Hrvatska premijera održana je, prigodno, na Festivalu Mediteranskog Filma u Splitu, a najnovija vijest je, međutim, trijumf filma u Puli s Velikom zlatnom arenom za najbolji film, te Zlatnim arenama za glavnu i sporednu glumicu, kao i za scenarij.

Formalno, glava obitelji i vlasnica većeg dijela kuće na Hvaru je Nona (Dara Vukić), ali ona je stara, vjerojatno dementna i percipira se kao da je na samrti. O njoj, kao i o cijelom obiteljskom klanu, brigu vodi njezina starija kći Tonina (Snježana Sinovčić Šiškov), istinska šefica klana. Ona je udana za duhom odsutnog Bartola zvanog Bare (Stojan Matavulj) s kojim vodi računovodstveni servis i njih dvoje imaju ogorčenu kći Tanu (Marija Veselčić). Drugi, manje uspješni krak obitelji vodi Toninina sestra Tajana (Aleksandra Janković, percipirana kao beogradska glumica uglavnom prisutna u srpskom filmu i na televiziji, iako je rođena Splićanka), udana za tihog i povučenog Milana (Leon Lučev), s kojim ima kćerku Lindu (Mare Rodin) koja živi s njima, te sina Ivana (Šimun Šitum) zarobljenog u nesretnom braku i nezaposlenog, možda čak i besposlenog, u Zagrebu.

Dvije stvari, plan za kupovinu posljednjeg kata kuće od izvjesne Željke, te Ivanov povratak iz Zagreba, katalizator su planova i sukoba koji će uslijediti. Naime, autoritativna Tonina je onaj tip dalmatinske (balkanske? mediteranske?) tetke koja gura nos u tuđa posla, donosi odluke za koje nije ovlaštena i dijeli savjete za koje je nitko ne pita. I tako će donijeti odluku kako više ne može čekati sestru da skupi potrebnu sumu novaca, pa će sama kupiti kat kuće i složiti „biznis plan” s apartmanima na koje je računao Ivan. Podrazumijeva se, donji kat je već „prepisala” na sebe jer se ona brinula o Noni. To će dovesti do sukoba između sestara, prvo u Splitu, onda preko pokušaja mirenja na Hvaru za vrijeme proslave Noninog tko-zna-kojeg rođendana, do sukoba i na otoku.

S jedne strane, film savršeno hvata taj „splitski đir” koji je teško objasniti nekomu sa strane, ali u koji je vrlo lako upasti jednom kad ste tamo. I to čini kroz „casting” dalmatinskih glumaca prvog ešalona, ali ne nužno u njihovim tipskim ulogama. Snježana Sinovčić Šiškov, prisutna u čak šest filmova ovogodišnje Pule, ovdje je u svom preferiranom tipu dalmatinske malograđanske gospođe koja misli da se pozom ispravnosti i jezičavošću može izvući iz svega. Stojan Matavulj je atipično utišan, Leon Lučev poguran u stranu, Šimun Šitum „bačen u vatru” s iznenađujuće kompleksnom ulogom, Ana Marija Veselčić u doziranu polu-komediju, a Aleksandra Janković je propisno otkriće za hrvatski film.

Dodatno, film je vrlo precizno i surovo iskreno napisan (Jelinović reče dijelom i iz osobnog iskustva, uz priznanje da je rad na filmu trajao više od decenije) i gotovo filigranski režiran. Trik je, međutim, da izgleda toliko lako, skoro kao da je snimljen sam od sebe. Ali glumačka improvizacija je bila dozirana od strane režisera, a kompozicija pojedinih scena, kao niza dugih kadrova od kojih je svaki „set piece” za sebe, očita je autorska namjera koja će nepozornom oku lako promaći. Povrh toga, dijalog je iznimno citatan („kao u starom srpskom filmu”, rekli bi mnogi), a scena svađe između sestara na stubištu antologijska, ne samo u hrvatskim, nego i u regionalnim okvirima.

Čemu onda snižena ocjena? Pa, recimo to tako, zato što je Jelinović malo „bezobrazan“, pa nam nešto podvaljuje. U ovom slučaju, on nam podvaljuje da je u pitanju jedan cjelovit film, a ne dva srednjemetražna gotovo istog zapleta i ritma koji funkcioniraju kao dva (ista) poluvremena (iste) utakmice. Ne smeta čak ni to, niti je presudno, mnogi će reći da je život upravo takav: niz šlihtanja i svađanja iz razloga materijalne prirode, ali kritičar je dužan prijaviti „bezobrazluk“ kada ga osjeti. Nema veze, „Koke“ je možda najtipičniji predstavnik takozvanog „splitskog vala” koji trenutno, i već neko vrijeme, „zapljuskuje” hrvatsku kinematografiju.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Koke

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.