Autor teksta, Christoph Baumgarten, urednik je bečkog portala Balkanstories.net i povremeni suradnik Lupige.

Izgleda da su se Lešinari, ultrasi banjalučkog Borca, tijekom noći uspjeli organizirati. Ujutro pred muralom Ratka Mladića u Ulici Cara Lazara, u naselju Mejdan, osvanuo je vijenac. Pokraj njega nekoliko pravoslavnih svijeća. Ovo je njihov teritorij. Ovo je njihov mural. Oni ga čuvaju.

„Posljednji pozdrav generalu. Od Lešinara“, piše na trakama vijenca u crvenoj, plavoj i bijeloj boji. To su ujedno i srpske nacionalne boje.

Većina ljudi prolazi pokraj murala ne obazirući se. Pola je osam ujutro. Ide se na posao. Imaju i važnijih stvari.

Jedino se Dragoljub zaustavlja, zajedno sa svojim četveromjesečnim psićem. Rukom dodiruje lice Ratka Mladića. Mladić je bio zapovjedni general Vojske Republike Srpske. Njegovi su vojnici u srpnju 1995. godine, po njegovoj zapovijedi, u Srebrenici ubili 8.372 bošnjačkih dječaka i muškarca.

„Lešinari su jedini koji i dalje stoje uz njega. I moje je dijete sudjelovalo u polaganju vijenca“, kaže Dragoljub. 

Uz mural vijenac od Lešinara (FOTO: Christoph Baumgarten)

Zbog genocida je Mladić osuđen na doživotni zatvor. Ta je kazna u četvrtak, prema presudi, okončana u haškom zatvoru.

Posljednjih mjeseci Lešinari su svoje područje obilježili s još više murala nego inače. Izrazito su nacionalistički orijentirani. Vidi se to po brojnim grafitima i naljepnicama. Ne drže seminare o nenasilnom rješavanju sukoba. Daju ti to do znanja.

„On je nas Srbe branio“, uzdiše Dragoljub. Suze mu klize niz lice. U jednoj ruci drži tanku svijeću kakve pravoslavni kršćani pale za mrtve. 

„Danas su prodali sve za što se on borio“, kaže.

To što se Dragoljub našao ovdje, iz njegove je perspektive tek nesretna slučajnost. Nekoliko je godina, priča mi, živio u sedmom bečkom okrugu. Onda je izgubio posao i ovisio o pomoći Caritasa. 

„Ostao mi je izbor: Beograd ili Banja Luka“, kaže. Odabrao je svoj rodni grad. Čini mi se da je danas negdje u četrdesetima.

Vijencem su Lešinari službeno potvrdili ono što su svi znali, a samo bosanskohercegovački sudovi nisu htjeli znati: mural na zgradi narodne kuhinje i udruge veterana u Ulici Cara Lazara prikazuje Ratka Mladića, srebreničkog genocidnog zločinca. Naime, sud je krajem prošle godine presudio da se to nikako ne može sa sigurnošću utvrditi. Zbog murala i veličanja genocida u Srebrenici nitko nije osuđen. O tome je pisao novinar Dragan Bursać.

Jedna od navijačkih poruka, rijetki primjerak nenacionalističkog murala (FOTO: Christoph Baumgarten)

Sve dnevne novine imaju Mladića na naslovnicama. U kafiću, možda pedesetak metara od murala, penzioneri piju pivo ili rakiju. Neki piju i kafu. Starija žena donosi Blic, srbijanski tabloid, i Glas Srpske, dnevne novine iz Republike Srpske bliske vlastima. Otvara novine od zadnje stranice.

Stariji muškarac, već na drugoj rakiji, grabi Blic. Nakratko pogleda naslovnicu. A onda se baci na sport.

„Mladić je mrtav“, usput kaže konobarica.

„Da, general“, kaže žena koja u Glasu Srpske upravo čita horoskop.

„Ima toliko posla. Radim cijelu sedmicu. Do ponedeljka nemam nijedan slobodan dan“, nastavlja konobarica.

„Kolika ti je penzija?“, ispijajući gutljaj kafe pita umirovljenik čovjeka za susjednim stolom.

