Na Lupežu ničeg novog. Dobro, onda ću ja nešto, tek toliko da obilježim početak jednog novog razdoblja koje neće nastupiti promptno, nego nepromptno. To će reći da će Lupeži odmarati još kojih desetak dana, a zatim stati pisati kao ludi. Ako se pitate zašto je to tako-morate znati da je skribomanija bolest koja ljeti malo popusti čovjeka. Evo jedan razgovorčić s Miroslavom Blaževićem, poznatijim kao Ćiro nacionale.

Za uvod moram reći da sam s Ćirom popio kavu na Cvjetnom trgu, a sve zahvaljujući jednom razgovoru za novine.
Ćiroki je kontroverzna osoba koju volite ili mrzite. Ja ga mrzim po defaultu, kao što mrzim i svakog od vas koji ovo čitate i ne čitate, a usput rečeno, nije baš da ljubim ni samog sebe, bogami i na kraju krajeva.
Vi ga možete isto mrziti (ili voljeti) po defaultu ili kako drugovačije. Na mene je ostavio izuzetan dojam, a posebno me šarmirao kad na kraju razgovora nije dao da platim račun, nego je izvadio stojanku, platio dvije kave, dva soka i moj doručak -  sendvič sa šunkom koji sam proždro dok sam ga čekao. Istina, zauzvrat je svo vrijeme od mene žicao cigarete, žaleći su da mu je žena zabranila da puši i da mu dnevno, kad ujutro krene na trening u Sloveniju, daje dvije cigarete.
Njegove riječi prenosim točno onako kako su izrečene, bez šminkanja, bez mijenjanja redoslijeda riječi u rečenicama, od riječi do riječi. Razgovor je nebulozan i nema nekog smisla, ali pročitajte - bit će veselo.        

Kažu da ste nemilosrdan vozač, da vozite i po 300 na sat.

- Moj sin pretendira i implicira da je bolji šofer od mene, a ja..., a ja molim boga da mu da pamet i moje znanje. Ja imam iskustvo. Nije to samo..., sjedi i ajde Milojka.... Zatekneš čoeka u zavoju, zatekneš trećeg čoeka, ko što sam ja ima dva mjeseca zateko, i sad je neminovnost - bum - sudara. A ja ode u livadu. A kako..., sva sreća, vidiš molim te - sreća, da je bila provalija - ja ode u provaliju, al ja ode u livadu a čoek se vrati. Evo vidiš, pismo od njegovog sina. A moj sin je reko - ćaća nemoj vozit vozit tisuću - prolupo. Treba vozit brzo samo ako znaš predviđat.

Kad ste spomenuli predviđanje i šoferiranje - mogu li se kao u vožnji predviđati stvari u životu?

- Eeee, vidiš, to su iskustva, to je instikt, jel je tu kolona - ovaj reko neko je nervozan bio - on ide, on hoće da on pređe po svaku cijenu. I ovo po noći. Ima takvih ljudi, hoće po svaku cijenu stić, prestić - ma budale su to.

To je Zdravko Mamić? Ovaj neoprezni vozač.

- On je imo sreću da ga je život gladio. Imo je sreću, ja si utvaram, da je imo jednog učitelja..., al ne moreš ga sve naučit, jer..., genetski sklop - to je najvitalnije. Nije da Mamić nema u srcu nešto toplo - to bi čovjek lago. Međutim - on ima bolesnu ambiciju i način na koji on to sprovodi ne može bit dovijeka. Ne mogu ja natjerat sve ljude da budu za mene zato što ću svakom nešto dat. Sine moj, moram brisat...

Evo samo još par pitanja. Jeste li dobar prognozer?

- Nisam, nisam, ja sam najlošiji prognozer na svijetu. I zapamti - pravi stručnjak nikad ne prognozira.

Jesu vas upozorili kad na ljude i konflikte kao što je ovaj s Mamićem?

- Jesu, ali ja nikad ne mogu da prihvatim da neko može bit..., govoriš o Mamiću? Ja sam ga upozorio da je izdo ovoga, da je izdo onoga..., ali nikad nisam mislio da bi mogo mene izdat - čovjeka koji ga je stvorio. Ali i za njega imam opravdanje - nije on jadan kriv. Kriv je Bog koji ga je stvorio takvog.

Baš vas je konkretno netko upozorio na njega? Horoskop vam je rekao da će vas preći, da se ne slažete?

- Svi su me upozorili! Nema, neee...., horoskop kaže da je..., a onda imaju i dokazi: bio je sa Šoićem dobar - nož mu u leđa zabio, bio je s Canjugom prst i nokat - nož mu u leđa zabio, sad će i ovom Barišiću sigurno. Znači to je, to je njegova nesreća i meni je žao što je takav. Opet sudbina. Jadan je čovjek koji u životu nema ono elementarno saznanje da se rodio sa deformacijama i da kroz život stalno eliminira negativne deformacije kako bi jedanput postao čovjek. Jer, vidiš, treba i učit, treba i čitat. Kaže jedan filozof - laž je osobina budala. Zamisli molim te.

Kad ste uzeli onu kapu od francuskog policajca jeli vam ona donijela sreću?

- Vidiš, donijela je policajcu, cijela Francuska kaže kako je on uzeo kapu on počeo se oporavljati hahaha.

Ali to ste majstorski odradili. Uzeli  kapu, sve vas televizije snimaju, vas i kapu.

- Ma je, ali nije to bilo ništa proračunato, mene je ona smetala u početku. Ali čovjek me molio. Kaže - gledam vaše treninge, vi imate neku moć, dajte molim vas... i ja zovem predsjednika Tuđmana i kažem: policajci mi daju kapu predsjedniče, smijem li je ja nosit. Ma kaže..., nosi!, dapače, to je dobro. hahaha

Znači ništa smišljeno. To je onda stvar sreće, uspjeh vam je predodređen, zapisan je negdje gore - u zvijezdama.

- Ma znaš..., ali , sreća - ona hoda. Ona ne može se zadržat samo kod mene. Ona je..., kad bi to tako bilo to bi bila nepravda.

Ja se nadam da će ta sreća nakon ovog razgovora dohodati i do mene.

- O..oooće, oće - imaš ti, imaš ti dušu, ti imaš dušu - to ne možeš sakrit. A ko god ima dušu on je...

Ma imamo je svi, hvala vam najljepša neću vas više zadržavat. 

- Hvala tebi sine, idem, vidimo se...