Novine s naslovom „Očevina“ („Fatherland“), u Cannesu nagrađenim za najbolju režiju, su format filma od samo 82 minuta, obilje komornih scena sa samo dvoje glumaca u kadru i stroga struktura sačinjena od prologa i dva jednako duga čina, kao naručena za kazalište. Film je, osim Cannesa, igrao u Karlovym Varyma i Puli, a otvorio je i Sarajevo Film Festival na kojem je Pawel Pawlikowski jedan od počasnih gostiju.

Zaplet filma bi stao u par rečenica. Godina je 1949. i pisac-nobelovac Thomas Mann (Zischler) putuje kroz podijeljenu Njemačku tik prije nego što podjela na okupacione sfere preraste u najtvrđu granicu novog, Hladnog rata. U „obje” Njemačke u nastajanju pisac dolazi primiti Goetheovu nagradu i tim povodom održati govor, a mjesta nisu slučajno izabrana. Zapad predstavlja Frankfurt kao grad u kojem je Goethe rođen i odrastao, a Istok Weimar u kojem je slavni pjesnik proveo gotovo cijeli radni vijek. Na tom putovanju prati ga njegova kći Erika (Hüller) i njih dvoje se suočavaju ne samo sa svojom domovinom koju su napustili nakon dolaska nacista na vlast 1933. godine, već i sa slikom svijeta koja se pred njihovim očima stvara i u čijem oblikovanju i oni učestvuju, htjeli to ili ne, te s pritiscima da se u njoj pozicioniraju iako su im opcije „Staljin ili Mickey Mouse” krajnje neprivlačne. Ipak, najveći izazov stiže ih na privatnom planu: samoubojstvo brata, odnosno sina Klausa (Diehl, prisutan samo u prolog-sceni telefonskog razgovora sa sestrom). Erika je pred slamanjem, ali mora održati fasadu čvrste žene i očeve asistentice na politički osjetljivom putovanju, dok se čini da Thomas Mann mnogo više razmišlja o vlastitoj zaostavštini, nego o smrti sina s kojim je bio u lošim odnosima i koji kao da nikada nije izašao iz očeve sjene, iako je i sam bio talentiran i cijenjen pisac.

Njih dvoje se sve vrijeme susreću s oportunim ili zlonamjernim ljudima, s prijetećim pismima, pokušajima manipulacije, nepristojnim ponudama i neugodnim novinarskim pitanjima („Zašto niste ostali s njemačkim narodom u izazovnim trenucima? Zato što sada ne bih bio ovdje s vama!”), Najviše od svega, susreću s još svježom nacističkom prošlošću Njemačke koja se pokušava „retuširati” (scena s dvojicom Wagnerovih unuka koji Manna vabe da se zauzme za ponovno pokretanje Bayreutha), ili se ignorira na Zapadu (gdje pijanski „ulični zborovi” znaju zapjevati neku ljubavno-borbenu), a koja se aktivno „gura pod tepih” na Istoku na kojem je jedna ideologija zamijenjena drugom, uz nemalu dozu stege i jednako militarizirane kontrole. Ima u tome i osobne izdaje, kao kada se Erikin bivši muž i „model” za Klausov roman „Mefisto“, Gustaf Gründgens (Meyerhoff) prvo pokuša opravdati za svoje karijerističke postupke, a onda pređe na vrijeđanje.

„Svjetovi” se vizualno i auditivno (lagani jazz standardi nasuprot vojničkih zborova), možda čak i suštinski razlikuju međusobno, otprilike kao ideologije kapitalizma i komunizma, ali što to može značiti nekomu tko ima ambicije biti iznad toga i figurirati kao savjest čovječanstva i spasitelj? Taj Mannov ego mu je i slaba točka, jer privlači laskave ponude, ali i stup obrane, jer će ih moći odbiti. S druge strane, čak ni takva veličina ne može biti imuna na potrese na osobnoj razini i u obitelji.

U pažljivo napisanom, detaljno istraženom i namjerno dotjeranom scenariju Pawlikowskog i Henka Handloegtena glumci imaju prilike briljirati, što Pawlikowski s pozicije redatelja vrlo vješto koristi. Sandra Hüller se još jednom potvrđuje kao jedna od najboljih europskih glumica, Hans Zischler kao pouzdan izbor, a August Diehl kao glumac koji je sposoban privući dosta pozornosti na sebe, makar bio prisutan u samo jednoj sceni. Pawlikowski pomalo „nateže” da „Očevina“ s dva prethodna filma čini trilogiju time što pomalo umjetno u njega ubacuje Joannu Kulig, ovog puta u ulozi jazz-pjevačice, ali i to čini s dozom elegancije. Sponu s prethodnim filmovima predstavlja i fotografija Lukasza Zala koji točno zna što redatelju treba u kompozicijama koje djeluju prazno i škrto, ali su zapravo izuzetno elaborirane, dok montaža samog redatelja i Piotra Wójcika film ubacuje u savršen ritam, bez slike ili reza viška. 

Međutim, tako višeslojan film je teško obuhvatiti, analizirati i iz njega apstrahirati ono nebitno, jer se čini da toga nema. Jednako tako, sa toliko apela na intelekt gledatelja, isti može osjetiti i izvjesnu hladnoću i proračunatost s autorove strane. Ali i pored toga, „Očevina“ je, zasluženo, jedan od filmova godine i izvjesno ozbiljan kandidat za razmatranje u predstojećoj sezoni nagrada.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Fatherland

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.