„Osamsto maraka? Ti si bogat“, komentira nakon što je dobio odgovor. Inače, to je oko 400 eura.

Novine kruže od stola do stola. To je jutarnji ritual u ovom malom kafiću. Nitko prvo ne otvara naslovnice, na kojima piše sve o Mladiću i njegovim zločinima – koji su, iz perspektive srpskih nacionalista, zapravo njegove pozitivne zasluge. Ako uopće priznaju da su se dogodili. Ovdje ga zovu generalom. Ponekad s poštovanjem. Ponekad suzdržano. Ponekad tek onako usput.

U četvrtak poslijepodne objavljeno je da je umro u zatvoru u Haagu. Činilo se da tijekom cijele večeri i noći to nikoga nije zanimalo. Na ulicama grada nisam vidio nijedno lice koje bi odavalo tugu ili nelagodu. 

Tog dana mural je jednostavno stajao tamo i bio tek crtež na zidu. Na obližnjem raskrižju jedan ga je muškarac kratko pogledao. Pažnju mu je ipak privlačio prijatelj koji je došao po njega. S druge strane ulice jedan se dječak igrao s malom mačkom lutalicom. Na terasi kafića, odakle se mural mogao vidjeti, sjedili su Romkinja i Rom. Njihova najstarija kći izašla je iz lokala.

„Jesi li jela?“, upitao je otac.

„Jesam“, odgovorila je djevojčica od možda trinaest ili četrnaest godina. Oko vrata je imala remen kojim je bila pričvršćena tacna s nečim što je izgledalo poput bočica parfema.

„Idi i pazi na sebe“, rekla je majka.

Djevojčica je požurila prema središtu grada. Sunce je upravo zašlo.

U malom kafić s druge strane Vrbasa, nešto poslije u četvrtak, Ana ne prestaje pušiti.

„Kako podnosiš ovu vrućinu?“, pita konobarica.

„Teško“, kaže Ana malo prije nego što joj stigne dijete.

Banja Luka u četvrtak navečer (FOTO: Christoph Baumgarten)

Pored stariji muškarac u majici s obilježjima Republike Srpske razgovara s mlađim kolegom o sutrašnjem radnom danu. U kafiću vise fotografije Boba Dylana, Boba Marleyja i Joea Cockera. Između njih, malo prevelik za taj prostor, Vladimir Putin.

Ponestalo je mineralne vode. Konobarica mi donosi čašu vode s puno leda. I ledeno hladnu bocu Nikšićkog.

„Dvije i pol marke“, kaže.

„Dvije i pol marke“, ponavljam začuđeno.

„Da, hoćeš da ti to kažem na engleskom“, odgovara.

Tako jeftino pivo nisam vidio godinama. Čak ni u Albaniji.

Riječ Mladić nijednom se ne spominje. Nitko ne govori o generalu. Konobarica prebacuje s jednog sportskog kanala na drugi. Anin prijatelj ili možda muž želi gledati utakmicu Borca. Borac igra kod kuće. Tamo su Lešinari, a ne na ulici.

U središtu grada tog četvrtka bilo je možda nijansu mirnije nego vikendom. U nijednom od tri uobičajena dvorišta večeras nema koncerta uživo. Turbofolk i druga narodnjačka glazba uz koju se pjeva i njiše u ritmu.

Koncerata nema, ali nema to veze s Mladićem (FOTO: Christoph Baumgarten)

„Četvrtak je, tada obično nemamo koncerte“, kaže Ivana, konobarica u jednom od lokala u dvorištima u kojima se održavaju koncerti, sliježući ramenima. „Sutra i prekosutra bit će ludnica“, prognozira.

Ni u Banjaluci nije baš svaka večer tulum. Nema to nikakve veze s Mladićem.

Nakon utakmice nekoliko Lešinara prolazi središtem grada. Uzvikuju nogometne parole. Nisu pretjerano glasni. Nitko ne djeluje potreseno smrću ratnog zločinca koji je za njih heroj. Na stadionu su ga tijekom utakmice veličali pjesmama. Očito je to bilo dovoljno.

