U noćnim satima između 17. i 18. studenog prošle godine Zagreb je izgubio jedan od svojih prepoznatljivih simbola, barem što se tiče lokalnog stanovništva. U požaru izazvanom, prema zasad poznatim informacijama, ljudskom nepažnjom izgorjela je zgrada Vjesnika, jedan od prvih poslovnih gradskih nebodera. Kada je izgrađen, 1972. godine, Vjesnik je bio najmodernija poslovna zgrada na ovim prostorima. Desetljećima se u ovom kompleksu nalazilo središte novinske produkcije i dom brojnih redakcija, uključujući i sam medijski gigant – Vjesnik, ugašen 2012. godine. Iz nje su se iselile i sve ostale redakcije, dok je tiskarsko poduzeće Vjesnik u zgradi nastavilo djelovati do 2022. godine. Medijska proizvodnja postupno je ustupila mjesto arhivima državnih tijela, čime je zgrada izgubila svoju izvornu društvenu ulogu. 

Vjesnik nakon požara (FOTO: Ivor Fuka/Lupiga.Com)

U prostorijama mjesnog odbora Staro Trnje prošlog je mjeseca održan javni razgovor o značenju i budućnosti Vjesnikova nebodera. Razgovor je moderirala Ana Kutleša iz kustoskog kolektiva BLOK, a sudjelovali su arhitektica, urbanistica i aktivistica Suzana Dobrić, povjesničarka umjetnosti i konzervatorica Martina Ivanuš te kustos i interdisciplinarni umjetnik Nikola Bojić. Rasprava je otvorila pitanje baštine Vjesnika u kontekstu kvarta kojemu je pripadao. Je li ta baština s požarom nepovratno izgubljena? Kakvu vrijednost zgrada ima za arhitektonsku i urbanističku struku? Predstavlja li njezin tragičan kraj simbol dugogodišnje nebrige prema nasljeđu modernizma? Kako bi mogla izgledati njezina budućnost te ima li prostora za javni interes, participaciju građana i novi život baštine? 

Ana Kutleša na javnom se razgovoru zapitala što uopće nešto čini baštinom i o čemu zapravo govorimo kada govorimo o baštini. Baština jednog kvarta može biti materijalna i opipljiva, ili simbolička i nematerijalna. 

Izgradnja Vjesnika krajem šezdesetih (FOTO: Wikimedia)

Kako uopće baština živi danas i što nam u kontekstu naših suvremenih života ona može značiti? Što je izgorjelo s Vjesnikom, i što je Zagrepčanima ta zgrada značila? Do koje mjere bismo mi građani trebali imati pravo glasa u obnovi zgrade koja je na toliko načina upisana u zajedničku memoriju grada?

Kutleša postavlja i dijagnozu: „Vjesnik je izgrađen kao medijska kuća. Zgrada je u zadnjim desetljećima bila izgubila tu funkciju i prepustila ju arhivskom čuvanju. Količina papirne građe je i dovela do tako razornog požara. Funkcija je nestala, a forma je sve donedavno bila tu.”

Iz urbanističke perspektive, postavlja se pitanje mjesta koje je Vjesnik zauzimao u prostoru grada te u samom kvartu. Suzana Dobrić objašnjava kako se Vjesnik nalazi na raskrižju dviju važnih prometnica – Savske ceste i Slavonske avenije. Dok je Savska cesta stara prometnica trasirana krajem 18. stoljeća koja je predstavljala poveznicu između centra grada i rijeke Save, Slavonska je isplanirana tridesetih godina prošlog stoljeća. U neposrednom okruženju zgrade su kaotični, neregulirani kvart Vrbik, te Vukovarska ulica, koja je svojevrsni muzej na otvorenom modernističke arhitekture. U tom kontekstu, zgrada Vjesnika predstavljala je važan orijentir modernističkog nasljeđa u gradu. 

"Kuća ne znači puno bez ljudi koji je nastanjuju" (FOTO: Grad Zagreb)

Martina Ivanuš podsjeća da se u Trnju nalazi mnoštvo zaštićenih spomenika kulture, dok zgrada Vjesnika nikada nije stekla taj status jer, kako kaže, „možda još nije došla na red“. Sada je jasno da na red ni neće doći, s obzirom da je poznato da Vjesnik ide u kompletno rušenje. 

