Postoje filozofske knjige čiji je naslov postao pojam, kao što je Aristotelova „Metafizika“ ili „Utopija“ Thomasa Morea. Postoje i one koje su svoj sadržaj iskazale u naslovu, kao što je Platonova „Država“ ili Machiavelliev „Vladar“. Postoje i one koje su u naslovu opisale svoju temu, kao što je Hegelova „Fenomenologija duha“ ili Blochov „Princip nade“. A ima i onih koje su u naslovu iskazale svoju osnovnu tezu, poput knjiga kao što je Nietzscheovo „Rođenje tragedije iz duha muzike“ ili Heideggerov „Bitak i vrijeme“. I naslov slavne Spenglerove knjige „Propast Zapada“ je indikativan. Dramatičan, prijeteći. Lako može biti pretvoren u pitanje: hoće li uskoro biti Propast Zapada? U doba mojih studija studenti filozofije su nakon diplomskog ispita gotovo kao po nekom nepisanom pravilu čitali ovu Spenglerovu knjigu i govorili o kraju Zapada, a u tome često iskazivali svoje razočaranje samim studijem i strah za vlastitu budućnost, posebno za ono što od budućnosti mogu očekivati. Nama je ta knjiga bila knjiga – opomena. U toj opomeni i prijetnja i briga.

Prevedena „Propast Zapada“ je u nekadašnjoj Jugoslaviji prvi put objavljena davne 1936.-1937. godine, u beogradskoj izdavačkoj kući Gece Kona Kosmos, a u ediciji filozofske biblioteke Karijatide. Ovu opsežnu knjigu nije bilo lako nabaviti. Ni u fakultetskim, ni u gradskim knjižnicama knjige nije bilo, pa je u doba mojih studija „Propast Zapada“ išla „od ruke do ruke” i bila česta tema razgovora. Spenglera smo pomalo doživljavali kao nekog razboritog Nostradamusa, mislioca koji je bez mutnih metafora, u jasno artikuliranom tekstu, na argumentiran način ukazivao na nužnost skorog nestanka naše kulture i civilizacije. „Propast Zapada“ nam je bila eho drevnih predaja o kraju svijeta, potvrda pučke mudrosti o nužnom kraju svega što jest i neka vrsta negativne teleologije; „Propast Zapada“ nam je bila priča o krajnjem, a poražavajućem, skorom zalazu naše kulture i cjelokupne povijesti. U naslovu ove Spenglerove knjige čitali smo proročanstvo o budućnosti koja je već počela, pa zato njegovu knjigu o propasti Zapada nismo doživljavali (samo) kao priču o budućem, nego kao konstataciju o situaciji u kojoj već jesmo. A kako to s proročanstvima uvijek biva, ono što je proricano može da se ostvari, a može i da se ne ostvari, što je uvelike doprinosilo živosti naših hipotetičkih diskusija. Iako smo znali da je riječ o sutonu (Der Untergang), o zalazu zapadnih kultura, i da autor nije bio pesimist te nije mislio o nekoj budućoj katastrofi, nego o postupnom zalazu naše, zapadne kulture, ipak smo knjigu radije spominjali kao „Propast Zapada“, jer nam je takav prijevod zvučao dramatičnije, teatralnije, baš kao kraj kakve melodrame u kojoj smo i sami učestvovali, a sva ta emocionalna žestina i zloslutnost pogodovalo je našim mladalačkim pretjerivanjima. U tome smo pomalo nalikovali svim onim mnogobrojnim čitateljima, koje loše vijesti najviše zanimaju u sredstvima informiranja, jer im potvrđuju da nije samo njima loše. Knjiga nas je ipak ponajviše privlačila svojim lijepim stilom, svojom erudicijom i argumentacijom, opravdavala nam je našu vlastitu zabrinutost. 

