Rezultat svega toga je da se održao model državnog kapitalizma, te nacionalizma koji je umjesto sekularnog dobio religiozni karakter, a uloga vojske je smanjena, naročito nakon (stvarnog ili fabriciranog) pokušaja državnog udara 2016. godine. Od tada, čini se, Erdoğana nitko ne može ozbiljnije izazvati, niti ga nešto može uzdrmati.

Film „Žuta pisma“ (njem. „Gelbe Briefe“; eng. „Yellow Letters“) njemačkog autora turskog porijekla Ilkera Çataka njegovo je, krajnje fikcionalizirano tumačenje događaja 2016. godine i njihovih posljedica na turske intelektualce i kulturnjake. Takav film, naravno, ne bi bilo moguće snimiti u današnjoj Turskoj, pa je s turskim glumcima snimljen u Njemačkoj, gdje Berlin „glumi” Ankaru, a Hamburg – Istanbul. Film je došao nakon Çatakovog velikog uspjeha – nominacije za Oscara za njegov prethodni film „Zakon zbornice“ („The Teacher's Lounge“, Lupiginu kritiku pročitajte na ovoj poveznici) u kojem je precizno secirao njemačko društvo koristeći školu kao ogledni primjer na kojem se sudaraju pravila, propisi, hijerarhija i težnje za represijom i kažnjavanjem s realnošću. 

„Žuta pisma“ ovogodišnji su pobjednik Berlinalea, nakon čega je film ubrzo ušao u distribuciju i u Njemačkoj i u Turskoj. Početkom ljeta je započeo i svoju festivalsku turneju na kojoj se zaustavio na čak dva festivala u Hrvatskoj – na splitskom Festivalu mediteranskog filma Split i u Puli – između kojih se umetnula i projekcija na festivalu u češkim Karlovym Varyma.

U centru zbivanja nalazi se par turskih oporbeno nastrojenih intelektualaca. Derya (Namal) je glumica u centralnom kazalištu u Ankari koja je prije toga karijeru napravila na televiziji. Njen muž Aziz (Biçer) je dramski pisac i univerzitetski profesor. Skupa imaju kći Ezgi (Leyla Smyrna Cabas) koja ulazi u pubertet i pokušava se suprotstaviti roditeljima, ali ju oni još uvijek drže pod kontrolom, dijelom i preko glazbene škole koju pohađa. Izbijanje protesta koincidira s manjim skandalom na premijeri zbog kojeg Derya biva prvo skrajnuta, pa onda i otpuštena s posla, dok će Aziz sam „zapečatiti svoju sudbinu” kad pozove svoje studente da, umjesto da umjesto da ostanu na predavanjima, radije odu na proteste kako bi tamo osjetili prave priče i dramu koja se odvija.

Njih dvoje bez poslova, sa suđenjem, moguće montiranim, koje ih čeka i čak pritisnuti da se odsele iz svog komotnog stana odlaze u Istanbul, odakle su oboje. Ezgi ih, bez prava glasa, prati i oni se doseljavaju u stan Azizove majke (Bilgin) koja ih zasipa „dobronamjernim i praktičnim” savjetima kako to samo majke i bake znaju. Obitelj je i pod pritiskom Deryinog brata koji ima veze u političkim, poslovnim i vjerskim krugovima. Aziz svemu tome doskače tako što prihvaća posao taksista koji koristi kao izvor inspiracije za novu dramu koju piše, a koju bi, s Deryom u glavnoj ulozi, postavio u alternativnom kazalištu koje vode njegove kolege. Derya, pak, mora odvagati želi li pomoći mužu u principijelnoj i političkoj borbi, ili se vratiti na televiziju i time osigurati komotnu egzistenciju svojoj obitelji. Ezgi, pak, osjeća krizu u obitelji i na nju reagira na tinejdžerima svojstven način ...

Kroz vrlo konkretnu i jasno definiranu situaciju, Çatak zapravo spaja raznorodnu i višeslojnu problematiku u kojoj se prepliću politički pritisci, diktatura, cenzura, obiteljski život, društvena očekivanja, odrastanje, roditeljstvo, pobuna i njena svrsishodnost, patrijarhat i težnja za oslobođenjem. Sve to je sastavni dio života u bilo kojem društvu, nekom više, nekom manje, a u ovom slučaju je sve to značajno za trenutno tursko društvo. 

U tom i takvom društvu, rekli smo, snimanje ovih i ovakvih filmova nije uvijek moguće, naročito ne s državnom potporom o kojoj kinematografija ovisi. S time u vezi, Çatak pokušava glavno ograničenje – snimanje izvan velikih i prepoznatljivih turskih metropola – preokrenuti u najveći adut filma. Međutim, snimanje u Berlinu (između kojeg i Ankare se mogu povući određene paralele glede veličine, prisustva klasične europske arhitekture i turskog štiha), i naročito u Hamburgu (koji i pored izraženog turskog prisustva ne može sličiti ogromnom i pulsirajućem Istanbulu), funkcionira više kao društveno-politička kritička izjava nego kao elegantno filmsko rješenje. Dojam dosta popravljaju turski glumci iz prvog ešalona u nosećim ulogama, kao i Çatakova čvrsta i žanrovski pismena režija usmjerena na pričanje zahtjevne priče uz održavanje razine napetosti.

Opet, možda je najveći adut filma savršeno izbalansirani scenarij u kojem Çatak i njegovi suradnici demonstriraju savršen osjećaj za slaganje većeg broja pojedinih tema, koje bi u nekim drugim filmovima bile noseće, u skladnu cjelinu, kao i za mjeru u tretmanu svake od njih. Tako, recimo, Azizova pobuna nije ni plemenita, ni naivna, već je njegovom liku i djelu jedina moguća. Njegov odnos do patrijarhata nije fanatičan, ni u pozitivnom, ni u negativnom smislu, već je on samo perpetuira određene tendencije s kojima je odrastao. Isto tako, Deryina dilema je praktična koliko je i svjetonazorska, jer ona želi dati svoj obol „revolucionarnoj borbi” svog muža s čijim se idealima slaže, ali isto tako želi biti financijski neovisna od njega. Pa ni serija koju bi snimala nije sapunica, niti je njezin lik u njoj pasivan – u pitanju je lik slobodne i ostvarene odvjetnice. Jedino što možda nedostaje je detaljnija razrada sporednih i epizodnih likova, kao i generacijskog sukoba i pritiska (u oba smjera) koji ovdje ostaju pomalo generički i pomaknuti u stranu.

Na kraju, iako eksplicitno govori o turskom društvu u ovom trenutku, film „Žuta pisma“ prevazilazi samo taj konkretni primjer. U biti, to je film o ulozi kritički nastrojenog intelektualca u svakom opresivnom društvu (a svako je opresivno na svoj način) bilo kada.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Gelbe Briefe

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.