S druge strane, Nikola Bojić primjećuje da je zgrada i nakon gašenja Vjesnika i dalje bila živa, davala zvukove, bila je topla, grijala se; infrastruktura je bila aktivna. Prema Suzani Dobrić, pak, stanovnici kvarta zgradu su doživljavali kao „začahurenu, zatvorenu, nepristupačnu“.

Zgradu, dakle, sada čeka rušenje, čiji se rok produžuje s veljače na neki kasniji, zasad vrlo neodređen datum, a sudbina ovog gradskog prostora nakon rušenja je neizvjesna. Što možemo očekivati? 

Sudbina ovog gradskog prostora nakon rušenja je neizvjesna (FOTO: Wikimedia/Suradnik13)

Suzana Dobrić je po ovom pitanju pesimistična. Oko 60 posto zemljišta i zgrade je u državnom vlasništvu, kaže, dok je preostali dio prostora u privatnim rukama. Nova zgrada morat će se uskladiti i s novim GUP-om, prema kojemu je namjena prostora i dalje poslovna. Sama parcela je djelomično u vizurnom koridoru Savske ulice, koji mora štititi vizuru Savskog mosta prema sjeveru. Prije raspisivanja natječaja za urbanističko rješenje, potrebno je jasno definirati programske sadržaje za taj prostor, i ovdje se Dobrić boji da će prevagnuti komercijalni sadržaji, premda GUP dozvoljava da se smjeste i društveni.

Svi sudionici razgovora složili su se da bi prostor trebalo otvoriti i ozeleniti. Danas on funkcionira kao izraženi urbani „toplinski otok“, gotovo u potpunosti prekriven betonom, s tek minimalnim zelenilom u obliku drvoreda na obodu zgrade. Upravo zato, zaključeno je, ovaj bi prostor trebalo transformirati u kvalitetan javni prostor, na korist i upotrebu svih građana. 

Nikola Bojić ističe kako „kuća ne znači puno bez ljudi koji je nastanjuju“, a Vjesnik je kuća koja je proizvodila specifične tipove znanja, kojih više nema, a koja su i dalje vrijedna. Prema Bojiću, prevelik fokus se stavlja na formu – na sam neboder, kojega više nema, koji je i statički ugrožen i zapravo nam je svima u interesu da bude uklonjen. Možemo li zamisliti neku drugu namjenu osim poslovne? Prostor borbe, prema Bojiću, nije vertikalan nego je horizontalan – u prizemlju zgrade posljednjih godina počeo se stvarati novi život kroz djelovanje udruge za suvremenu umjetnost Kontejner, arhitektonskog biroa Skroz i kolektiva Radiona. Njihove prostorije požar nije zahvatio, no budućnost im je neizvjesna. Bojić ih opisuje kao „spektakularan umjetnički hub“ koji je razvio čitavu kulturnu scenu, koja ima i međunarodni karakter. Ove udruge i organizacije nositelji su specifičnosti duha prostora koje su ugrađene u samu formu koje više nema; onoga nečega „efemernoga, neopipljivoga, specifičnoga za Vjesnik“, što je postalo podloga novog programa, koji se može i dalje razvijati. 

„To nešto i dalje živi, i na tome treba inzistirati u programima“, kaže Bojić, pa kao primjer navodi planiranje društveno-kulturnih javnih prostora na ovoj lokaciji. 

Možemo reći da je Vjesnik izgubljen barem dvaput: najprije kao prostor industrije i „tvornica novina“, a potom, nakon požara, i kao fizička forma. Iako je možda već odavno ostala bez svog izvornog sadržaja, zgrada je nastavila živjeti u sjećanjima i emocijama brojnih novinara i medijskih radnika, ali i građana. S njom smo, također, izgubili i jedan od važnih podsjetnika na nasljeđe modernizma. Pažljivim pristupom planiranju i projektiranju, ovaj prostor mogao bi dobiti novu priliku – ne samo kao puka ljuštura, već kao jedan od važnih gradskih punktova, otvoren svima, kroz prijeko potrebno ozelenjivanje, inzistiranje na društvenoj i javnoj namjeni, i očuvanje i daljnji razvoj alternativne kulturne mini-scene koja je na ovoj lokaciji spontano zaživjela. S obzirom na društvu u kojem živimo – na ovom ćemo mjestu izraziti svoju skepsu, a vrijeme neka nas demantira. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Mapiranje Trešnjevke/FB-ZG 2026.

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.