Budućnost obećava, ali i plaši. Zato smo rado čitali ovu opširnu knjigu Oswalda Spenglera, iako nije bila na spisku „primarne”, a ni „sekundarne literature”. „Propast Zapada“ poslije obično nije navođena u „korištenoj literaturi” onih koji bi nastavili sa studijem filozofije ili započeli ozbiljnije pisati o filozofskim temama (popularnost i filozofska relevantnost nikada nisu išli zajedno), pa ne čudi da ovu knjigu danas jedva spominju u filozofskim raspravama i novijim povijestima filozofije. Knjiga je bila hvaljena, ali i napadana još od doba kada se pojavila. Primjedbe su dolazile od strane profesionalnih povjesničara, koji su ukazivali na nedostatak pouzdanih činjenica i dokazivali nedovoljnu znanstvenu zasnovanost Spenglerovih teza, knjigu su kritizirali i lijevo orijentirani mislioci (u tome je najdalje otišao Lukács, koji je u svom djelu „Razaranja uma“ Spenglera nazvao amaterskim diletantom), a tim kritičarima se pridružio poslije i Bertrand Russell u svojoj „Povijesti zapadne filozofije“, koji je i Karlu Marxu i Oswaldu Spengleru zamjerao greške u pogledu historijskih činjenica. 

Spenglerova „Propast Zapada“ je uprkos ovim osporavanjima bila i ostala omiljeno štivo mnogih, a naslov ove knjige postao je vremenom česta uzrečica u našim razgovorima i tekstovima: bliži se sumrak, suton, propast Zapada. Uporište za takva naviještanja bila je poneka Spenglerova opservacija, recimo, o opasnostima demokracije i slobode, o suvremenom eklekticizmu i nedostatku originalnosti, o dominaciji novca i službi kapitalu, o manipuliranju medijima i trijumfu žurnalizma, u koje je kasnije upregnuta i Spenglerova filozofija, a tome je, to danas znamo, uslijedio i nastanak filozofskog žurnalizma, popularno „filozofiranje” bez filozofije, koje je pod imenom filozofije u široj javnosti polako potisnuo filozofiju. 

Još više razloga za našu zabrinutost je budila analiza sumornih stanja gospodarske i političke situacije u zapadnom svijetu. Tome bi i danas mogla uslijediti sumorna konstatacija u Spenglerovom duhu: živimo u svijetu nadzora i nove cenzure (ali kriminalci izmaknu nadzoru, a „govor mržnje” cvjeta), u vremenu populizma i ekonomskih kriza, u dobu u kojem su najglasniji fanatici i ekstremisti, na sve strane puno mržnje i agresivnosti, vijesti svakodnevno javljaju o strašnim pogromima i dugogodišnjim sukobima, kojima kao da kraja nikada neće biti, o tome nam u medijima ne javljaju izvještači, nego navijači, za njih i njihovu publiku riječi kao što su tolerancija, mir i pomirenje rijetko imaju učinkovita značenja, informacija je sve više, a sve su manje pouzdane, u domenu kulture dominira osrednjost koja prezire bolje, na sve strane javljaju se neznalice koje iznose svoje „istine” i poriču znanje umnih, relativizira se i podcjenjuje sve vrijedno, ljudi se udružuju u gomile koje ustaju protiv individue, u plemena koja zločince proglašavaju za junake, a žrtve za krivce – sve to karakterizira naše doba, dokazuje da je naše vrijeme – vrijeme krize i potvrđuje da ljudska vrsta na etičkom planu nije napravila stvarni napredak u milenijima svojeg postojanja. Nikakvog mjesta nadi, ni razloga za optimizam.

Pad moćnih

Razloga za zabrinutost je bilo odavno, jer koliko je stara Spenglerova slavna knjiga, toliko njeni čitatelji raznih naraštaja svjedoče svakojakim krizama zapadnog svijeta i sve bjelodanijem narušavanju i razgradnji svih njegovih vrijednosti. Taj strah od moguće katastrofe potpiruje i povijesno sjećanje na propasti ranijih europskih velikih imperija, od pada moćnog Rimskog Carstva (što i Spengler navodi), do raspadu Austro-Ugarske Monarhije. Ove velike, moćne imperije, koje su rušili njihovi neprijatelji, ali su bile podrivane i iznutra, poradi unutarnjih sukoba različitih interesa, jasno su dokazivale prolaznost moći i mogućnost sutona zapadnog svijeta. Svijeta koji je bio i još uvijek je i naš svijet. I baš zato smo se pitali, ima tome pola stoljeća, hoće li se to i nama desiti? Hoće li to opet biti? Svako proročanstvo se jednom ostvari, jer sve može jednom biti. Pa i propast Zapada.

