Autor teksta, Christoph Baumgarten, urednik je bečkog portala Balkanstories.net i povremeni suradnik Lupige.

Građevinska skela u dvorištu u devetom bečkom okrugu srušila se. Usmrtila je četiri građevinska radnika i zatrpala ih betonom. Bili su iz Srbije i s Kosova. To nije iznenađenje.

Vijest sam saznao sinoć na putu kući i dvije su mi stvari odmah pale na pamet: mrtvi drugovi moraju biti iz nižih slojeva i nada da nikoga od njih ne poznajem. Od svih građevinskih radnika koje znam, sjećam se samo jednog koji je rođen u Austriji, a i on je napola Egipćanin. Bio je tu i jedan monter skela iz Gradišća, koji je uglavnom radio u sektoru koncerata i sličnih događanja, ali on je u mirovini već deset ili više godina.

Fasaderi, zidari, moleri, armirači, pomoćni radnici … Gdje god je potreban teški posao, naći ćete radnike iz siromašnih zemalja. U Beču pretežno dolaze iz bivše Jugoslavije: Srbi, Bosanci, Kosovari i Makedonci.

Moj znanac iz susjednog stana. Beni, koji ne može hodati od nesreće na radu otprije nekoliko godina. Igor, koji je također imao nesreću na poslu prije nekoliko godina, od koje se, srećom, dobro oporavio. Mirko, koji je tragično stradao i više nije s nama. Rile. Mujo. Sabo. Miloš.

Samo među „boljim“ poslovima na gradilištu još uvijek možete pronaći značajan broj ljudi rođenih ovdje, čak i ako uključite drugu generaciju. Vodoinstalateri, električari, keramičari. Možda i oni koji upravljaju dizalicama i bagerima.

Jugoslaveni su ti koji grade novi Beč. I često ih on proguta. Pogledajte, recimo, ovu priču iz arhive. Četvero poginulih samo su najnovije žrtve.

Da, gradilišta u ovoj zemlji su uglavnom vrlo sigurna. To je tako prvenstveno zahvaljujući Sindikatu građevinara. Oni su to gurali desetljećima. Predsjednik sindikata Beppo Muchitsch s pravom zahtijeva detaljnu istragu nakon ove strašne nesreće.

Moglo bi se razmisliti trebamo li izaći na ulice za poginule, kao što to čine u Srbiji nakon katastrofe u Novom Sadu ili u Sarajevu kada je tramvaj iskliznuo iz tračnica i ubio Erdoana Morankića i teško ozlijedio Ellu Jovanović. Pozitivno govori o ovom društvu to što čak i sindikat trenutno vjeruje da će nadležne vlasti brzo i temeljito istražiti slučaj te da će odgovorni biti privedeni pravdi. Pod uvjetom da postoje odgovorni. Ponekad se stvari poklope na vrlo nesretan način. Događaju se katastrofe za koje nitko nije odgovoran. Policija, državno odvjetništvo i stručnjaci će utvrditi što se dogodilo.

To je ono što ovu državu razlikuje od Srbije, Bosne ili u principu od bilo koje druge države nasljednice Jugoslavije. Narod može vjerovati vlastima i to zna. No, to je slaba utjeha. Ovaj komentar će se time pozabaviti samo kao manjom točkom.

Stvarnost je dovoljno sumorna čak i bez smrtonosnih nesreća. Nije samo realnost da većina građevinskih radnika u Beču dolazi iz drugih zemalja, već da u mnogim područjima građevinske industrije vladaju – recimo to tako – grubi običaji. Da se ne pita uvijek za papire. Da se „zaboravlja“ prijaviti radnike na socijalno osiguranje ili za njih uplaćivati doprinose. Ako pitate sindikat i Radničku komoru, građevinarstvo je pouzdano jedan od sektora iz kojih dolazi najviše pritužbi. Drugi je ugostiteljstvo.

Jedna od najboljih biciklističkih staza u Zagrebu (FOTO: Denis Lovrović/Lupiga.Com)

Kao neko opće pravilo, može se reći: Ako radite za veliku građevinsku tvrtku, ne morate se brinuti, dok je među manjim tvrtkama popriličan broj onih koje ne shvaćaju ozbiljno radno pravo, socijalno osiguranje ili porezne obveze. Unatoč tome što su glavni izvođači radova, često su i podizvođači za veće tvrtke. Nije neuobičajeno da su te male tvrtke u vlasništvu ljudi koji dolaze odnekud drugdje – i koji su specijalizirani za iskorištavanje svojih sunarodnjaka ili bivših sunarodnjaka. Pogledajte, na primjer, ovaj članak iz arhive.

To ne znači da svaka mala građevinska tvrtka koristi ilegalnu radnu snagu ili da svaki mali građevinski izvođač iz Srbije ili BiH iskorištava radnike iz bivše Jugoslavije. Osim što se ovakve stvari događaju dovoljno često.

Mnoge žrtve prihvaćaju ovaj strukturni problem zdravo za gotovo. U praksi, on zanima samo sindikate, radničke komore i povremeno financijsku policiju. To ne igra nikakvu ulogu u javnoj svijesti. Uostalom, žrtve uglavnom nisu rođene ovdje. Čak ni ekonomski bolje situirani migranti iz bivše Jugoslavije uglavnom nisu zainteresirani za to kako se njihovi sunarodnjaci snalaze na gradilištu. Većina ljudi ne želi imati ništa s bauštelcima. Popriličan broj ih se čak i srame. Žive u paralelnim svjetovima. Klasa pobjeđuje naciju.

U toj spoznaji bilo je nečeg utješnog i nadahnjujućeg, kad bi je samo svi dijelili. Radnici bi se masovno organizirali u sindikate, ekstremna desnica bi bila povijest, i ovdje i u bivšoj Jugoslaviji.

No, to uopće ne pomaže četvorici mrtvih radnika. Ni petom, za čiji se život liječnici još uvijek bore.

Ovim tekstom ni na koji način ne namjeravam sugerirati da građevinska tvrtka čija se skela srušila iskorištava svoje radnike, niti implicirati da je labavo tumačila sigurnosne propise. Tekst ima za cilj samo podsjetiti nas tko gradi novi Beč. I koga novi Beč guta. Četvero mrtvih su najtužniji primjer.

Mnoge građevinske radnike, novi će Beč koji grade - progutati, a to će se dogoditi čak i bez iskorištavanja ili tragičnih nesreća, bilo zbog nemara ili ne. Biti zauzet poslom podrazumijeva, prije svega, činjenicu da desetljeća u građevinarstvu potroše tijelo kao u malo kojoj drugoj industriji. Do sredine pedesetih obično ste iscrpljeni. Leđa i ruke bole. Više ne možete dizati teške stvari, savijati debele žice ili se penjati na krovove. Ipak, mirovinsko osiguravajuće društvo i dalje tjera ljude da rade do 65. godine života, sve dok može pronaći neki izgovor. Čak i sa 65 godina, većina ostaje s bijednom mirovinom. Tipična migrantska sudbina. Za prve godine rada kod kuće primaju bijednu plaću, a ovdje im često nedostaje deset, ponekad i petnaest godina rada da bi ostvarili pravo na punu mirovinu.

Slomljeno tijelo i siromaštvo u starosti, ili tek nešto iznad toga. To su uvjeti protiv kojih bi vrijedilo prosvjedovati.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Christoph Baumgarten

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.