Ne mora čitatelj biti teoretičar književnosti da bi roman „Konformist“ („Il conformista“, 1951) Alberta Moravije od prvih stranica povezao s egzistencijalizmom. Glavni lik podsjetit će mnoge na notornog Camusovog Mersaulta, a nekoga i na Sartreove opskurne osamljenike mutnih motivacija. Moravijin Marcello Clerici otkriva nam se odmah kao antijunak sociopatskih crta, dok u oštrom vremenskom preskoku napreduje od 13-godišnjeg mučitelja guštera i mačaka do perspektivnog činovnika u Mussolinijevoj administraciji. Ovu knjigu nije moguće jednopotezno klasificirati, odgovarat će joj i odrednica bildungsromana i psihološke studije i građanske komorne drame i političkog, odnosno špijunskog trilera. Riječ je, dakle, o ne pretjerano opsežnom i o lako čitljivom, ali sadržajnom i slojevitom tekstu, usto i iznimno filmičnom što je prepoznao i majstorski iskoristio Bernardo Bertolucci.

Govorimo o modernističkoj prozi s potpisom decenijama nezasluženo zapostavljanog talijanskog autora, kojeg se već dugo među čitateljima ne spominje, pa čak ni ne obrađuje na studiju talijanistike. Na ovim je prostorima 1960-ih i 1970-ih puno prevođen pa ga pamtimo iz regala naših djetinjstava, možda i nepročitanog, ali bio je sigurno tamo, recimo, uz Pearl Buck i Cronina. No daleko je ovaj romanopisac i novelist od tiražnog bofla pregaženog vremenom. Moravia se ponajviše bavio buržoaskim miljeom međuratnog razdoblja zanimajući se za složene obiteljske odnose i asimetrične bračne i ljubavničke konstelacije gdje su muškarci vremešni, ružnjikavi, izdosađeni intelektualci, a žene svakako intrigantnije, često jedva punoljetne i polupismene cure sa sela ili iz prigradskog nižeg sloja, zauvijek svedene na dobro udane domaćice, a one manje sretne na kućne pomoćnice i prostitutke.

Uzbudljivi su mi kao klinki bili ultra plastični opisi katkad i bizarnih fizionomija, kao i za ono vrijeme, ili bar za moju tadašnju dob, nekonvencionalni prikazi seksa (kojima je skandalizirao Vatikan), a sve to upakirano, što mi naravno onda nije bilo bitno, u resku socijalnu kritiku i satiru diktature, gdje je ovaj književnik, također i lijevo pozicionirani politički novinar, pronicljivo i uz notu finog humora ridikulizirao politikanstvo i poltronstvo. U „Ravnodušnim ljudima“ („Gli indifferenti“, 1929), svom romanesknom debiju koji objavljuje sa samo 22 godine, mladi Moravia osuđuje amoralnost i apatiju talijanskog građanstva u doba fašizma. Jedan od naših agilnijih nakladnika izdvojio ga je nedugo kao bezvremeno intrigantnog, ponajprije zbog smjelog i angažiranog razlaganja muško ženskih relacija te eksplicitnosti zbog koje mu je Crkva knjige neumorno indeksirala kao opscene. No u konkretnijim poduzimanjima zagrebačkog je urednika preduhitrila redakcija sarajevskog Buybooka pa novim naraštajima odnedavno nude Moraviju u osuvremenjenom izdanju i prijevodu Jovane Šego.

Moravijino građansko prezime je Pincherle, rođen je 1907. u rimskoj građanskoj obitelji, u rodnom je gradu 1990. godine i umro. Po ocu je Židov iz Moravske, otud književni pseudonim. Radio je kao dopisnik dnevnika La Stampa u SAD-a, Meksiku i Kini, da bi se povukao na uredničku poziciju prestižnog književnog časopisa Nuovi Argomenti koji je utemeljio s Albertom Caroccijem, a kasnije suuređivao s Pier Paolom Pasolinijem. Predsjedavao je međunarodnim P.E.N.-om, a ući će i u parlament. Uz romane, gdje je opservacijsku hladnoću omekšavao crnohumornim bljeskovima, i kratke priče koje možemo opisati kao zavodljiv melanž neorealizma i fantastike, pisao je Moravia kazališne komade, eseje i putopise.