Ne treba zaboraviti vrijeme nastanka ove Spenglerove knjige. Prvi tom „Propasti Zapada“ dovršen je 1918., a drugi 1922. godine. Knjiga je nastajala i bila objavljena u Njemačkoj u vrijeme i neposredno nakon Prvog svjetskog rata, u doba velikih ekonomskih i političkih kriza i ususret Drugom svjetskom ratu. Bila je to uspješna, vrlo popularna knjiga. Samo u Njemačkoj je prodano 100.000 primjeraka, što je naprosto nevjerojatno za filozofsku knjigu. Knjiga je bila mnogo čitana i imala značajan utjecaj. Dobivala je negativnih kritika, ali bila i hvaljena i ostavila pozitivan dojam na mnoge, čak i na neke istaknute pisce i mislioce, kao što su Thomas Mann i Theodor Adorno. Upravo sa Spenglerom mnogi usvajaju kao razumnu ideju da kulture i civilizacije imaju svoje uspone, svoje cvjetanje i onda postepeno opadanje, što je već bilo bjelodano i u zapadnoj, zalazećoj „faustovskoj kulturi” i sve umornijoj civilizaciji. A da je Spenglerov strah od novog cezarizma bio opravdan dokazivala je i povijest koja je nastala nakon pojave njegove knjige, a dokazuje i stvarnost u kojoj sada živimo, jer je došlo, baš kao što je Spengler pisao, doba dominacije tehnike, novog, izrazitog materijalizma, globalizacije i cezarā. Znaci propasti su vidljive na sve strane. Zapad je neosporno mnogo toga postigao, ali u mnogim pitanjima – od moralnih do ekonomskih – i zakazao, no jasne i produktivne alternative postojećem stanju i vladajućem društveno-ekonomskom ustrojstvu nisu ponuđene. Spengler na jednom mjestu bilježi da oni koji kritiziraju često ne znaju što bi to umjesto kritiziranog htjeli uspostaviti, što je i danas slučaj, ali je u svakoj „konstruktivnoj kritici” sigurno iskazano nezadovoljstvo postojećim i želja za njegovim poboljšanjem.

Na Spenglera je neosporno utjecalo njegovo doba, kao što su na njega utjecali i mnogi mislioci: u nihilističkom tonu Nietzsche, mislioc koji je ponajviše opisao naše doba, u shvaćanju trajanja Bergson, u kazivanju o „pobuni masa” Ortega y Gasset, a u zauzimanju „točke gledišta” mu je bio blizak Einstein. Spengler je od pisaca najviše cijenio Goethea, pa je sa svojim velikim uzorom dijelio otpor prema racionalističkim idejama, a u stilskom pogledu najviše usvojio od njemu suvremene umjetnosti, kojoj je od ranih dana bio sklon. Na umjetnost je Spengler gledao kao na izraz kulture i povijesti u kojoj je nastala, pa je njegovo stajalište bliže historizmu i hermeneutici, nego estetičkom shvaćanju djela kao posebne stvarnosti. Iako je znao da je umjetnost prošla kroz različite periode i uvijek prebrodila svaku krizu, ipak je mislio da je njegovo doba doba nepopravljive krize i zalaza umjetnosti, pa za umjetnost više nije vidio budućnosti. I pored takvog stava ovaj mislilac je ipak djelovao kao stvaralac, što je vidljivo u lijepom, elegantnom, artističkom artikuliranja njegovih ideja, a i u njegovom shvaćanju povijesti, u čemu je htio biti drukčiji (biti stvaralac) i zasnovati svoje, originalno shvaćanje njenog trajanja.

Spengler je bio protivnik hegelijanskog koncepta linearnog razvoja povijesti i Hegelove ideje vlasti uma. Bio je protivnik racionalizma, a njegovo povjerenje u instinkte i vjera u sudbinu su ga bližile filozofijskom iracionalizmu i misticizmu. Bio je skeptičan prema vlastitom dobu i gajio nepovjerenje prema teleologiji povijesti, jer povijest nema cilja, a odbacivao je europocentrizam, univerzalizam i ideju povijesnog kontinuiteta. U tome je (dalekosežno) vidio posebnost kultura, njihovu jedinstvenost i neusporedivost, što je prihvatljiva tvrdnja svakome tko ima u vidu specifičnosti različitih kultura. Pritom ipak treba dodati da njegova tvrdnja o potpunoj odijeljenosti različitih kultura (a i njihovih umjetnosti) nije prihvatljiva, jer je to dokazivanje nemogućnosti dijaloga i zagovaranje nužde sukoba različitih tradicija. Povijest je pokazala upravo suprotno, no sumnja u mogućnost zajedničkog života različitih kultura je opravdana svuda gdje nema želje i volje za međusobnim uvažavanjem, za međusobnim uvažavanjem i razumijevanjem, za prihvaćanjem različitog, dakle tamo gdje taj koncept doživljava poraze i stvara krize. Jednako kao što je Spenglerova sumnja u budućnost umjetnosti opravdana prije svega i možda samo ako se ima u vidu jedino klasični (a nadasve klasicistički) koncept umjetnosti (u tom aspektu Spenglerovo stajalište je poput neke kritike postmoderne prije postmoderne!), ali nije opravdana ako se ima u vidu zamah novih stvaralačkih tendencija, koje svojim ostvarenjima potvrđuju da je umjetničko stvaralaštvo još jednom u sebi samom savladalo sve svoje krize i našlo mnoge nove putove u svim postojećim umjetnostima.

