Imala sam 36 na početku rata, taman dovoljno da mi sve što mi nije bilo jasno pukne pred očima zajedno sa granatama posred kuće u Sarajevu, i da se poetički potpuno osvijestim i shvatim šta u književnosti (i životu) hoću, a šta više neću i ne smijem: neću više pisati lahoraste pjesme koje se ne dotiču stvarnosti, neću više biti sama sebi poetička meta i domet, a posebno ne mogu ili ne smijem više živjeti izvan društveno-političkoga konteksta – što sve skupa veli kako se nikada više neću izvući iz živoga pijeska ratnih događaja i doživljaja. To koliko je dobro, nisam sigurna, ali pošteno govoreći, nije mi više ni stalo da se izvučem iz tog konteksta, jer je cijena koju sam platila u toj graničnoj situaciji, s ove tačke gledišta, bila visoka i valja taj kredit vraćati cijeli život", reći će o tom ratnom biljegu na svoj književni rad pjesnikinja u razgovoru za portal Prometej

Ferida Duraković (FOTO: privatni album) 

Božije drvce; Sarajevo
M.H.

Stizao ovaj nas je grad, stezao
u zagrljaj i oko vrata. posmatramo ga s visoka –
cezari trenutka, udišuć njegov dah:
tijela ljudska, behar božanski, žamor stanica
i mir japanske trešnje u bašti Muzeja,
one što nam bijahu dragi
i što nam se u njedrima sviše.

Jedan između nas rukom mahne
prema srušenoj kuli u visini – kao da dozvolu daje
da se iznova zida, i kaže:
Ipak je nevjerovatan ovaj grad.
Spustimo se s visine.
Potrebno je s više skromnosti gledati
u lice Historije. Samo tako ogledat ćemo se
u sebi: koliki bijasmo usred sirotinje i sjaja?
Ni siroti, ni sjajni,
već onako – da nam, boj se, ne dopadne ni jedno.
Svaki je za se otkidao od onog što osvajahu
i gordiji, i veći
računom prostim i uzvišenim: sabiranje, množenje,
dijeljenje, oduzimanje...

Pođimo, onda, i mi,
vazdušnoj kuli gospodari – spustimo se do grada
tihi i svačim povrijeđeni.
Kliznimo niz dlan ulice, kao kapi...
... da nam se ne ostvare snovi. Svi su isti:
sabiranje, množenje, dijeljenje, oduzimanje...

Georg Trakl ponovo na ratištu 1993.

Visoko, iznad aviona, boravi dragi Bog
Sa očima zlatnim u sarajevskoj tami.
Behar sa granatama pada kraj prozora mog.
Ludilo i ja. Sami. Sami smo. Sami.


Spisateljica sagledava domovinu dok učeni postmodernist ulazi u njezin grad 

Surovo i dugo ponavlja se sve
i sve se dešava po prvi put:
lice mladića čiji je život čitavu noć
oticao kroz tvoje ruke, kroz rupu
na njegovim leđima.

Lice vojnika
kraj autobuske stanice, otvorenih očiju,
gdje se zaustavilo pitamo majsko nebo – Izmišljaš,
kažem – nije to mirno i daleko lice Historije.

I jezerce krvi: usred jezerca kruh
natopljen krvlju kao u jutarnjem mleku z bregov –
Izmišljaš, ponavljam, opet po prvi put:
olovnu sarajevsku glinu što pada na dječakova
velika stopala u Reebok patikama
na prekratkom tabutu od ormarskih vrata… Ne, tebi
ne treba vjerovati, ti stižeš iz srca
tame što je pukla i pokuljala u dan.

Nepouzdan si svjedok, pristrasan pri tom. Došao
zato je Profesor, pariski sasvim: 

Mes enfants,
počeo je, i prsti njegovi ponavljali su:
Mes enfants, mes enfants, mes enfants, usred
Akademije nauka sijede su glave mislile
samo o njegovoj košulji do vriska bijeloj…
Mes enfants, ovdje umire Evropa. Potom sve je
u film poredao, u slike, u riječi velike, kao
histoire, Europe, kao responsabilité i, naravno,
les Bosniens. Tako se, eto, gleda u lice Historije,
ne kao ti: u sirovim neodgovornim ulomcima,
u snajperskom hicu što se zabija u lobanju,

u grobove koje je već pokrila neumorna trava,
u tvoje dlanove položene preko
Edvarda Muncha, koji je i sam, jednom,
izmislio sve, uzalud.