Vratimo se romanu. Priča jednog oportunista otvara se u rezidencijalnoj rimskoj četvrti, 1920. je godina, a mali Marcello raste u vili s poslugom, uz vrlo mladu majku koja se rano udala za mnogo starijeg muškarca zaposlenog u vojsci. Gospođa Clerici nije zainteresirana, a ni zrela za roditeljstvo, radije večerima izlazi i vara svog strogog i koleričnog muža. Disfunkcionalnu obiteljsku dinamiku određuju njihove svađe i igre dominacije, njegovi posesivni ispadi i njena elegantna izmicanja ulozi supruge i majke. Dok su roditelji na toksičan način zaokupljeni jedno drugim, dječak najintenzivniju interakciju održava s kuharicom i sobaricom. Sin jedinac otuđen je i socijalno nerazvijen, opsjednut oružjem i zaokupljen sadističkim zabavama sa životinjama koje nalazi u raskošno razraslom vrtu. Sve do puberteta obrazuje se kod kuće prepušten skrbi popustljivih privatnih učiteljica.

Kad ga konačno pošalju među djecu, oduševljen je školskom rutinom, no nije dobar učenik. K tome, feminiziranog i nevičnog druženju s vršnjacima, ondje ga izruguju i zlostavljaju. Sve je u njegovom postojanju silno predvidljivo, pa nekako i to da će baš on biti meta pedofilske eskapade tipa koji ciljano jednog dana osvane pred školom za dječake. Clericija, inače rekli bismo emocionalno tupog, traumatična epizoda s bivšim svećenikom životno će odrediti, neiskorjenjiv osjećaj krivnje utjecat će u osjetljivom razvojnom periodu na formiranje slike o sebi i na sposobnost rasuđivanja. Roditeljska nebriga, društvena neuklopljivost, kompleks inferiornosti i grižnja savjesti zbog „neadekvatnih“ seksualnih aspiracija, ali i neprerađene traume konstantno će mu kresati autentičnost i emocionalnost, odvažnost da se poveže s drugima, sposobnost da uopće bude čovjek, ali zato sklop tih nesretnih faktora – od ove ipak pojednostavljene Moravijine teze  ne odstupa ni Bertolucci – od njega čini dobrog fašista.

Roman se sastoji od četiri cjeline, prvog i drugog dijela, prologa i epiloga. Njegova adolescencija izostavljena je elipsom, mali čudak Marcello odjednom nam se ukazuje kao državni službenik, naoko stamen i samopouzdan, a ustvari neurotičan i izgubljen. Besprijekorno je svjetonazorom i psihopatologijom usklađen s represivnošću režima. Ubrzo se ženi i odlazi na bračno putovanje koje će bez premišljanja iskoristiti kao paravan za posao. Mladoženjina je zadaća sudjelovati u akciji tajne policije, treba pripremiti ubojstvo nekadašnjeg sveučilišnog profesora filozofije, a sada antifašista u pariškom egzilu čiji je i sâm bio student.

U to doba otac mu je trajno na psihijatriji, majka, i dalje relativno mlada, u dekadentnom zdanju njegova odrastanja druguje s pudlicama i održava aferu s vozačem. Marcello ih oboje nerado i rijetko viđa, taman koliko građanski uzusi nalažu kao minimalno nužno. Specifična je kod tog čovjeka bez svojstava ambicija da bude običan, skroman i neupadljiv, da je normalan. Kako primjećuje njegova mlada žena, time je u suprotnosti s drugima koji mahom teže razlikovati se i isticati, s tim da mu pokušaj mimikrije ne ide lako, jer ima teškoća s razaznavanjem što bi se smatralo normalnim.

„Konformist“ je u podtekstu klupko seksualnih, prije nego ljubavnih nesporazuma, iskliznuća i pomaka. Moravia se nerijetko bavio odnosima u kojima nedostaje reciprociteta, tako je i ovdje očit manjak uzajamnosti. Poput stalnog obrasca seksualni impulsi (ne i emocije, ovdje ih nema) u pravilu su neuzvraćeni i kompenziraju se na pogrešnim mjestima. Evo primjera. Marcellova majka nikad nije podnosila svog muža što oduvijek rješava avanturama. Marcello ne shvaća zašto mu se ponavljaju homoerotske zabune, jer nakon one u dječačkoj dobi i odraslome će mu se dogoditi slična ponuda koju zabezeknuto odbija. Između te dvije (ne)zgode, koje upućuju na latentnu homoseksualnost zbog kojih ga izjedaju strah i sram, za njega će se vezati desetak godina mlađa Giulija, djevojka s teškom prošlošću, ali on je spram nje ravnodušan, odabire je oženiti jer mu djeluje dovoljno prosječno, a to je izgleda jedino što za sebe želi, biti i živjeti prosjek.