Ideja kraja

Spengler je davao prednost kulturi nad civilizacijom, jer je za njega svjetska povijest bila povijest velikih kultura, koje ispunjavaju svoju sudbinu. Svaka kultura je rađana iz duhovnog (i religijskog), a opadala je sa dominacijom materijalnog. A u opadanju kulture je na djelu opadanje samog života, što sliku zalaza Zapada čini još tamnijom. Uvid u povijest je sigurno uvid u mnogo turobnog i strašnog. Spengler u njoj vidi ratove, grabež, dominaciju. Svaki period je promatrao kao biološki organizam (premda sam ne prihvaća ideju biološkog rasizma), jer svaki period i svaka kultura ima doba nastajanja (rađanja), mladosti, zrelosti i starosti (nestajanja) ili, što je bliže Spenglerovoj frazeologiji, svi povijesni periodi se smjenjuju poput smjene godišnjih doba, od proljeća do zime, pa su ti povijesni ciklusi sigurno mnogima bili prihvatljivo i lako razumljivo objašnjenje, jer je tada povijest usporediva sa osobnim razvojem. I baš kao što u Spenglerovoj „Propasti Zapada“ vidno mjesto igra ideja kružnog kretanja povijesti i sveg događanja, tako je gotovo u svakom naraštaju svoje mjesto imala ideja definitivnog, fatalnog i potpunog kraja.

Ideja kraja pripada ideji cjeline. Ponekad je u priželjkivanju kraja bila iskazivana želja za jasnoćom i „čistim računima” (kao u rješavanju nekog problema ili osobnih odnosa), ponekad je u tome bilo patetike i pretjeranog dramatiziranja, posebno kada je bio u pitanju neki emocionalni, prijateljski ili ljubavni rastanak ili kada je bilo riječi o nekom „posljednjem Mohikancu”, ali je kraj najčešće shvaćan kao rezultat jednog procesa, kao dolaženje do konačne istine, kao nešto definitivno i neopozivo, a ponekad i tragično.

Ton sudbonosnog okončavanja odzvanja i u Spenglerovoj slavnoj knjizi. Takvih ideja i sumornih spoznaja bilo je još od antičkih vremena, poput one Biajanta iz Prijene, jednog od sedmorice atenskih mudraca, koji je tvrdio da je većina ljudi zla ili još tamnije, Sofokleove riječi da je bolje ne roditi se nego roditi se. Ta ideja završavanja i raskida sa dosadašnjim je vjerojatno najradikalnije iskazana kod Nietzschea, u njegovim idejama prevrednovanja svih vrijednosti i smrti Boga, što je bio njegov način potpunog raskida sa metafizičkom tradicijom i okončavanja dotadašnjeg filozofiranja. Poslije će, doduše iz drugih razloga i s drukčijom intencijom, nastati srodne ideje o „smrti Autora” (u djelima Barthesa i Foucaulta) i radikalno postmoderno raskidanje sa „velikim narativom”, što je, mimo namjera zastupnika ovih ideja, dovelo do rasprostranjenosti stvaralačkih epigona, nestajanja originalnosti i zanimljivih priča, a ipak rezultiralo pojavom novih autora. O kraju je pisao i Francis Fukoyama, koji je čak oglasio „kraj povijesti”, ali ta hegelijanska ideja kao da je zaboravljena, a sigurno nije puno uvažavana u ozbiljnih filozofskim raspravama nakon što je bila sistematski kritizirana, jer nema uporišta u događajima kojima svjedočimo, pa taj „kraj povijesti” ponekad poneko spomene samo kao još jednu stilsku figuru, a ne kao ozbiljan filozofski koncept.