U to su vrijeme stotine srpskih nacionalista iz Republike Srpske prolazile gradovima poput Zvornika i veličale mrtvog zločinca. U nekoliko gradova u Srbiji također su održani skupovi u znak žalosti. U mnogim slučajevima upravo su nogometni huligani bili ti koji su mobilizirali ljude za takve skupove, ali i sami bili mobilizirani. Nogometno navijanje u bivšoj Jugoslaviji jedan je od najvažnijih organizacijskih nositelja krajnje desnice i nacionalizma. To je pojava kod svih etničkih i vjerskih skupina. 

Drugi važan nositelj su vjerske zajednice. To se ovog petka ujutro vidi i u središtu Banjaluke. Od malo prije devet ujutro ljudi stoje pred glavnom crkvom u središtu grada. Jedan se red stvorio pred prodajnim pultom, gdje kupuju voštane svijeće. Drugi red stoji pred glavnim ulazom. U pravilu ih ni u jednom trenutku nema puno više od tridesetak. Ali ljudi neprestano pristižu satima.

Red pred središnjom crkvom (FOTO: Christoph Baumgarten)

U međuvremenu je netko pred crkvu postavio veliku fotografiju Mladića u generalskoj uniformi. Suzana salutira pred fotografijom.

„Nekad sam bila Jugoslavenka“, uzdahne. „Ali danas?“

Kaže da joj je kršćanstvo važno. Muslimane mrzi. 

„Vi u Beču to biste trebali znati. Toliko ih je kod vas“, sugerira mi.

Čini se suvišnim pitati je smatra li Ratka Mladića ratnim zločincem ili herojem.

Salutiranje "heroju" i zahvala za zločine (FOTO: Christoph Baumgarten)

Službena Republika Srpska pokazuje se suzdržanijom. Zastave pred predsjedničkom palačom, odmah pokraj crkve, vijore se na uobičajenoj visini. Ni na novom spomeniku poginulim pripadnicima Vojske Republike Srpske u ratu u Bosni i Hercegovini devedesetih godina nijedna zastava nije spuštena na pola koplja.

Otkako je tadašnji visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, Valentin Inzko, donio zakon kojim se zabranjuje negiranje ili veličanje genocida u Srebrenici, stvari su postale nešto složenije. U dugoj i složenoj priči taj je zakon doveo do smjene tadašnjeg predsjednika Republike Srpske, Milorada Dodika. Možda to objašnjava dosadašnju suzdržanost. Ona je tim više začuđujuća ako se uzme u obzir nacionalistička propaganda oko Mladića. Posljednjih se godina sve više intenzivirala. Pogledajte, primjerice, ovu reportažu.

U velikoj mjeri i sama egzistencija Republike Srpske, entiteta kojim dominiraju Srbi, može se pripisati Mladiću i njegovim zločinima. Vojska RS-a i s njom povezane paravojne postrojbe palile su, pljačkale, ubijale i silovale po bošnjačkim, a ponekad i hrvatskim selima, ili njihovim stanovnicima dale do znanja da bi im ipak bilo bolje negdje drugdje. Područja koja je političko vodstvo RS-a željelo, slijedeći svoje političke ciljeve, trebalo je pripojiti Srbiji. Zvuči ljepše nego kad ga se nazove etničkim čišćenjem.

Mladić pred crkvom (FOTO: Christoph Baumgarten)

I bošnjačke i hrvatske paravojne postrojbe, počinile su brojne ratne zločine i „etnički čistile“, ali nijedna strana to nije činila u razmjerima u kojima je to činila vojska RS-a pod zapovjedništvom Ratka Mladića. Daytonskim mirovnim sporazumom RS-u je pripalo 49 posto teritorija Bosne i Hercegovine, kao dijelom autonomnom entitetu. Granice su se uvelike temeljile na vojnom odnosu snaga i etničkoj stvarnosti koju je stvorila vojska RS-a.

Pojedinosti o Mladićevu pogrebu bit će objavljene idućih dana. Može se očekivati da će se vodstva Srbije i Republike Srpske ondje pokazati manje suzdržanima. Ali će i u Banjaluci Crkva i Lešinari učiniti sve kako bi organizirali što veće skupove žalosti. I jednima i drugima važno je ostaviti dojam da baš svi etnički Srbi preminulog ratnog zločinca vide kao heroja.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Christoph Baumgarten

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.