Za B.H. Levyja, sa šakom soli 1993.


Na zaboravljenoj željezničkoj stanici negdje u Bosni 2018

U zgradi zaboravljene željezničke stanici, u pustoj čekaonici (za gdje?) usred ničega, a barem geografski u srcu Evrope dvadeset prvoga stoljeća, na brdovitom Balkanu, jedan čovjek pada na sedždu i moli velikoga Allaha – za zdravlje? Stan? Posao? Mir? Kruh? Pravdu? Ljubav? Dom? Domovinu? Svojim vorteksom dodiruje prljavi pod čekaonice, koji su desetinama godina gazile noge ljudi iz zemlje koje više nema, noge koje su se kretale prema svijetloj budućnosti, a koje su iz te tačke nestale, raspršile se u svemiru kao da ih nikada nije ni bilo... Čovjek se moli ispred stuba nasred čekaonice, kao da je taj stub monolit u kojem živi Bog. Da li u tom stubu doista ima Boga, ili je odustao da se očituje u svim stvarima, ljudima i pojavama? Ili ovaj čovjek zna da ga iza stuba čeka On, da ga povede u spasenje i mir? Možda iza ovog stuba, iza Bosne, iza uma, iza Boga, ima široko osunčano polje i na njemu tog čovjeka čekaju svi koje je ikada volio i sve što je ikada volio.


Ko plače iza zida 

Sarajevo, s obje strane zida,
s obje strane rijeke, 1993.

Ko plače iza zida?

Ako je naš
Da ga žalimo

Ako je njihov
Da ga pustimo
Nek plače
Neka krepa
Neka gladuje
Neka samuje

Ali
Ako starica kakva iza zida plače?
Ako usamljeno dijete iza zida plače?
Djevojčica silovana?

Nemoćni roda nemaju
Ni vojske ni partije
Ni riječi utjehe
Šta sa nemoćnim?

Neka ih
Jebat ih
Nisu naši
A nisu ni njihovi
Vidiš da su ih nama ostavili

Nek plaču
Neka krepaju
Neka gladuju
Neka samuju

Ali ako nisu ni njihovi ni naši
Čiji su onda?
Mislim da su naši
Treba da su naši
Mi smo nemoćni oni su nemoćni
Naši su

Nisu naši
Neka ih
Jebat ih

Nisu naši
Nisu ničiji
Ko im je kriv
E vidi kakva si ─
Eto tvoji su
Ma tebe treba ostavit iza zida ko i njih!

Post scriptum:

I ove, 2012. godine, i svih godina nakon ove, u mojim mislima odvija se rat kroz koji sam prošla od 1992. do 1995. godine. Ova pjesma još je jedan način da, mimo ideologija, politika i novoformiranih „država“, progovorim o tome da nema pravednog rata, da civili, u svakom ratu, nemaju ništa osim ove pjesme, kojom se mogu pokriti ako ih neko ponižava, tuče, muči, zatvara, ranjava ili ubija. Civili – kolateralna šteta svakog rata i svih sukoba svih vojski i svih ideologija na ovim prostorima, posebno nacionalističkih.

Moja nana, koja je umrla 1995. godine, a rođena je 1911., kroz svoj život preturila je tri rata: Prvi svjetski, Drugi svjetski, i ovaj, ko zna koji balkanski. Moja majka, rođena 1930., doživjela je, i preživjela Drugi svjetski rat, i ovaj, ko zna koji balkanski. Ja sam pregrmila ovaj, ko zna koji balkanski.

Slijedimo li ove brojke i njihovu simboliku, moja kćer, rođena 1996. godine, neće doživjeti sudbinu žena u svojoj porodici. I živjet će zdravo, sretno i dugovječno... Samo da zlo ne čuje.

Lupiga.Com

Naslovna ilustracija: The Siege of Sarajevo by Latuff2