I sama filozofija je dovođena u pitanje. Filozofiju oduvijek, pa i danas, potiskuje interes za praktična pitanja (koja su primarni interes svakog vitalizma), sa empirizmom i u filozofiji golem značaj stiče neposredno iskustvo (koje dominira naročito od kada je „kritika um” ukazala na ograničenost naših spoznaja, što zapravo započinje već sa Sokratovim ukazivanjem na vlastito neznanje, a kulminaciju doživljava sa Kantovom analizom „čistog uma” i njegovih granica), a filozofijske spoznaje i tvrdnje su uzdrmane sa sve češćim relativiziranjem svega (koje započinje sa skepticizmom a završava sa još uvijek popularnim postmodernim diskursima). Moguće je da će sva ova razočaranja uzrokovati zanemarivanje i čak potpuno napuštanje temeljnih filozofskih pitanja kao nekorisnih pitanja (što su i u Spenglerovo doba najavljivali pozitivisti) i cjelokupne filozofije kao isprazne priče i nepouzdane, neutemeljene znanosti i okončati potpunim okretanjem ka praktičnim zadacima i brizi o osobnom, a za posljedicu imati i sve rjeđi razgovor umnih. Moguće je, ali je nadati se da neće. A osnova takvoj nadi je ono što se već dogodilo u filozofiji. Naime, spominjana je mogućnost kraja filozofije na različite načine u djelima prominentnih filozofa, u djelima Martina Heideggera, Ludwiga Wittgensteina, Johna Austina i Richarda Rortya, ali su joj takva kazivanja svaki put dala novu živost, pa je u tematiziranju dovršavanja, odnosno kraja filozofije zapravo bilo riječi o kritičkom odnosu prema filozofskoj tradiciji, raskidanju sa nasljeđem metafizike i novoj zadaći mišljenja. Baš kao što se govorilo o kraju Umjetnosti, ali istovremeno o nastanku Djela i novom životu stvaralačke prakse.

Strah od vlastitog kraja

U idejama „kraja” i „smrti” ovih i onih vrijednosti bude teatralnosti i patetike, bude i straha od vlastitog kraja, bude puno više straha od gubitka vlastitih privilegija i dominacije, nego brige za duhovne vrijednosti, ali je isto tako izvjesno i očito da nestaju mnoge do sada neosporne kulturne vrijednosti i sve je očitija promjena u svim domenama javnog života, od ponašanja i ophođenja do mode i moralnih nazora. Mnogo toga se mijenja, ali nije nestalo ni vrijednosti ni mode ni moralnih normi. U ideji kruga i cikličnog kretanja sve što započinje mora završiti. U toj ideji kružnog kretanja, koja je baštinjena iz mitologije, ali i od tako velikih umova kakvi su bili Ibn Haldun i Gianbatista Vico, „proroci propasti” su nalazili utemeljenje za svoju argumentaciju, a ona je lako prianjala uz pučki misticizam, sklon vjeri u ponavljanje i neko naivno, ali fatalno „vječno vraćanje istog”, u vjeri u ponavljanju dobra, ali i stalnom ponavljanju zla, na koje ljudi nažalost sve manje reagiraju, jer je „tamo negdje, tamo nekom”. Doduše, i oni koji su bili skloni Hegelovom shvaćanju povijesti kao napredovanju ka slobodi i Marxovom putu u besklasno društvo mogli su biti uznemireni idejom da naša povijest u svome linearnom razvoju pravolinijski, nezaustavljivo juri u svoju potpunu propast. Nije slučajno da je Ernst Cassirer u inspiratore nacizma uvrstio i Hegela i Spenglera, jer su obojica, iako u pogledu na razvoj povijesti dijametralno suprotni, hvalili totalitarnu državu, premda Cassireru vjerojatno nije bilo poznato da je upravo Spengler prorekao kraj nacističke vladavine. Ovdje je nužno napomenuti: „Propast Zapada“ je knjiga na koju su se pozivali gnjevni kritizeri i protivnici zapadne kulture i civilizacije, a to Spengler nije bio. On je o zapadnim vrijednostima mnogo znao, o njima brinuo, vjerojatno za njih strahovao, ali ih sigurno nije mrzio.