Marcellu se međutim u Parizu, u prvim danima braka, ludo dopadne Lina, žena čijeg je muža dobio zadatak likvidirati, dok se njoj pak svidi zgodna, ali malograđanski ograničena Giulija koja se te ekscentrične, biseksualne Francuskinje grozi. Kad govorimo o Clericiju i Lini, taj segment romana (potom i filma) osim što dobrodošlo raspaljuje fabulu, podiže je i u filozofskom smislu na višu razinu; riječ je tu o dvije vrste slobode, onoj koju je ona izborila za sebe, a koja zahtijeva puno – poštenje, ljudskost i stav, podrazumijeva rizik, ali i omogućuje autonomiju, i njegova koja jamči sigurnost, privilegiju, time i moć, a traži tek nepostojanje etičnosti i kičme. Njena seksualna fluidnost i općenito oslobođenost izbavili bi ga od besmisla i zla, kad bi mogao biti s njom, kad bi bar malo bio poput nje, no jasno je, on nije taj čovjek, nema kapaciteta ni za jedno.

Ako smo mislili da nam klasici više neće doći na red jer treba iščitati sve suvremeno što nas zaskače s raznih lista, kad-tad dosadi fejk vibrantnost književne „scene“ koja njeguje privid obilja, jer nove se knjige nezaustavljivo proizvode, ali su počesto (ispod)prosječne kvalitete. Razlog je taj što se s mladim autorima urednički ne radi najbolje, a izborom naslova podilazi se i prečesto publici slabijeg ukusa tj. tržišnim interesima. Umirujuće je zato povremeno se, ili čak trajno, skloniti u sigurnost književnosti koja je prošla najoštriju validaciju, onu protoka vremena, bilo da je se ranije čitalo za lektiru, bez sposobnosti kontekstualizacije i s nedovoljnim životnim i čitateljskim iskustvom, bilo da čeka da je prvi put otkrijemo u odrasloj dobi. Sjajno je zato što izdavači uviđaju važnost pa i isplativost novih prijevoda starih naslova, jezik je živ i mijenja se, kao i kulturni kontekst, kao i čitatelji.

Plakat za Bertoluccijevu ekranizaciju Moravijinog romana Konformist iz 1970. godine (FOTO: Paramount Pictures)

Mnoge su Moravijine knjige ekranizirane, zaslužni su za to velikani poput de Sice, Godarda i Bertoluccija. Imperativ je pogledati Bertoluccijevu istoimenu adaptaciju „Konformista“ („The Conformist“) iz 1970. godine, koja ga je kao tridesetogodišnjaka učinila međunarodno priznatim. Kritika „Konformista“ smatra jednim od njegovih najrafiniranijih radova, iako je bilo i onih koji su mu predbacivali stilsku pretencioznost i pomanjkanje suštine. U pitanju je hiper stilizirano i vješto kodirano kasno modernističko ostvarenje koje su obožavali Coppola i Scorsese. Atmosferom i art deco estetikom – red je da se ovdje spomene briljantni direktor fotografije Vittorio Storaro –  „Konformist“ je opčinjavajuć, kako kinematografija 1970-ih to zna biti, kako Bertoluccijev rad to uvijek jest.

Bertolucci je književni predložak, odmaknuvši se zaigrano od teksta, bravurozno nadogradio, preveo roman u nešto senzualno, teatralno, artistički drsko, a klasičnu je linearnu naraciju transponirao u vizualni užitak istočkan flešbekovima. Veoma je zanimljivo kako veliki sineast tretira lokacije, posebno prostor Esposizione Universale di Roma, ikoničkog kompleksa fašističkog Rima. Naglasak je na Palazzo dei Congressi, primjeru racionalističke arhitekture s potpisom režimskog arhitekta Adalberta Libere koji, ako preletimo njegovu biografiju, nalikuje Marcellu Clericiju. Kompleks EUR megalomanski je Mussolinijev projekt započet krajem 1930-ih za Svjetski sajam kojim se 1942. trebalo obilježiti dvadeset godina fašizma, no planove je poremetio rat pa je u potpunosti dovršen za Olimpijske igre 1960. godine.

Zadivljuje i kako Bertolucci scenaristički raspisuje Moravijinog kukavicu; naslovnu ulogu povjerio je maestralnom i ovdje doista zastrašujućem Jean-Louisu Trintignantu koji u košmarnoj završnici ledeno nepomičan, jednim reptilskim pogledom rastvara sav užas konformističke pasivnosti i nečinjenja. Bez otezanja, vrijedi provjeriti u kojoj mjeri se svršetak Bertollucijevog filma razlikuje od onoga u Moravijinom romanu i generalno, kako je enfant terrible talijanske kinematografije pročitao roman koji smo čitali i sami, ili se na to u novom prijevodu tek spremamo, a koji je više od 70 godina nakon što je izvorno objavljen stilski jednako provokativan, a i tematski nažalost itekako aktualan.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Buybook.ba

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.