Usisivač

Srećem ga u liftu. Uredan je čovjek, svaki dan odijelo, bijela košulja, kravata, kožna tašna, kolonjska vodica. Svaki dan slijedi isto, isti klimoglav pa jutarnje, hrapavo „dobro jutro“, pridrži mi vrata od lifta, ruka mu je bijela, burma usječena u debeli prst, još jedan klimoglav prije nego što izađe iz solitera i ode na drugu stranu od moje. To je sve što sam donedavno znao o njemu. 

„Uključuje usisivač kad tuče ženu“, rekao mi je jutros kućepazitelj. 

Komoda

Prije mnogo, sigurno previše godina, sin i ja zamislili smo čitav svijet u tami ispod komode u dnevnoj sobi. 

Bila je to naša komoda, pa je i tama ispod nje bila naša, mogli smo sebi dozvoliti da je ispunimo onako kako želimo. Izmislili smo čitave narode koji u njoj žive, njihove nazive, običaje, svakodnevno ponašanje. Pamtim samo nekoliko detalja iz toga svijeta. Prošlo je mnogo, sigurno previše godina. 

Sjećam se da se jedan narod zvao Brzogrizi. Oni su bili toliko brzi da ih je bilo nemoguće vidjeti, tako da niko nije znao kako izgledaju. Ostale narode sam zaboravio. Bilo ih je najmanje još pet i svima smo lijepe živote isplanirali. Zaslužili su takve jer nijedan narod, koji je naseljavao tamu ispod naše komode, nije bio zao. Žao mi je što takvi narodi više nigdje ne postoje, žao mi je što sam ih zaboravio, prošlo je mnogo, sigurno previše godina, ali to ipak nije pošteno.

Šta još pamtim? Pamtim da smo od papira napravili vrata i zalijepili ih na dno komode. Iskružili smo i male prozore, u njima sićušno cvijeće, da bi narodi ispod komode imali svjež i mirisan zrak. Ležali smo na parketu i, ako se baš utišamo, zaustavimo dah, slušali žamor našega svijeta. Ponekad smo čuli kikot, nekada muziku, slavili su nešto, možda rođendane, vjenčanja, rođenja. I pjevali, igrali možda. Tapkale su male lopte u igri, drugačije od krušaka koje su padale sa grana. Nekada je kod njih padala kiša, a u našoj sobi bilo je sunčano. I obratno. Nekada su oni spavali po danu, a mi po noći, rijetko obratno. 

I to je sve, ničega se više ne sjećam. Prošlo je mnogo, sigurno previše godina i tokom njih uspio sam zaboraviti čitav svijet. Lijep svijet. Pamte se zemlje koje su bile loše, pamte se ljudi koji su bili zli, a mi smo svoje zaboravili.

Možda je to ipak dobro, jer ne znam tačno zbog čega tugujem što je sada u tami ispod komode ostala samo prašina koju je teško dohvatiti usisivačem. 

Luster

Kada govorimo o tom lusteru obično kažemo: 

„U šta smo gledali kada smo ga kupovali?“

Nije ovo pravo pitanje, upitnik nije ni potreban na kraju rečenice, naravno da smo gledali u luster, samo ga nismo razumjeli. Nismo odmah shvatili da on ne donosi svjetlo nego stvara sjene.

Tu svoju osobinu pokazao je tek kada smo ga unijeli u stan. Kada smo ga upalili, soba je dobila velike mrlje tame po zidovima. Kako sad to? Kada se luster zaljuljao, mrlje su zaigrale. Tek tako. I to nije bilo lijepo, nije bilo veselo, to što igraju nije bio ples, nije donosilo radost, samo vrtoglavicu.

Pa se pitamo, stan je naš, jedan kroz dva, imamo pravo da pitamo:

„Odakle je luster donio sav taj mrak? U šta smo gledali kada smo ga kupovali?“

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Selvedin Avdić

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.