Otkud dolazi ta opsesija krajem, taj strah od skore propasti i to zatvaranje životnog horizonta? Je li zahvaljujući takvim osjećanjima Speglerova „Propast Zapada“ bila i ostala popularna knjiga, i pored toga što joj je stručna kritika poricala zasnovanost i samog autora okvalificirala kao amatera u poslovima uma? Je li svaka priča o mogućem kraju našeg svijeta utemeljenja u stvarnosti, u znakovima nestajanja našeg svijeta? Ili je to nadasve priča o nestajanju jednog sklopa vrijednosti, s čijim će nestankom doći i do osobnog kraja, ali će iza tog kraja doći nove vrijednosti i njihovi novi zastupnici?

O kraju govorimo na različite načine. Kraj naprosto može biti završavanje, okončavanje nekog posla, veze, djela, dakle željeno postignuće, ali može biti i znak razvijanja i duhovnog ili fizičkog dovršavanja. Već je Heraklit (koji je bio tema Spenglerove doktorske radnje) u svojoj često navođenoj gnomi kazivao o vatri koja se s mjerom pali i gasi, a Aristotel pisao o nastajanju i nestajanju, što je razborita i svima prihvatljiva ideja o stalnim promjenama u svakom razvojnom, povijesnom ili društvenom procesu. U filozofiji, a i u svim drugim znanostima, bilo je često i udaljavanje od jednog načina mišljenja i započinjanje drukčijeg, što je bio i Aristotelov slučaj glede Platonova umovanja. Promišljanje je uvijek usvajanje, ali i odbacivanje, što je na djelu i u svetom trojstvu dijalektike, u tezi, antitezi i sintezi, a poglavito u Hegelovom pojmu Aufhebung, u kojem mišljenje ukida i čuva mišljeno. Svako temeljito kritičko preispitivanje utvrđenog je udaljavanje, misaono odmicanje i prekidanje s jednom misaonom ili djelatnom praksom, napuštanje jednog toka i raskidanje sa utvrđenim. U radikalnom smislu, to može biti raskidanje sa cijelom jednom tradicijom. U tom smislu najradikalniji su bili Nietzsche i Marx. Prvi je zahtijevao prevrednovanje svih vrijednosti, drugi radikalni raskid sa starim društvenim poretkom, odnosno postojećom društvenom stvarnošću, pa je u oba slučaja bila riječ o duhovnom i stvarnom prevratu e da bi bilo zasnovano i započeto novo. Ovome je samo naizgled blizu zahtjev za uništenjem, koji u svojim stvarnim konzekvencama može prerasti u opako nasilje i postati uništavanje svega nepoželjnog i neprijateljskog, sa svim svojim strašnim posljedicama, bilo da je riječ o potpunom nihilizmu, o uništenju svake Razlike ili o smrti neprijateljskog Drugog. U ovim „politikama kraja” možemo svaki put razabrati i stvarnu politiku i ideologiju iz koje neka „politika kraja” izrasta.

Ideja kraja može biti i estetičkog porijekla. To je naročito slučaj u stvaralaštvu, gdje stvaralac, a tako i filozof, teži ostvarenju cjeline i oformljenju konačnog oblika. Samo takvo djelo je gotovo djelo. Samo takvo je, da upotrijebim Goetheov izraz, potpuno. Takva „zaključenost” je nakon svih misaonih sučeljavanja i „zapleta” prisutna i kod Spenglera. Njegov „zalaz Zapada” nije samo priča o zapadnim zemljama, nego je povijesno-filozofska priča o svijetu ili, kako stoji u podnaslovu ove knjige, „obris jedne morfologije svjetske povijesti”, priča o smjeni duhovnih oblika, koji nisu i ne mogu biti vječni, oblika koji se smjenjuju kao ciklusi, kao godišnja doba, kao povijesni periodi i različite mode, kao živi organizmi, koji se smjenjuju jer je to povijesna nužda, pa će opet nastati nešto drugo. Ali, baš to „drugo” izaziva strah, jer bi moglo u potpunosti uništiti ono što mu je prethodilo. Strah od promjene i „propasti Zapada” jest u biti konzervativno stajalište, ali konzervativno zato što bi da očuva postojeće vrijednosti, zato što brine o vrijednostima do kojih drži i ne može vidjeti ništa dobro u njihovom nepoštivanju i mogućem skorom uništenju. Uostalom, upravo je uzmicanje pred prijetnjama spasilo, a strah sačuvao mnogo toga. Tada je u čuvanju postojećeg na djelu neki oksimoron, neka „progresivna konzervativnost”.

Spengler napominje da je svaka filozofija „iskaz svoga vremena”. Osjeća se to i u njegovoj „Propasti Zapada“. Svojim sumornim tonom pridružila se ova knjiga štimungu tada vladajućeg ekspresionizma i filmovima Friza Langa, pa je postala jedno od djela u kojima je naslućena već postojeća zebnja i dolazeća povijesna, politička kriza i ratna katastrofa. Duh vremena i utjecaj drugih utječe na pisca svake knjige, a i na čitatelje knjiga. To je nesporno utjecalo i na Spenglera, koji je bio utoliko konzervativan što je bio zabrinut za uzdrmane vrijednosti kulture kojoj je pripadao i svjedočio, a koje su u doba nastajanja ove knjige bile uveliko uzdrmane.

„Propast Zapada“ je knjiga koju opet mnogi spominju. A spominju je jer slute i strahuju da je propast blizu. Svako djelo, pa i ovo, čitamo s pogledom na vlastito doba. Danas je čitamo sa znanjem o propasti mnogih velikih kultura i civilizacija, a i strahom od onoga što se može dogoditi u ovom dobu sukobljenih dogmi, u kojem svako vjeruje u svoju istinu i istinu svojih, vrijeme makijavelističke politike, u kojoj je istina korist, a nasilje opravdano, u kojoj je u pravu onaj koji ima moć, vrijeme egoizma i nedostataka empatije, potpune isključivosti i isključive brige o „svojima”, sukoba u kojima su samo „naši” žrtve, a uništenje protivnika poželjno i opravdano, vrijeme latentne opasnosti od definitivnog, planetarnog razaranja i uništenja.

Strah od promjene

Je li ovo vrijeme vrijeme propasti i definitivnog kraja? S našim nestankom neće za nas više ničega biti. Nestat će i naše vrijednosti, čak i one za koje smo mislili i vjerovali da su vječne. Opustit će naši hramovi i svetilišta, pretvorit će ih u neka druga, u neke nama strane bogomolje, naše pisce više nitko neće čitati, naše pjesme neće nitko kazivati ni pjevati. Nestat će svijet koji smo gradili, u koji smo vjerovali, u kojem smo se zrcalili. Bez tog svijeta nama ni nama bliskima u svijetu više neće biti mjesta. Naspram našeg postojanja je smrt. Egzistencijalisti bi rekli: ništavilo. Propast jednog svijeta i njegovog sklopa vrijednosti. To se dogodilo i sa velikim i moćnim Rimom. Njegove velike pjesnike danas čitaju tek rijetki, njegovim bogovima nitko se ne moli, njegove vrijednosti spominju samo još povijesne knjige i udžbenici za srednje škole, njegov jezik nazivamo „mrtvim”. Strah zbog nestajanja starih, a posebno osobi bliskih i dragih vrijednosti, strah je od gubitka znanog i neznanog novog, strah od promjene, strah od drukčijeg, strah od Razlike i neznanog Drugog, strah od prijeteće ekonomske i ratne katastrofe, napokon strah od osobnog kraja – sve je to djelatno u proricanju skore propasti. Ali, neke vrijednosti starog svijeta ostanu i sačuvaju se.

I od Rima je ostalo mnogo toga, od latinskog jezika preko sačuvanih djela umjetnosti i filozofije do nekih pravnih normi. Neki čak vjeruju da je cjelokupno čovječanstvo nekad davno postojalo i onda nestalo, pa nakon milijuna godina ponovo nastalo. U toj priči o davnoj i potpunoj katastrofi, kao i u onoj o cikličnom događanju povijesti, ima možda i nehotičnog optimizma, jer kaže: što je bilo opet će biti; i ako potpuno nestane, ako ovaj svijet bude potpuno uništen, rodit će se svijet ponovo iz svog vlastitog pepela. Što nas nagovara na ustrajnost i protivno je ideji propasti. O tome nam govori i svako filozofiranje, čak i ono Schopenhauera, čak i pisanje Spenglera, pogotovo njegovo zagovaranje cikličnog ponavljanja povijesti, ili kratki eseji Ciorana, o tome govore i sva duhovna posustajanja, depresivna zapomaganja, fatalizmi i staračka kukanja zbog skorog umiranja, o tome kazuju čak i svi proroci skorog uništenja, jer i njihova djela i kazivanja potvrđuju samom činjenicom da su iskazana, napisana, objavljena ili obznanjena da im je bilo do ovoga svijeta. U drami svijeta bude uspona i padova, ali nema katarze. Svijet traje. Događa se. U sebi se mijenja. Odavno je dokazao da svijet može živjeti i sa idejama koje ga potpuno poriču i kao promijenjeni, drukčiji svijet može uvijek nanovo biti velik i lijep, čak bolji i ljepši nego što je bio.

O tome govori i ovo slavno Spenglerovo djelo, koje u svojim povijesnim uvidima i metafizičkim nazorima dokazuje cikličnu smjenu kultura i pritom ukazuje na smrtnost svake kulture, što zahtijeva oprez prema vjeri u stalni napredak i odstojanje od hegelijansko-marksističkog optimizma, a govori baš kao i netom spomenute filozofske škole o povijesnom karakteru i temporalnosti svega što jest. To je nesporno jedna od temeljnih spoznaja sveukupne filozofije 20. stoljeća. Spoznaja koja nam pomaže da shvatimo i prihvatimo konačnost naše kulture, nas samih, svega u čemu se zrcalimo i svega što jest. I da u novom kontekstu, s obzirom na okolnosti u kojima jesmo, nanovo upitamo ide li naš zapadni svijet ka svom zalazu. U tome odjekuje i opomena da trebamo spašavati i čuvati vrijednosti ovog svijeta, ako još možemo i ako nam je još do njih. Strah koji je mogao potaknuti Spenglera na njegovu ideju sutona Zapada bio je strah od njegova doba; mi njegovu poznatu knjigu spominjemo u strahu od onoga što donosi naše doba, u kojem je sve češće riječ o masovnim migracijama, o „došljacima” kojima je strano mnogo toga, od zapadnjačke umjetnosti do mode, pa „domaći” sve češće brinu zbog promjenama demografske mape, društvenih promjena i mogućeg skorog kraja zapadnih kulturnih i civilizacijskih vrijednosti. Ali ništa od toga neće dovesti do iščeznuća zapadnog svijeta. Svijet će samo biti drukčiji.

Povijest bilježi uništenje mnogih kultura i civilizacija, a katastrofa postojećih europskih vrijednosti je zastrašujuće moguća. Nema puno razloga za optimizam. Već smo svjedočili i ponovo gledamo našu propast. Zapad kakav je Spengler znao je uveliko nestao, kao što ni ovog našeg uskoro više neće biti. Mi živimo završavanje i nestajanje jednog svijeta, u kojem prosvjetiteljske i sekularne vrijednosti imaju nažalost sve manje pristalica. To može ispuniti tugom i gorčinom, ali će nastajuće kulturne vrijednosti i novi civilizacijski kodovi vremenom formirati novi svijet. Sve će se promijeniti i opet sve u novom obliku postojati i po svom vlastitom bivanju opet biti, u svome vremenu trajati. Zato je strah od „propasti” zapravo strah od promjena postojećeg svijeta. Stalno kazivanje o mogućem kraju potaknuto je iskustvima i spoznajama o mnogim dovršavanjima i okončavanjima kojima svaki naraštaj svjedoči, uvijek s opravdanom brigom za budućnost, čak s pitanjem hoće li budućnosti uopće biti. Nekima i nečemu sigurno neće.

U studentske dane, kada smo čitali Spenglerovu „Propast Zapada“ i mi koji smo bili skloni „građanskim, idealističkim filozofijama” i naše kolege, „trezveni marksisti” složili bi se u jednom: „truli Zapad” propada, ali mu kraja nema. Tako je i danas. Što potvrđuje i podatak da mnogi svakodnevno na Zapad dolaze, a malo tko otud trajno odlazi. Ovaj naslov će neosporno biti i ubuduće spominjan, jer uvijek je na obzoru neka opasnost i često je bilo i opet će biti razloga za strah od moguće propasti, ali srećom ne manjka ni otpora prijetnjama i silama destrukcije. A ako bismo htjeli govoriti o potpunom kraju Zapada, i još radikalnije, o kraju svega što čini naš svijet, pa i kraju naše povijesti, onda bi taj kraj bio uistinu potpun i bio uistinu kraj samo ako bi to bio i kraj tvoraca te povijesti. Kraj povijest bi bio kraj subjekta te povijesti. A to, srećom, još nije slučaj.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.